Kad zločin postane metak za cijelu skupinu, žrtva više nije zaštićena, nego iskorištena

Strašan zločin nad jednom ženom traži ozbiljnu državu, a ne političku predstavu u kojoj se patnja pretvara u gorivo za mržnju. Počinitelj mora biti kažnjen, žrtva zaštićena, a sustav suočen s pitanjem kako je čovjek već osuđen za silovanje ponovno mogao nauditi drugoj ženi.

Upravo je to učinio Josip Dabro kada je slučaj silovanja državljanke Nepala pretvorio u poruku o “djelovanju bez milosti” prema ilegalnim migrantima. U takvoj politici žena koja je preživjela zločin polako nestaje iz priče. Ostaje samo njezina rana, izvučena pred javnost kako bi netko drugi njome hranio svoj strah, svoju ljutnju i svoju potrebu za novom metom.

Nedjeljno evanđelje govori o Kanaanki, ženi s ruba, strankinji i majci djevojčice koja pati. Pred Isusa ne dolazi kao sigurnosni problem ili strano tijelo, nego kao majka kojoj je dijete u muci. Učenici, međutim, njezinu bol najprije čuju kao buku. Prije nego što u njoj prepoznaju majku, vide samo ženu koja remeti njihov mir.

I nas danas češće uznemiri glas ljudi s ruba od rane zbog koje viču: jednom su to migranti, drugi put siromašni, treći put žene koje traže zaštitu, četvrti put ljudi koji se ne uklapaju u našu navodno fino posloženu sliku svijeta. Prvo im oduzmemo lice, zatim se čudimo što nam je postalo lako govoriti o njima kao o prijetnji.

Država mora čuvati granice, kažnjavati zločin i štititi građane, ali ne smije dopustiti da sigurnost postane lijepo ime za neljudskost. Kada jedan zločin postane metak za cijelu skupinu, žrtva više nije zaštićena, nego iskorištena.

Kanaanka pred Isusa donosi bol svoje kćeri i tvrdoglavu vjeru da pogrešna pripadnost ne može biti razlog za izgon iz Božje brige. U toj se mrvici skriva pobuna i protiv naše okrutnosti: nijedna granica ne smije čovjeku oduzeti lice. Kada nam se zbog jednog zločinca učini normalnim čitavu skupinu pretvoriti u metu, tada više ne branimo sigurnost, nego vlastiti strah pred evanđeljem koje čovjeku vraća lice.