Ivan moli za oca: 'Želio bih još jednom osjetiti tatin zagrljaj...'

Svojeg tatu Ivicu poznajem samo po slikama i iz majčinih priča. Imao sam dvije godine kad je nestao u proboju negdje kraj Marinaca. Kad danas gledam naše zajedničke slike, kako smo zagrljeni i kako me drži, zamišljam kako bi bilo lijepo da se mogu prisjetiti tog osjećaja, mirnim glasom govori nam Ivan Alvir (28).

POGLEDAJTE VIDEO:

Dok lista obiteljski album, prstima dodiruje nasmiješeno očevo lice. Bio je premalen da upamti njihov rastanak tog vrućeg kolovoza 1991., kad je s majkom napuštao rodni Vukovar. Da može vratiti sjećanje, sjetio bi se da ga je njegov tata čvrsto zagrlio, poljubio, nestašno mu razbarušio kosu i šapnuo da ga beskrajno voli.

Tata mu je silno nedostajao

- Tata je bio pripadnik legendarne 204.brigade. Prije rata držao je kafić u Vukovaru u kojem je radila i moja mama. Kad je već bilo jasno da će sve poći po zlu, mama i ja smo u ljeto 1991. otišli u Sloveniju, a potom u Njemačku kod djeda, tatina oca. Kad sam još bio dijete, mamu sam stalno ispitivao kad će se tata vratiti. Iako joj je bilo jako teško, sakrivala je suze i tugu znajući da mi to neće pomoći te govorila da će tata doći. Tek kad sam krenuo u školu, shvatio sam da moj tata više neće doći kući - prisjeća se Ivan. Iz Njemačke su se doselili u Samobor i krenuo je u školu. Iako je i vršnjacima u razredu pokušavao objasniti kako je njegov tata nestao u Domovinskom ratu, nisu to shvaćali. 
- Njima je bilo nespojivo kako nekoga nema među nama, a nema svoj grob. Onda sam odustao. Mama je na sebe preuzela i majčinsku i očinsku ulogu te je stvarno dala sve od sebe da mi u mnoštvu stvari zamijeni tatu. Nisam joj to nikad rekao, ali tata mi je nedostajao u mnoštvu situacija, takozvanih muških stvari. Za sitne popravke u kući koje učiš od tate pa do pečenja roštilja - povjerio nam je Ivan. Iako su prvih godina Ivanova majka i tete preuzele na sebe traganje za nestalim Ivicom, vremenom se u traganje uključio i Ivan. No sve što je saznao svih ovih godina je činjenica da je s bratićem Robertom upao u zasjedu.

Samo želi da ga pronađu

- Čitao sam knjigu koju je napisao tatin zapovjednik Drago Maksimović. O mojem tati piše jako lijepo - da je bio hrabar i da se i u teškim ratnim situacijama u njega moglo pouzdati. U noći proboja, na 18. studenoga 1991., tata i njegov bratić Robert u jednom su se trenutku odvojili od skupine. Upali su u zasjedu, a što je dalje bilo, nikad nismo uspjeli saznati. Nikad nismo našli njihove posmrtne ostatke - pripovijeda Ivan koji se sjeća da je davao krv za DNK analizu, kad su ekshumirali jednu masovnu grobnicu. Iako mu u to vrijeme nije bilo jasno zašto to mora raditi i kako će naći tatu, sad to silno želi.

- Bio bih presretan da ga nađu, da napokon u miru mogu zapaliti svijeću na njegovu grobu i pomoliti se. Sve ove godine svijeće palimo na raznim mjestima - kraj nekog velikog križa, na Mirogoju, na Zidu boli, dok je još bio u Selskoj... Ali to nije to. Često sam, dok sam se molio prije spavanja, znao reći: ‘Bože, čuvaj mojeg tatu’ - otkriva Ivan. Kako je odrastao, vremenom je, uglavnom iz majčinih priča, saznao da je njegov tata bio šaljivdžija, otkačen mladi čovjek, druželjubiv i omiljen gdje god bi se pojavio.

Na pitanje je li se zapitao je li moralo baš tako biti i je li njegov tata mogao s njima napustiti Vukovar, Ivan zamišljeno odgovara:

Veseli se rođenju blizanaca

- Sigurno jesam, ali mu to ne zamjeram. Ispravno je postupio i ja sam na tatu jako ponosan. Trebala je iznimna hrabrost uzeti pušku u ruke i braniti svoje. To je zaista herojski čin, i to u situaciji kad je odnos snaga bio debelo na strani Srba. Da mi se pruži prilika doći na njegov grob, prve riječi bile bi mi: ‘Tata, hvala ti za sve, hvala ti za slobodu’.

Zla kob nad ovu se poštenu obitelj nadvila i 2010. godine, kad je Ivan otkrio da boluje od leukemije. Otkrio ju je slučajnim liječničkim pregledom i odmah je krenuo na kemoterapije, na kojima je bio do 2012. godine, kad su mu uspješno transplantirane matične stanice. Osim što se izliječio, Ivan će u studenom postati otac, i to blizanaca.

- Cijela ova priča morala je završiti nečim lijepim, a uveliko mi je pomogla vjera. Bez nje bih zapao u beznađe i depresiju. Nadam se da ću biti dobar tata, da će mi se obradovati i dotrčati do mene kad se vratim s posla, da ću im moći pružiti sve ono što je rat uzeo meni. Također, molim svakog čovjeka koji ima neke informacije o mojem nestalom tati, ali i svim drugim nestalim ljudima u Domovinskom ratu, da ih barem anonimno napiše ili javi. To je human i jedini ispravan čin, jer svaki čovjek zaslužuje da ga se dostojno pokopa, a svaka obitelj da ima mjesto gdje se može pomoliti, isplakati i zapaliti svijeću - zaključio je Ivan.