Jednostavno, pojma nemamo u kakvom svijetu oni odrastaju

Trećina maturanata, dakle onih koji ove godine mogu prvi put na glasanje, smatraju da je homoseksualnost bolest. Više od polovice ih ne zna tko je premijer, a manje od 60 posto ih zna što je Ustav, pokazalo je istraživanje Instituta za društvena istraživanja početkom ove godine među hrvatskim maturantima. Šok i nevjerica? Teško.

Rezultati, koji su, usput budi rečeno, pokazali da su nam mladi ipak tolerantniji, demokratičniji i širih pogleda nego 2015., pokazuju točno gdje smo kao društvo na karti civilizacijskih dosega i građanskih normi. Nije šokantno ni kad se uz te rezultate na vašem feedu vijesti, kako god da ih konzumirate, pojavi i ona o “incidentu” u Borovu.

Pritom se ne radi o “incidentu”, nego o kažnjivom, primitivnom divljaštvu. Sve je to dio istog problema, a to je zatvoreno i nevoljko društvo. Tko zna koliko puta je rečeno, napisano i apelirano da se napokon organizira nastava građanskog odgoja koja neće biti “provučena” kao nekakva međupredmetna tema koju će nastavnici provoditi prema gužvi u programskom rasporedu. I opet bez prevelikog odjeka.

Onima koji o tome odlučuju očito je stalo do toga da smo kao društvo uspavani, needucirani, nespremni na učenje, preispitivanje svojih stavova. To je jedini zaključak koji se može izvesti. Jer uvođenje građanskog odgoja je politi ka odluka. Odluka o tome što će nam djeca učiti i kako će nam djeca razmišljati je politička odluka. No i to je samo dio problema.

Ako mladi smatraju da homoseksualnost treba prikrivati, gledali su oko sebe taj obrazac ponašanja. Ako hodaju okolo vičući da neku od nacionalnosti treba ubiti, to su čuli u svojoj okolini. Ako pojma nemaju tko im je premijer, da ne govorimo o nekom piscu (bilo kojem), nisu te razgovore vodili. Vrlo često vrijedi i obrnuto.

No mi, jednostavno, vrlo često pojma nemamo u kakvom svijetu odrastaju. Pogledajte malo što proučavaju na mobitelima, prosurfajte po bespućima njihovih historyja, pročačkajte što tipkaju po svojim mrežama. Mogli biste biti šokirani, ponekad i vrlo pozitivno.

Stoga, otvarajmo im vidike, hranimo ih umjetnošću, tolerancijom, građanskom hrabrošću, medijskim znanjima, kvalitetnim uzorima, umjesto strahom, uskogrudnošću, zadojenošću, plitkošću, dosadnim i opasnim temama. Onda se više nećemo čuditi kako nam djeca ne znaju - tko je premijer.