Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
120 komentara

Kad su starce mučki poubijali, bagerom su ih zgurali u jame

U selu Baćin nalazi se druga najveća masovna grobnica nastala za vrijeme Domovinskog rata nakon Ovčare. Na današnji dan 1991. srpska paravojska smaknula je najmanje 56 civila, mahom žena i staraca

Foto: Privatna arhiva
120 komentara

Nakon rafalne paljbe čuli su se jauci i zapomaganja ljudi. Starci, starice, nedužni civili mučki su ubijeni. Ležali su nepokopani na stratištu, uz obalu rijeke, sve dok se dolinom Une nije počeo širiti nesnosan smrad. Tada je došao bager te njihova tijela zgurao u šest plitkih jama. Neka tijela je Una odnijela...

Kad su 1997. ekshumirani čak su i sudski vještaci doživjeli šok. Potpuno zdrobljene lubanje, odvojena tijela, trup na jednoj strani, noge na drugoj, ruke na trećoj...isprepletena tijela ležala su jedna preko drugih. Natiskana. Izlomljena, deformirana i raskomadana u više dijelova.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

O zločinu u Baćinu kraj Hrvatske Dubice na Banovini premalo se zna, stravičan zločin široj javnosti gotovo je nepoznat, a počinitelji su nekažnjeni. A u Baćinu se nalazi druga najveća masovna grobnica u Domovinskom ratu nakon Ovčare.

Sve žrtve masovne grobnice su bili mještani Hrvatske Dubice i sela Cerovljani, a jedan žrtva je bila iz sela Uštice (općina Jasenovac).

Vjerovali da će civile pustiti žive

Pokolj je zapravo bio puko iživljavanje jer su ubijeni civili bili mještani koji zbog starosti ili drugih razloga nisu otišli. Ostali su u svojim domovima za razliku od većine drugih civila i branitelja dubičkog kraja koji su se povukli nakon pada Hrvatske Kostajnice u rujnu 1991. kada su srpske paravojne snage okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin. Neki jednostavno nisu htjeli ostaviti svoju zemlju, svoje životinje, sve što su cijeli život mukotrpno stjecali. Naivno su vjerovali da im se kao civilima ništa ne može dogoditi. Ostat će obrađivati svoju zemlju i brinuti o svom 'blagu'.

Oni koji su ostali najprije su popisani da bi ih 20. listopada pozvali da dođu u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici s objašnjenjem da će neki biti razmijenjeni. Mještani Cerovljana pozvani su u Vatrogasni dom u svom selu.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album Tu su ih držali prije nego su ih odveli u Baćin

Tijekom noći, uz pomoć prijateljskih veza s nekim od čuvara ili na intervenciju rodbine među mještanima srpske nacionalnosti, 14 ljudi je pušteno, a najmanje 56 preostalih civila odvedeno je na Skelište u Baćinu. Rečeno im je da ih vode na razmjenu u Glinu, a umjesto toga izveli su ih iz autobusa u Baćinu poredali ih uz rijeku Unu i na brutalan i hladnokrvan način ubili rafalima iz automatskog oružja.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

To su napravile paravojne srpske snage. Jedinica za posebne namjene milicije SAO Krajine 'Kaline' iz Komogovine, pod zapovijedanjem Steve Borojevića Gadafija -direktno podređena Mili Martiću.

U grobnici, koja je otkrivena 1997. godine, bilo je 56 žrtava ubijenih 21. listopada 1991. Tada je identificirano je 36 žrtava, a 20 neidentificiranih pokopano je u zajedničkoj grobnici na katoličkome groblju u Hrvatskoj Dubici. Do danas je identificirano 47 žrtava, zadnji su identificirani u ožujku ovu godine.

'Ubili su mi roditelje, tetu i strica'

Josipa Tepšić godinama se nadala da su joj roditelji, teta i stric živi. Sve njene nada rasplinule su se 1997. na ekshumaciji žrtava u Baćinu.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

- Ubijeni su moja majka Katarina (58), otac Josip (65), stric Nikola (69) i teta Ana (68). Svi pod prezimenom Blinja jer su se dvije sestre udale za dva brata. Živjeli su kuća do kuće u Cerovljanima. Ubijena je cijela jedna obitelj. Oca su odmah identificirali jer je uz sebe imao osobnu iskaznicu. Mama je identificirana pet godina kasnije DNA analizom , a njezina sestra Ana godinu dana kasnije također preko DNA. Stric Nikola nikad nije pronađen,pretpostavlja se da je ubijen s ostalim žrtvama iz baćinske grobnice a da je tijelo bačeno u Unu - priča nam Josipa.

