Jergović: Veliki bijeli muškarac blagosilja poslušne dok čeprka mucice iz svoga pupka

Dijete se rađa bez jezika, ali s jezičnim darom. Pa prije nego što jezik nauči, u susretu sa svijetom oko sebe, naročito sa zvukovima i šumovima tog svijeta, te s govorom ljudi oko sebe, dijete stvara svoj vlastiti jezik. Rodiš li se u blizanačkom paru ili čak triju, taj jezik ćeš, možda, na neko vrijeme i sačuvati pred sveprisutnim i nadirućim jezikom okoline, ili ćeš barem za cijeli život upamtiti neku njegovu riječ. Inače, prvi jezik iz vremena djetinjeg stvaranja svijeta trajno se zaboravlja i nestaje, kao što će biti zaboravljen i nestati i svaki drugi negovoreni jezik.

Dijete od ničega stvara riječi koje bi trebale označiti i opisati sve. Većina dječjih riječi nastaju iz onomatopeje, ili iz oponašanja zvukova oko sebe. Odrasle riječi, ili riječi jezika kojim govore mnogi, nastaju iz metafora. U odraslom dobu onomatopejične riječi, ili riječi bez etimona, izraz su jezične nemoći ili govorničkog neznanja.

Riječ mucica nema etimona. Nećete je naći u Anićevom Rječniku, a nije nastala iz onomatopeje. Mucica je neriječ, koja služi za opisivanje barem dvije stvari: izlinjanih fragmenata vunice po loše istkanim vunenim štofovima, pletivima, tkaninama, te nečistoće od dlačica, znoja i izlinjanih dijelova tkanine, koja se nakuplja u pupku. Kad bismo više razgovarali, jedni drugima pripovijedali priče, onako kako su jednom davno, slažući deseterce, naši stari po Lici, Hercegovini, Dalmaciji i Bosni, na tim vrelima hrvatskoga jezika, pripovijedali priče svojoj djeci i unucima, ili kad bismo ozbiljno shvaćali pjesnike i više slušali njihove riječi, vjerojatno bismo imali riječ za izlinjane fragmente vune i za nečistoću u pupku. Ovako, služimo se ponekad tom neriječju.

Veliki bijeli muškarac gnjevan je na sitnu, vazda nasmiješenu i nasmijanu ženu, koja ga pojavom podsjeća na dijete, a rječita je i uporna do neizdržljivosti. To da je pametna, on joj ne mora priznati, jer on je moćan, pa će pamet lako likvidirati, ali sve drugo grdno ga gnjevi. Zato je njoj i njezinom savršeno nedužnom mužu na vrata slao policiju, mafiju, državno odvjetništvo i medije, ali ona nikako da prestane govoriti. Ponižavao ju je, javno je izlagao poruzi, nanosio joj patnju, ali mala, ustvari Mala, nikako da ušuti. A onda joj je, pred prisutnima u sabornici i pred kamerama i mikrofonima naše jezične zajednice, rekao sljedeće: “Mucice, igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri.”

Neriječ mucica veliki bijeli muškarac upotrijebio je zato što mu na um nije pala nijedna hrvatska riječ, a ne zbog onog što mucica znači. Htio je Maloj reći nešto što će istodobno biti patronizirajuće, u čemu će biti po mrva gađenja i mrva prijetnje. Ovo zadnje prisnažio je u nastavku, dodavši: “igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri”. Zvuči kao kakav ugledni kardiokirurg i član stranke, koji u brakorazvodnom parničenju oko starateljstva nad djetetom prijeti djetetovoj majci. Pritom, naravno da on govori u prvom licu množine, u tom kraljevskom (ili premijerskom) pluralu. Veliki bijeli muškarac ne koristi jedninu, jer je jednina za njega izraz nemoći.

Njegov iskaz je nasilnički, skurilan i seksualiziran, te da je takvo što izgovorio neki drugi hrvatski muškarac, svakako manje bijel i manje moćan, izazvao bi nesmiljen skandal, bruku i uzbunu među čuvaricama i čuvarima rodne ravnopravnosti. Zamislimo, recimo, da Milko Valent nekoj ženi kaže: “Mucice, igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri.” Prvo što bismo rekli bilo bi da ta rečenica, svejedno što pjesnik Valent njom kanio reći, zvuči kao prijetnja grupnim silovanjem. I jako bismo se uzbunili da žrtvu zaštitimo pred onim što je izrečeno, i ne bi nam padalo na pamet da lamentiramo o tome je li mali bijeli muškarčić u stanju učiniti išta, nakon što nas je izložio susramlju, izgovorivši svoju prijetnju. Malog i nemoćnog bijelog muškarčića zgromili bismo u času, neustrašivo braneći ono pred čime sad, međutim, šutimo. I šute baš svi, osim onih koji će Ivanu Kekin zastupati i braniti kao predstavnici njezine političke skupine. Hrvatski pjesnici i pjesnikinje, profesori i profesorice, aktivisti i aktivistice, svi oni koji će štititi zajednicu od malog bijelog muškarčića, sad šute kao da mi se, Bože mi prosti, netko popiškio u usta, pa im je neugodno da progovore. Postoji je ikad ikakva mogućnost da na nešto, ili na nekog, reagiramo u skladu s vlastitim načelima i u ime vlastite ljudskosti? Ili zato što je primjereno reagiranje na ono što radi i govori veliki bijeli muškarac zapravo najbolji način da se preveniraju sve buduće svinjarije malog bijelog muškarčića?

