Kad se predsjednik ponaša kao pijani Ljubo iz naše birtije

U kvartu smo imali birtiju, a u birtiji smo imali Ljubu. Sve birtije svijeta imaju svog Ljubu, znate taj tip. Zgužvani tip iz susjedstva, naboranog lica i mutnih očiju. Dogegao bi se kroz vrata, zasjeo na svoje mjesto, učtivo pozdravio sve za šankom i počeo piti. Čaša za čašom, i Ljubi bi se polako počeo razvezivati jezik. Smeđa tekućina ulijevala je hrabrost u njegovo plaho srce, a izbrazdano čelo mrštilo se sve više svakim novim gutljajem. Nekad bi Ljubo proklinjao vlast, nekad žene, nekad prijatelje, a nekad samog sebe. Jadni šank, što je sve morao slušati tih dana. Da može pričati, vjerojatno bi sam sebi platio doživotnu terapiju u psihijatra. Birtija se u međuvremenu zatvorila, a Ljubo je svoju sreću potražio na nekoj drugoj barskoj stolici. Vjerojatno i sad, dok ovo pišem, gnjevno urla u prazno dno neke niske, trbušaste čaše.

Nisam ga dugo vidio, ali danas me, kao neka davna jeka, jedan govor podsjetio na Ljubino ogorčeno brektanje.

Predsjednik Zoran Milanović pojavio se na nečemu što se zove diplomatska berba. Zastao je na svom mjestu pred grozdom novinarskih mikrofona, učtivo pozdravio okupljene i počeo govoriti. Riječ za riječ, i Zoranu se polako počeo razvezivati jezik. Predsjednik s karakterom, kako se reklamirao u predizbornoj kampanji, istresao je u bujici riječi toliko impresivnu količinu primitivnih uvreda da ih se ne bi zasramio ni onaj jadni šank na kojeg se naš Ljubo godinama oslanjao. Apsolutno je nevažno što ga je iziritiralo, nebitno je koliko je performans dviju saborskih zastupnica bio smislen i provokativan. Tip koji je pobijedio na izborima pod egidom 'Normalno', nikad, ali nikad, ne bi smio sebi dopustiti artikulaciju primjereniju prljavom šanku u lokalnoj birtijetini nego funkciji koju obnaša.

Što je dopušteno Ljubi, nije dopušteno volu. Ili predsjedniku.