Zadnji put je vidjela svoje roditelje 13.srpnja 1991. godine kada je autobusom iz Zagreba gdje je živjela došla u Cerovljane. Htjela ih je nagovoriti da dođu u Zagreb. Pokušavala je, ali nije uspjela

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

- Rekli su mi kad su me ugledali 'Što si došla? Moraš se vratiti'. Ali ja sam htjela da idu u Zagreb. No tata nije htio napustiti imanje. Oni su bili poljoprivrednici, dobri, pošteni, neiskvareni ljudi koji su cijeli život samo činili dobro. Nisu vjerovali da im se nešto može dogoditi. Otac mi je rekao: 'Sjećam se ja Drugog svjetskog rata. Civile nisu dirali, a vi u Zagrebu nećete imati što jesti pa ćemo vam mi slati. Ostajemo' - prisjeća se Josipa svog zadnjeg susreta sa roditeljima.

Kaže da je njezin tata mislio: 'Nikad se nisam nikome zamjerio, nitko mi nije u vojsci, sa svima sam uvijek bio dobar, svima pomagao, što mi se može dogoditi..'

'Nadala sam se cijeli rat da su ipak živi'

Kad je u rujnu velik dio stanovnika napustio selo i otišao u Kutinu ona se čula s jednim od poznanika koji joj je rekao: Nisu htjeli ići, Josipa, oni su ostali..

Sljedećih mjeseci dobivala je svakojake vijesti, pokušavala ih je naći, ali sve je bilo uzalud

- Stalno sam išla u Crveni križ i raspitivala se , čula sam da su u logoru u Glini, pisala sam čak pisma u logor u Glinu. Cijelu 1992. sam išla na razmjene zarobljenika, nadajući se da će oni izaći iz nekog od autobusa. Cijelo vrijeme rata nadala sam se da su živi - priča nam Josipa.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album Spomenik na mjestu masovne grobnice

I nakon pet i pol godina čekanja, strepnje, neprospavanih noći na ekshumaciji u Baćinu 1997. godine ime njezinog oca su među prvima pročitali...

'Otac se na sreću nije dugo mučio'

- Ne možete zamisliti kako je to bilo. Ne živiš svoj život, živiš za to da čuješ što se njima dogodilo. Kad god bi netko pokucao na vrata ja bih se ponadala da su možda oni ili barem neki glas o njima. Nadala sam se cijelo vrijeme - negdje su! Na kraju sam ih pronašala u masovnoj grobnici. Jedino što me tješi je to što je otac pogođen u prsa pa je brzo preminuo, nije se mnogo mučio. Za majku nisam ni htjela znati. Bili su krasni roditelji, podršak i pomoć u svakom trenutku cijeli moj život - govori nam Josipa.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

Mamu su joj, ističe, pokupili iz dvorišta kuće i rekli su joj da ih vode na sastanak

- Bio je topli listopad isto kao i sada. Imala je vrt prepun cvijeća i bila je vani. Nije ništa imala uz sebe. Bila je u nekoj tankoj haljini. Samo su je odveli. A otac je, eto, imao spremnu osobnu kad su ga odveli pa su ga odmah identificirali. Kuća im je zapaljena i srušena - kaže nam Josipa koja je ogorčena što se žrtve iz Baćina vrlo malo spominju, prema njima se svi odnose kao da ne postoje i malo ljudi zna da je upravo u Baćinu najveća masovna grobnica civila nakon Ovčare.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

'Ubili su mi oca i baku'

Nikola Jukić (43) iz Hrvatske Dubice bio je na ekshumaciji žrtava jer su u masovnoj grobnici pronađeni njegov otac Filip i baka Vera. Kaže nam da je njegov otac bio najmlađa osoba pronađena. Imao je 42 godine kad je ubijen.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

- Otac i njegova majka, moja 72- godišnja baka, nisu htjeli napustiti svoju kući i svoju zemlju. Oni su bili poljoprivrednici, seljaci,imali stoku, zemlju i mislili su : 'Tko će nama što, nismo nikome ništa učinili'. Uglavnom su ostali sve stariji ljudi jer nisu htjeli ostaviti svoju kuću i imanje. - kaže nam Nikola koji je sa nepunih 18 godina otišao u rat, sudjelovao u Oluji u kojoj je ranjen i sada je u mirovini. Njegova kuća u Hrvatskoj Dubici u kojoj sad živi je bila opljačkana.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

- Kuću su mi opljačkali, sve porazbijali, rasturili, popalili. Neki Srbin iz Pakraca je živio tu za vrijeme okupacije - kaže nam.