Ali vratimo se mi toj riječi. Dakle, mucice! Da je veliki bijeli muškarac stvarno govorio, a ne laprdao, i da je zbilja mislio ono što je svojom neriječju izgovorio, tada bi upotrijebio njemačku riječ Ungeziefer, koja nema prikladne istoznačnice u hrvatskom, jer znači hrvatsko gamad, ali u etimologiji i konotaciji ima životinju/biće nedostojnu žrtve. Mucica, doista, kao ni Ungeziefer nema ni dostojanstvo i osobnost, recimo, žohara (onog kojeg je naš književnik Boris Dežulović opričao i proslavio u izvanrednom dječjem romanu “Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira”), niti ima odurni autoritet govna. Mucica je, kao i Ungeziefer, nešto što čovjeka - a njime se veliki bijeli muškarac smatra, pa tek onda Hrvatom - ni na koji način moralno ne obvezuje. Nitko nikada nije mislio o sudbini mucica pokupljenih s veste i iščeprkanih iz pupka, mucice su isto što i dim nad Poljskom 1943.

Veliki bijeli muškarac, dakle, nije u svom bijesu pred djevojčičastom pojavom Ivane Kekin, koja govori brzinom sedam žena u isto vrijeme, a mudra je i pametna kao Holdenova sestra Phoebe i Bartova sestra Lisa, mislio na Mucicu i Ungeziefer, nego je samo bio gnjevan i gnjevno bezrijek. Htio se samo obračunati sa ženom, od koje se s razlogom osjetio fizički jačim i na svaki drugi način moćnijim (ipak je on mi, a ona je ja; ako ste me dobro shvatili!), ali nije ju smio ni šamarati ni psovati. U kurcu je, kažem vam, veliki bijeli muškarac koji ne smije šamarati ni psovati. Od jada on izmuca mucice, i zapravo tek za jedno slovo promaši ono što bi mu, možda, bilo milije i lakše da je rekao: micice! Jer to bi već zvučalo nadmoćno pokroviteljski, što bi njegovom seksualiziranom nastupu pružilo dubinu i smisao ličkog Tuđmana i onog prvaka hrvatskog pravosuđa, gospićkog suca Branka Milanovića koji je presudio da je u Lici guranje prsta u prkno isto što i rukovanje u drugim krajevima svijeta. (Uzgred, od tog prsta u prknu hrvatskoga pravosuđa, do otrova kojim je danas posijana Lika, romaneskni je, dramaturški i filozofski kontinuitet. Moglo bi se reći da ono s prstom nije ni moglo završiti nego ovako. Riječi se otjelovljuju i opredmećuju kad god se izgovaraju protiv vlastitog smisla.)

Pomalo je, međutim, zastrašujuće da veliki bijeli muškarac nisu dopustili - prelazimo u funkcionalni plural - da itko kaže kako je on naprosto načinio omašku vrijeđajući i ponižavajući u Hrvatskom saboru Ivanu Kekin, pa da je tu ženu nazvao mucicom umjesto micicom. Veliki bijeli muškarac svojim su nastupom Hrvatski sabor iznova pretvarali u lupanar, u kojemu tuđe su žene kuje, a tuđi su muževi robovi, ali veliki bijeli muškarac, doista, bili su preuzbuđeni da bi takve krajnje ideološke kvalifikacije upućivali svojim protimbenicima. Jer nazvati nekog Ungezieferom danas, 2026. godine je, kao i 1943, ljudski neprihvatljivo, obezljuđivati drugo ljudsko biće danas je, kao i te davne godine, ljudski neprihvatljivo, dok nazvati nekog micicom samo pripada jeziku kupleraja. Silno se ufa u svoju moć, ili malo u pameti pogubio, onaj kojemu jezik je kupleraja manje prihvatljiv od jezika Auschwitza.

Iste večeri, ili sljedećeg jutra, Ivana Kekin se na društvenim mrežama pojavila s fotografijom u majici, na kojoj piše - mucica. Potresla me ta fotografija, pa sam očekivao da će njome biti potreseni i drugi koji se u Hrvatskoj bave riječima. Ali to se opet nije dogodilo.

Veliki bijeli muškarac blagosilja poslušne dok čeprka mucice iz svoga pupka. Oni ga se plaše, dive mu se, njemu i njegovim mudrim mucicama