Ispovijest žene žrtve nasilja u obitelji: 'Mogla sam biti mrtva, spas mi je dao Centar za žene'

Više od deset godina živjela je u strahu. Danas kaže da više ni sama ne zna kako je toliko dugo izdržala. U tom razdoblju nasilje je bilo prisutno gotovo svakodnevno, a najteže joj je bilo gledati vlastitu djecu kako odrastaju u takvom okruženju.

“U jednom trenutku rekla sam sama sebi da mogu još samo biti mrtva."

Tim riječima započinje priča žene koja je, s dvoje djece, pobjegla od nasilnog supruga i završila - na ulici.

Zbog zaštite identiteta nazvat ćemo je Ana. Dolazi iz inozemstva, a s dvoje djece godinama je trpjela nasilje supruga koji je, kako tvrdi, već bio poznat policiji u toj državi zbog kriminala i nasilnog ponašanja.

IZVJEŠĆE PRAVOBRANITELJICE STRAVIČNE BROJKE Intimni partneri lani su ubili 12 žena, dvostruko više nego u 2024.!

- Ne možete odabrati što je bilo najgore. Kad živite toliko dugo u strahu, više ni sami ne znate što je normalan život - govori Ana.

Odluku o bijegu skrivala je mjesecima. Najteži trenutak bio joj je kad je djeci morala napraviti putovnice bez znanja njihova oca.

- Morala sam ih izvesti iz škole dva sata ranije kako bismo napravili putovnice. Kad sam razrednici objasnila situaciju, odmah je shvatila što se događa. Rekla mi je da je već primijetila kako nešto nije u redu i da se na jednom djetetu vidi da prolazi kroz teško stanje - govori Ana.U jednom trenutku shvatila je da više nema izbora.

- Više nisam razmišljala o sebi nego o djeci. Znala sam da, ako ostanemo tamo, neće završiti dobro - priča dalje.

Nakon bijega iz države s djecom, uslijedila je nova borba. Privremeni smještaj pronašli su u jednom centru u Zagrebu, no ondje je vrlo brzo postalo jasno koliko su posljedice nasilja duboke. Djeci su dijagnosticirani PTSP i teške traume, a i danas odlaze psihijatru te uzimaju terapiju. Zna se dogoditi da dijete zaspi na nastavi od svih tableta koje pije. Ni sama nije bila u boljem stanju.

- Bila sam psihički slomljena i nisam znala kako pomoći vlastitoj djeci - govori nam Ana.

Završili na ulici iscrpljeni i gladni

No nakon tri mjeseca uslijedio je novi šok. Zbog nedostatka adekvatnog osoblja za djecu morali su napustiti sigurnu kuću - i to upravo na blagdan.

- Nisam mogla vjerovati da se to događa. Doslovno smo ostali bez ičega - tužno govori Ana dok se prisjeća užasnog razdoblja.

Nakon toga završili su na policiji gdje su, kaže, satima čekali iscrpljeni i gladni.

- Djeca su cijeli dan jela bombone jer nismo imali ništa drugo. Držali su nas dva sata i stalno ispitivali isto - govori Ana. Istovremeno je posljednjim novcem pokušavala plaćati stanarinu u Zagrebu.

- Više nisam vidjela izlaz. Ali djeca su mi davala snagu - dodaje Ana.

Nakon policije otišli su u Centar za socijalnu skrb, gdje ju je, tvrdi, dočekala rečenica koju nikad neće zaboraviti.

- Rekli su mi: 'Kud ste baš sad došli, u 13.30, pred kraj radnog vremena' - prepričava u šoku.

U tom trenutku, govori, osjećate se kao da su potpuno sami.

Dok je čekala pomoć, uzela je mobitel i počela tražiti bilo kakvu organizaciju koja bi ih mogla primiti. Tad je prvi put čula za Centar za žene Adela u Sisku.

Na telefon joj se javila voditeljica centra Iskra Lukačić.