Nikola nije znao cijeli rat što mu je s ocem i bakom

- Pretpostavljao sam da su ubijeni. Tako je i bilo. Oca su odmah identificirali jer je kod sebe imao osobnu iskaznicu , a baka nije imala nikakav dokument, ali je bila niža žena sa sjedim dugačkim pletenicama pa su je tako prepoznali - govori nam Nikola.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Za zločine nitko nije odgovarao

Za zločine u Baćinu 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je na ukupno 125 godina zatvora sedmoricu pripadnika srpskih postrojbi i ondašnje vlasti na tom području. Suđeno im je u odsutnosti. Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

Foto: Privatna arhiva/pixsell Stevo Borojević Gadafi (lijevo) i njegov zamjenik Milan Zec

Općina Hrvatska Dubica, u suradnji sa Sisačko-moslavačkom županijom, Ministarstvom hrvatskih branitelja i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, uredila je potkrovlje zgrade Hrvatskog doma u Baćinu, kao Spomen sobu Domovinskog rata – Memorijalni prostor. Spomen soba nalazi se u središtu Baćina, svega par stotina metara od masovne grobnice.

- To nisu jedine žrtve s područja općine Hrvatska Dubica. Na drugim lokalitetima ubijeno je ili se još vode kao nestali, znači sveukupno, uz ovih 56 civila, čak 138 ljudi. To su bili uglavnom civili, a manji broj je i hrvatskih branitelja - kaže namTomislav Mateljak, bivši načelnik općine Hrvatska Dubica.

Foto: 24sata.hr

Suski vještak: To je bila jedna od najtežih ekshumacija

Sudski vještak prof. dr. Dušan Zečević, dugogodišnji predstojnik Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu sudjelovao je 1997. na ekshumaciji žrtava iz masovne grobnice i njihovoj identifikaciji. On je s još četvoricom kolega došao iz Zagreba u Baćin, postavili su šatore i krenuli raditi ekshumaciju za koju kaže da mu je bila jedna od najtežih. Žrtve su bile zakopane plitko i nagurane bagerom jedni preko drugih, kaže nam, pa je ekshumacija i identifikacija bila jako teška. Kao da se radi o lutkama, ali otrcanim lutkama.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL Sudski vještak prof. dr. Dušan Zečević

- Sjećam se dobro, bio je krasan sunčan dan, lijepo vrijeme, ali je posao bio izuzetno težak. Mukotrpan. Naime, grobnica se nalazila odmah uz samu obalu rijeke, puno tijela na malom prostoru koja su ležala jedna preko drugih. Kako su tiskana bagerom jako plitko to su bila trula isprepletena mrtva tijela, malo i smrznuta i bilo ih je jako teško izvlačiti. Nastao je velik problem kod njihovog vađenja, a bilo je iznimno teško spojiti i dijelove a i razdvajati dijelove. Bager odvoji komad noge, ruku, pa je to teško spajati - prisjeća se prof. Zečević koji je nakon ekshumacije u Baćinu izvršio pregled 11 tijela.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Uzrok smrti su bile uglavnom strijelne rane, kaže nam, a ozlijeđivanja tijela nastala su prilikom ukopa na tako grub način. Dodaje kako je to bio puno teži posao nego onaj koji su on i njegova ekipa radili na Ovčari i to baš zbog tog načina na koji su tijela pokopana.

Povjesničar Raguž: Sastavili popis za odstrel

- Idući cestom od Hrvatske Dubice prema Baćinu, neposredno prije prve seoske kuće, s lijeve je strane ceste zemljište širine 30 do 50 metara do rijeke Une, u naravi livada i obala rijeke, poznat kao Skelište jer je ondje nekad bio skelski prijelaz koji je povezivao obale Une. Upravo ondje ekshumirano je 56 tijela, uglavnom stanovnika Hrvatske Dubice i Cerovljana - priča nam dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu prema čijem elaboratu je izrađena postava u Spomen sobi u Baćinu.

predavanje | Autor: Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL Povjesničar Jakša Raguž

U listopadu 1991. srpske okupacijske vlasti, govori nam Raguž, sastavile su popis preostalih Hrvata u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima nakon čega im je zapovjeđeno da se 20. listopada 1991. okupe u vatrogasnim domovima u ovim dvama mjestima.

