Ma da je samo jedno jedino dijete bilo prisiljeno spavati pod otvorenim nebom, sanjajući tko zna što, dok u mraku nepoznata čizma tabana oko njegove glave, dovoljno je da bude jasno kako je sustav podbacio
24SATA U SRCU MIGRANTSKE KRIZE
Jad i vapaj izbjeglica: 'Pustite nas u EU, bježimo od talibana'
Uz rijeku smo, ispod nasipa. Noć je, iznad naših glava gomilaju se oblaci, zrak miriše na kišu. Lomače i reflektori kamera jedini su izvor svjetla. Divlji plamenovi sablasno plešu po licima izgubljenih ljudi na ovom zadnjem kilometru Turske prije Europske unije... Njihov put nije ni blizu kraja.
Stojim u blatu iznad nekoliko poslaganih prekrivača. Osvrćem se dolje. Moja čizma nalazi se nekoliko centimetara od lica usnule djevojčice. U mraku je uopće nisam primijetio, samo joj pukom srećom nisam stao na lice. Maleno stvorenje spava, ne čuje nas.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:58
Neugodno mi je. Želim da odemo. Želim pustiti curicu i njenu obitelj da spavaju. Barem dok ih kiša ne probudi i potjera dalje. Njena majka, glave umotane u crni ogrtač, u naručju steže drugog dječaka. On nema ni tri godine. Klinjo u zelenom kombinezonu, zažarenih obraza i suznih očiju, hipnotizirano zuri u bljeskalicu fotoaparata. Majčine oči nas fiksiraju. Podižem ruku u oproštajni pozdrav. Žena kojoj vidim samo oči podiže svoju ruku. Vatra divlja oko nje, oko njenog sina stisnutog u rukama i oko njene uspavane djevojčice na zemlji. Nikad neću zaboraviti taj prizor.
Ljutito odmahuju glavom, onako nemoćni zbog tretmana pogranične policije. Prema nama nisu ni najmanje agresivni. Tu i tamo znaju prigovoriti zbog snimanja djece i njihovih obitelji. Smeta im, nekima od njih, što ističemo one najmlađe, zaglavljene u paklu ničije zemlje. Galame da ih mi mediji koristimo kao koprenu između horde nadirućih muslimana i civilizirane Europe. Žale se zbog snimki i reportaža o dječjim igrama među naoružanim vojnicima. Niti jednu obitelj i niti jedno dijete nećemo snimiti ako oni to ne žele, objašnjavamo im. Iritira ih što spominjemo djecu okruženu žilet-žicom. Razumljivo. Nevini se ne uklapaju u perverznu maštariju o islamskoj okupaciji Europe.
Oda radosti i zvjezdice EU
Ali djeca su tu. Nema te teorije zavjere, nema toga ksenofobnog opinion makera, nema tog helikoptera nakrcanog europejskim glavonjama u panoramskom letu iznad uništenih ljudi koji će uspjeti opovrgnuti očitu i bolnu činjenicu da se na golovima ovog političkog igrališta nalaze djeca. Stotine njih. Ma da je samo jedno jedino dijete bilo prisiljeno spavati pod otvorenim nebom, sanjajući tko zna što, dok u mraku nepoznata čizma tabana oko njegove glave, dovoljno je da bude bjelodano jasno kako je sustav podbacio. Sve one zvjezdice kojima je okićena europska zastava komotno mogu u smeće. “Oda radosti” može biti prodana kao melodija za mobitel.
Samira Haruni. Ali Yazdani. Diana Yazdani. Abshir Garoi. Sara Garoi. Araz Garoi. Amena Magidi. Nadir Magidi. Elena Magidi. Armi Magidi. Mohammad Azim. Rina Mohman. Ali Azim. Liza Akber Sohal.
Ovo su samo neka od imena članova obitelji koje smo našli i s kojima smo razgovarali. Iza njihovih islamskih imena skrivaju se očevi, majke, sinovi i kćeri. Jedno od te djece ima samo mjesec dana. Nema nijedan zub u glavi. Ušuškano u kolicima, i ono je provelo noć pod namrštenim nebom, kao ona curica kojoj sam umalo zgazio lice.
Samira, Ali i Diana, su iz Isfahana u Iranu. Samira ima 30 godina, njen muž 37, a mala Diana sramežljivo kaže da ima deset. Čačkala je krastu na gležnju dok smo pričali s njom. Obitelj je držala fast food u bivšoj domovini, u nekadašnjoj moćnoj Perziji, sve dok im policijska kamatarenja nisu postala toliko neizdrživa da su pokupili sve što su imali i otputovali dalje.
