Jergović: Što je javni smisao i cilj etničke denuncijacije majke Josipa Dabre?

Koji je točno razlog da se krajem veljače 2026. objavi veliko otkriće da je mati Josipa Dabre Srpkinja, da mu se po Bosni temeljito prekopaju grobovi, da mu se poslika nadgrobna ćirilica i da se objavi kako su ga u školi zvali Srbin? Sve to je, naime, bilo dobro poznato i u vrijeme kada je Andrej Plenković imenovao tog čovjeka za ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade, pa i kada je Dabro dirnuo u kriminalno stranačko leno Hrvatskih šuma. Sve to se dobro znalo, znale su službe vazda bliske određenim ljudima po novinskim redakcijama, znao je običan svijet po Otoku i Vinkovcima, i u vrijeme kada su Domovinski pokret i u njemu Dabro deklarirali svoje antisrpske, anti-antifašističke i proustaške sentimente, ali tada, u to vrijeme kada su Andrej Plenković i njegovi sklapali koaliciju s Domovinskim pokretom, koji se nakon izbora upravo bio odmetnuo od oporbe, nije im na um padalo zaputiti se preko Save “na Dabrinu srpsku djedovinu”. Što se u međuvremenu promijenilo i što je to Dabro učinio da bi najednom postalo javno relevantno podrijetlo njegove matere?

Deset je godina prošlo od vremena kada je Zoran Milanović svome tadašnjem političkom suparniku Andreju Plenkoviću, koji je na stečevinama šatoraškog puča od Karamarka i Oreškovića preuzimao vlast, spominjao majku “vojnu lekarku”. Novine koje se danas bave Dabrinom majkom bile su tada do vrha pune zgražavanja. Mediji koji su danas, i slijeva i zdesna, spremni da svoje etničke denuncijacije brane pripovijestima o Dabrinom licemjerju i o dvostrukim kriterijima u Domovinskom pokretu, bili su tada zgroženi, i svoju zgroženost nad denunciranjem Plenkovićeve majke prigodno podgrijavaju sve do najnovijih doba. S tim da, doista, nije usporedivo biti po rođenju Srpkinja i biti zaposlena u vojnoj bolnici u Zagrebu osamdesetih godina. Prvo je stvar sudbine, nešto na što nemaš previše utjecaja, a drugo je stvar vrlo temeljite bezbjednosne provjere, članstva u Savezu komunista Jugoslavije, bespogovorne odanosti političkom projektu i čistog podrijetla: nitko od bližnjih nije ti smio biti u neprijateljskim formacijama za vrijeme Drugoga svjetskog rata ili suđen nakon rata. Ali recimo da je i bez obzira na to među ljudima ružno djeci suditi zbog nečega što su bili ili što su radili njihovi roditelji. Osim u onim ekstremnim slučajevima, kada je od javnog interesa činjenica da su se djeca okrenula protiv onog što su im bili roditelji. Je li ovo taj slučaj? Ili, preciznije pitano: koji je od ova dva majčina sina taj slučaj? Jedan, ili ipak, možda, nijedan?

S ološem se može razgovarati samo jezikom ološa. Da, tako je. Samo ipak bi u jednome valjalo biti vrlo oprezan: kad god progovaramo tim jezikom, pristajemo na običaje i konvencije koji vladaju među ološem. Jedna od važnih, možda i najvažnija konvencija tog svijeta jest da se nikad ne udara na onog tko ima moć. Nikad se ne udara na onog tko uspravno stoji i uzvraća udarce, nego se udara na nekog tko je završio na tlu, tko je tu moć izgubio i nema priliku da se brani. Udara se na čovjeka koji smiješno maše rukama i nogama, nema čime uzvraćati pa sve što pokuša čini ga sve smješnijim i smješnijim. Ološu nije bitno je li mu taj što se nemoćno valja u prašini prethodno bio istomišljenik i suborac u zajedničkim poslovima. Ološ nema prošlosti, ili preciznije rečeno, ološ obično tuče po vlastitoj prošlosti.

Josip Dabro, kao i svatko od nas, ima oca i majku. Otac je, čini se, bio sitni socijalistički direktor, mati je bila Srpkinja, a živjelo se u Odžaku, u bosanskoj Posavini. Kada je Odžak 13. lipnja 1992. pao, obitelj je izbjegla na slobodni teritorij općine Orašje, pa preko Save, u Vinkovce i Otok. Otac, koji je prešao u HVO, Josipovom ujaku Miši, prijeratnom odžačkom milicioneru, prethodno je pomogao da prebjegne na srpsku stranu. I to je ona cijela priča, po kojoj se Josip Dabro ne razlikuje od tolikih Bosanaca i među njima bosanskih Hrvata. Čak ga ni ono što se kasnije odvilo s njim ne čini ekscesno različitim. Investigacijski timovi otkrivaju danas da su ga u školi zvali - Srbin. Međutim, krivo bi bilo zaključivati da su ga tako zvali zbog majke i njezinih. Srbin su ga zvali jer je bio prognanik iz Bosne i jer je, vrlo vjerojatno, govorio jezikom koji nije bio po propisu. Pritom, taj njegov Odžak čuveno je mjesto u ustaškoj mitologiji, općenito jedino koje je Pavelićeva vojska 1945. junački branila. Bitka za Odžak započela je 19. travnja, a završila tjednima nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata, 25. svibnja 1945. Ustaše su predvodili logornik Petar Rajkovačić Baja i Ivan Čalušić, koji će u desetljećima poslije rata biti upisani u lokalni mitološki folklor. Tog proljeća u Odžaku nestala je, što u borbi, što u kasnijoj partizanskoj osveti, cijela jedna muška generacija, koja je već bila narodila djecu. Ovo vrijedi znati ako nas doista zanima iz kakvog je svijeta i iz koje stvarnosti potekao Josip Dabro. Ili u ime čega i koga je on takav kakav u svojoj glavi jest.