- Većina je poslušala, dok su neki privedeni na silu. Svi su zatočeni te su se držali pod oružanom stražom. Tijekom noći, s pomoću prijateljskih veza nekolicina je puštena tako da je u domovima ostalo najmanje 56 osoba , sve redom civili, mahom starci i starice te bolesne osobe. Sutradan su odvezeni u Baćin i iskrcani na Skelištu gdje su ih pripadnici Milicija SAO Krajine poubijali iz automatskih pušaka. Tijela su ostavljena ležati nekoliko dana, nakon čega ih je 56 zakopano bagerom. Pretpostavlja se da su tada na Skelištu ubijena 74 civila i da je dio tijela bačen u Unu - objašnjava Raguž, inače autor znanstvenog rada 'Masovne grobnice u Hrvatskom Pounju iz Domovinskog rata - prinos viktimološkim studijima'

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Pronađen velik broj medicinskih pomagala i osobnih predmeta

Ekshumacija i identifikacija je, ističe, počela 13. ožujka 1997. Nakon skidanja gornjeg dijela zemlje otkrivena je masovna grobnica duga oko 60 i široka oko 15 metara. Tijekom ekshumacije nijedno tijelo tj. kostur nije nađen cjelovit. Sva su bila izlomljena deformirana i raskomadana u više dijelova. Većina lubanja bila je polomljena u fragmente i odvojena od tijela, kao i ruke, noge, vilice.. Obdukcija je pokazala da je nekim tijelima nedostajala većina kostiju. Tijela su usto bila 'zgužvana', savinuta u neprirodne položaje te međusobno isprepletena u jamama. Bila je to posljedica korištenja bagera pri zakopavanju.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

- Žrtve su nađene odjevene u ostatke civilne , muške, ženske odjeće i obuće s većom količinom osobnih predmeta: naočala, krunica, lijekova i medicinskih pomagala (zubne proteze, metalna pločica ugrađena u nogu, suspenzorij, proteza na kukovima, elastični pojas, drveni štap), češljeva, kišobrana, ručnih satova na kostima ruku, upaljača, ključeva, novčanika s jugoslovenskim i njemačkim novcem, zlatnog nakita. Uz tijela je nađen i veći broj osobnih dokumenata - kaže Raguž

'Jedini razlog za likvidaciju bila je njihova etnička pripadnost'

Prema sastavu identificiranih žrtava ova masovna grobnica, naglašava, spada među homogenije. Sve su žrtve civili, stanovnici Hrvatske Dubice i Cerovljana dok je jedan osoba iz sela Uštica. Svi su istodobno likvidirani na istome mjestu, daleko od linije bojišta i nevezano za bilo kakvo borbeno djelovanje. Od 45 identificiranih osoba, tri su bile srednje a sve ostale starije životne dobi.

- Jedna je osoba srpske nacionalnosti a ostali su Hrvati. Uvidom u osobne dosjee žrtava uočio sam da je većina žrtava bila dosta lošeg zdravstvenog stanja, dio ih je bio kronično bolestan (srčane, plućne i bubrežne tegobe, visok tlak, astma), neki su bolovali od epilepsije i karcinoma a dosta ih je invalidno i teško pokretno(reuma, umjetni kukovi, oštećene i ukočene noge te kralježnica) Ako se uzme u obzir i poznaje životna dob onda je posve jasno da ovi ljudi nisu ni na koji način predstavljali opasnost za srpsku okupacijsku vlast na dubičkog području i da je jedini razlog za likvidaciju bila njihova etnička pripadnost - tumači nam Raguž.

Žrtve genocidnog projekta stvaranje Velike Srbije

- Taj zločin samo jedna od niza epizoda uništavanja hrvatskog stanovništva preostalog u dubini okupiranog teritorija. Takvi su slučajevi i Joševica kad su ubijena 22 civila, Kostrići gdje su poubijani svi mještani u jedno jutro, Bruška kad je poubijan cijeli zaseok Marinovića u jednom masakru, Široka Kula i Glinsko Novo Selo gdje su ubijeni i spaljeni u podrumima svi zatečeni Hrvati, Lovas itd. Povodi za provedbu uništavanja stanovništva su mogli biti različiti, no cilj je uvijek bio isti - potpuno uništenje svih nesrba, genocid, kako bi se dobila potpuna etnička homogenost teritorija koji se namjeravalo uključiti u Veliku Srbiju. Tako su i mještani Cerovljana i Dubice postali žrtve provedbe genocidnog projekta stvaranja velike srpske nacionalne države - smatra Raguž.

Tema: Domovinski rat

Možda vas zanima i ovo:
Message