- Pobjegli smo iz Irana prije 11 mjeseci. Bilo je opasno, bojala sam se za svoju obitelj. Htjeli su nam uništiti posao, htjeli su sve više novca. Pretjerali su. Iz Turske smo pokušali prijeći sjevernije, ali ništa. Grčka policija nas je odbila. Odgurali su nas - priča Samira. Lijepa žena. Na licu joj se vidi da je umorna, iscijeđena. Sijede joj probijaju kroz tjeme. Njene svijetloplave čarape s točkicama čudesno odudaraju od bodljikave žice u pozadini.
Što su radili ovih 11 mjeseci u Turskoj, pitamo ih. Samira je prala suđe u restoranu, Ali je konobario. Zašto žele dalje? Moraju, kažu, nemaju dovoljno novca da prežive. Posao je težak, plaća je loša i plaše se za budućnost svoje kćeri. Male Diane. Čuli su da je granica otvorena i sinoć su samo krenuli. Ali grčki zid je nepropustan.
Abshir, Sara i Araz su iz Teherana. Kažu da su kršćani. Njihova religija je razlog njihova bijega. Kršćanstvo i Iran nisu najsretnija kombinacija, priča nam obitelj Garoi. Ima ih malo u Iranu, jedva stotinu, kažu. Gurkaju kolica s jednomjesečnim Arazom. Dječak se rodio tridesetak dana prije svega ovoga.
Abshir, njegov otac, ima 25 godina. Frizer je, radio je neko vrijeme u Turskoj. Žena mu je nezaposlena, domaćica je i pazi na maloga.
'Pobjegli smo od talibana'
Amena, Nadir, Elena i Armi su iz Afganistana. Amena je majka, Nadir je otac, a njihovo dvoje malih “nereda” nije prestalo trčati dok smo pričali s njima. Amena je trudna. Pridržava se za nabrekli trbuh dok tiho govori kako nemaju ništa osim ovih nekoliko deka i hrpice odjeće. Tu su već pet mjeseci. Došli su ovamo iz straha. Afganistan nije mjesto za odgoj djece, kažu. Prodavali su voće i povrće dok se moglo. Amena ima 23 godine. Izgleda barem deset godina starije. Nadir ima 28. Izgleda kao da ima 40. Žele dalje i ići će dalje. Nemaju izbora.
Mohammad je isto iz Afganistana, iz Kabula. On je bio taksist u staroj zemlji, vjerojatno zato savršeno barata engleskim. Surađivao je, tvrdi, izravno s Amerikancima. On ima 33 godine, njegova supruga Rina 29, a četvero musave djece imaju, redom, dvije, tri, pet i sedam godina. Zašto su otišli iz Afganistana? Daesh, kažu. Daesh je lokalni naziv za isilovce, talibane.
Mohammadova obitelj ih se boji. Rina, energična žena u modroj marami, s krutim borama oko očiju, stoji uz muža i pokušava održati zaigranu četvorku na okupu. Od čega sad preživljavaju? Mohammad povremeno radi kao krojač, šije ljudima hlače i košulje.
Slomljena dječja ruka
Rina se brine za djecu. Nemaju novca za stanarinu i za šestera usta. Petsto lira za krov nad glavom, tko ima toliko para? Nemaju ni obrazovanja. Nisu završili srednju školu. Kamo će? U Njemačku. Tamo je, kažu, dobro, tamo se može uspjeti. Pokušali su jednom prijeći preko grčke granice, prije pet dana. Završilo je bijegom od grčke vojske. Maleni Ali tad je pao na nizbrdici i ozlijedio ruku. Zavrću dječji rukav i pokazuju nam žgoljavu ruku. Samo što ta ruka ne izgleda kao prava, normalna ruka. Nešto strši iz podlaktice, kost nije tamo gdje bi trebala biti. Mali nas gleda prkosno, drži onu iskrivljenu ručicu u zraku i ne trza.
Rinine krute bore popuštaju. Alijeva majka u modroj marami jeca, a njen muž nam objašnjava da ona više ne može podnijeti da joj sin po noći plače kako ga boli ruka. Zašto ga ne odvedu liječniku, pitamo ih. Odveli su ga, odgovaraju roditelji i pokazuju nam nalaz.
- Doktor mu ne može pružiti svu potrebnu pomoć zato što je Ali ilegalni migrant - objašnjava tiho njegov otac. Mali otrči dalje od nas. Ide se igrati s ostalom djecom. Ostalim ilegalnim migrantima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