U Centru za žene Adela SOS telefon dostupan je 24 sata dnevno, a žene mogu nazvati potpuno anonimno. Brojevi se ne pamte niti se pozivi uzvraćaju, upravo kako bi žene koje žive s nasilnikom bile sigurne i zaštićene.

- Iskra mi je odmah ponudila pomoć i smještaj u svojem stanu dok se situacija ne riješi. To nikad neću zaboraviti - govori Ana.

Kaže kako joj tad nije najviše značio sam smještaj, nego osjećaj da je netko prvi put vidi kao čovjeka.

- Najviše mi je značila ljudskost. Nakon svega što smo prošli, prvi put sam imala osjećaj da je nekoga zaista briga - ističe Ana.

Nekoliko dana kasnije dobila je smještaj unutar sustava Centra za žene Adela.

REGIONALNA AKCIJA Kreće velika kampanja protiv femicida: 'Moramo dići svijest o prevenciji nasilja nad ženama'

Kako objašnjava Iskra Lukačić, u takvim situacijama najvažnije je odmah reagirati.

- Sve ovisi o situaciji i osobi. Naravno da nikoga nećemo ostaviti na cesti. Prvo što pružamo je emocionalna podrška, osjećaj sigurnosti i činjenica da žena više nije sama - govori Iskra.

Smještaji Centra za žene Adela nalaze se na području cijele županije, a žene se raspoređuju ovisno o procjeni sigurnosti.

- Neke žene moramo odmah maknuti iz županije zbog opasnosti da ih nasilnik pronađe - objašnjava Iskra.

Siguran smještaj, psihološka pomoć, podrška...

Govori nam da u smještaju žene i djeca imaju svoju sobu i kupaonicu, dok ostale prostorije dijele s drugim korisnicama. Osim sigurnog smještaja, centar pruža psihološku pomoć, podršku pri zapošljavanju, pomoć u komunikaciji sa sustavom i emocionalnu stabilizaciju nakon godina nasilja.

U Aninu slučaju, zbog ozbiljnih trauma djece i njezina psihičkog stanja, donesena je stručna preporuka da djeca privremeno budu smještena u ustanovu koja im može pružiti adekvatnu skrb.

- Moj prijedlog bio je stručan, temeljen na dugogodišnjem iskustvu, kako bi djeca dobila potrebnu skrb, a majka priliku da se stabilizira, oporavi od nasilja, počne raditi te osigura financijsku i stambenu sigurnost - objašnjava Iskra.

Za Anu je to bio šok i mora živjeti s time da su privremeno odvojeni. Kako kažu voditeljica Centra i Ana, to je bio jedini način da svi zajedno jednoga dana ponovno normalno žive.

Iskra Lukačić voditeljica je Centra za žene Adela |

Danas je izašla iz sustava Centra za žene Adela, ali posljedice svega što je prošla još traju.

- Djeca i ja još idemo psihijatru. To nije nešto što nestane preko noći. Posljedice ostaju dugo. Najveća borba nakon izlaska iz sustava postao je svakodnevni život. Živjela sam u Sisku, a radila u Zagrebu. Znala sam krenuti u pet ujutro i vraćati se iza jedanaest navečer. Od stresa i svega što se događalo izgubila sam jako puno kilograma. Sisak je, što se posla tiče, jako težak grad - govori.

Unatoč svemu, uspjela je pronaći stan u Zagrebu i život joj je danas barem malo stabilniji.

Na pitanje vjeruje li još u ljubav nakon svega što je prošla, kratko zastaje.

- Teško je sad uopće razmišljati o tome. Ali ako me pitate vjerujem li da se treba boriti za bolji život, odgovor je da - ističe Ana.

Dodaje kako su joj upravo djeca bila najveći razlog da ne odustane, oni joj daju snagu da se bori. Naglasila je da sve dok se vi borite i sustav će se boriti, kad vi stanete, isto se događa i s njima!