Josip Dabro, dokazivali su krajem veljače 2026. tobožnji istraživački novinari, ima jedne kriterije u politici, a druge kriterije u životu. I to je doista tako. Ali zar se to isto ne bi moglo reći za Andreja Plenkovića? Razlika je samo u tome što je Plenković nešto malo obrazovaniji - ipak je on predsjednik Vlade u kojoj je Josip Dabro samo potpredsjednik! - što vlada obiljem stranih jezika, istina hrvatskim jezikom, neka se nitko ne nađe uvrijeđenim, nešto slabije od Dabre. Razlika je i u tome što je, za razliku od Dabre koji je potekao iz tipičnoga provincijskog i ruralnog socijalističkog miljea, njegov stariji partner Plenković potekao iz jednako tipičnog urbanog i metropolskog socijalističkog miljea. Josip lijepo pjeva, a navodno i svira harmoniku, dok Andreju ide škola, pa će jednom postati predsjednik. Po svemu drugom njih dvojica su slični, osim što je Josip predestinirani gubitnik, dok je Andrej rođeni dobitnik. Obojica, međutim, na jedan način žive, a na drugi način politički djeluju. Za Dabru će se reći da je ustaša, a on u svome malom ljudskom životu obilazi svoje ćirilične grobove, pamti i na određeni način čuva svoje bližnje, ne pokušava zatajiti ni svoju majku, za koju neće licemjerno ili po ustaški reći da je pravoslavna Hrvatica, nego će reći da je Srpkinja.

Za Plenkovića, pak, govori se da nije ustaša, nego da to što radi on radi isključivo iz političkih razloga i radi održanja na vlasti (nešto slično se, inače, govorilo i za Slobodana Miloševića, da nije srpski nacionalist, da nije četnik, nego je samo tehnokrat vlasti), ali on svoje protivnike, kao i one koji su ni krivi ni dužni završili pod čeličnim gusjenicama njegova režima, recimo pojedine novinare, pisce, kao i cjelokupnu opoziciju, opisuje i otpisuje na načine na koje bi to 2026. činio i da je pravi ustaša. Htio bi biti duhovit, ali zvuči više kao cinik u esesovskoj uniformi, u kakvom filmu partizanske B produkcije. Istovremeno, u onom drugom životu Plenković je pristojan građanin, vječno ljubazni i razumni liberal, s kojim se neupućeni stranci vole rukovati. Ono što je stekao obiteljskim naslijeđem, a čega se politički dramatično odrekao, ono je u čemu on privatno i živi. Pažljiviji će čitatelj, vjerojatno, zaključiti kako tekstopisac ima više razumijevanja za Dabru nego za Plenkovića, premda ih doživljava kao socijalne srodnike. Takav dojam može proizaći iz toga što je ovog trenutka Dabro na zemlji i što je žrtva ružne medijske kampanje, koja grdnu štetu nanosi ionako rastrojenom i razdešenom hrvatskom društvu. Ali može proizaći i iz toga što se od Dabrina života može sastaviti priča koja bi se ticala svih nas, jer se iza Dabrina života naslućuju ozbiljne ljudske sudbine, dok s Plenkovićem ne možemo ništa, nego da mu se klanjamo dok god je moćan. Ako jednom završi u prašini, i on to vjerojatno zna, ovi koji danas prekopavaju kosti po grobljima Dabrinih predaka i njegovoj živoj majci nabijaju na nos to što je Srpkinja, sjetit će se “vojne lekarke” i mnogo toga drugog, još goreg i strašnijeg. Nije lako, dragi moj Andrej, biti moćnik. Mnogo je bolje biti od tebe i tvojih progonjen. Kada si progonjen, nemaju više ništa iz tvog života što bi protiv tebe mogli upotrijebiti, jer su sve već iznijeli pred oči publike. I što je istina, i što nije.

Politički i izvještajni smisao etničke denuncijacije Josipa Dabre, i njegova konačnog ozloglašavanja u očima publike, u tome je da se s lijeve i liberalne strane Sabora mobiliziraju zdrave snage za koaliciju s Andrejem, čime će, je l’ te, biti pobijeđeno ovo Dabrino zlo. Ali što se uopće dokazuje tim velikim istraživanjem Dabrinog podrijetla i sudbine njegove obitelji, što je poanta cijele priče? Dobro razmislite prije odgovora na ovakvo pitanje. Poanta je da Josip Dabro nije dovoljno dobar, nije dovoljno savršen - ustaša! Ta poanta je po svom smislu i značenju štetnija od svega što je sam Dabro ikad rekao ili otpjevao.