Te povijesne, prekretničke 1990. godine, Titov sustav i država odlazili su u povijest, a na obzorju su se pomaljala dva nova T - Tuđman i... Tajči!

“Organizirao sam koncert Tajči u Opatiji, u nekom malom klubu”, prisjetio se Edvin Softić, njen tadašnji menadžer. “Kad sam tamo stigao prije koncerta, bio sam zapanjen – pred tim diskom bila je duga, ogromna kolona ljudi, koja unutra nikako nije mogla stati...” Pred njim i licem javnosti rađao se fenomen do tada neviđenih razmjera. Kraljica tinejdžerskih emocija, Tatjana Matejaš - koja je zbog svojih weltschmertz pjesama bila silno nesretna, pa je u očaju znala plakati od muke – zavladala je mladima kao nitko prije nje, barem ne među solistima, tek Plavi orkestar. “Hajde da ludujemo...” odjekivalo je na sve strane.

A na političkom se proplanku propeo HDZ, čemu je kumovala jedna neuspjela komunistička spletka.

Zagrebački SKH SDP bio je, naime, za izborni sustav otprilike nalik na današnji. No kako je Ivici Račanu glavni konzultant o izbornom zakonu bio Smiljko Sokol, u vrhu Partije donijeli su drugačiju odluku. Vjerovali su da je HDZ - koji je, to je odmah bilo jasno, vrvio radikalima (Račan ih je opisao kao “stranku opasnih namjera”) - bio najopasniji protivnik, kojeg se može savladati jedino tako da se narodu prepusti biranje pojedinaca a ne stranaka. Računalo se da će HDZ-ovi brojni jastrebovi, koji su govorili dosta žestoko, zastrašiti birače. Šime Đodan pričao je, recimo, o hrvatskom barjaku koji će se viti na vrh Romanije a takvih je genija bilo više. Iz tih je premisa dr. Slaven Letica na skupštini sociološkog društva izveo zaključak kako građani “neće crvene”, jednako tako “neće crne” pa će – pobijediti “zeleni!”.

Vrh Partije odlučio se za izborni sustav koji je za mnoge godine – možda i desetljeća – skrojio sudbinu Hrvatskoj. Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika iz 1990. odredio je većinski izborni sustav s dva kruga (apsolutna većina u prvom i relativna u drugom). Taj je sustav forsirao pojedince a ne liste. Pobjednicima je pripadalo sve. Glasači su iznenadili SDP: dali su najviše glasova HDZ-u. Tome je pripomogla i prijeteća tutnjava s istoka, “antibirokratska revolucija” koju su lucidniji umovi prepoznali kao “birokratsku kontrarevoluciju” u izvedbi zloglasnog Slobodana Miloševića. On je pripomogao dolasku HDZ-a na vlast. Zahvaljujući izbornom sustavu, ta je stranka običnu većinu glasova pretvorila u apsolutnu većinu mandata, što im je omogućilo željezni stisak nad Hrvatskom. Da smo imali proporcionalni sustav, ta bi vlast bila neusporedivo slabija i morala bi biti demokratičnija. Bila je to važna greška. Partija je vjerovala u jake pojedince, a tu je vjeru iskoristio HDZ. SDP je forsirao niz imena koja 1991. nisu ništa značila i zato je stranka prošla lošije no što je mogla.

S 42 posto dobivenih glasova HDZ je osvojio 205 (58 posto) zastupničkih mjesta. SKH SDP je s 26 posto osvojenih glasova dobio 107 mandata (30 posto). Slijedila je koalicija narodnog sporazuma (KNS) s 15 posto glasova i 21 mandatom (5,9 posto). Zadnja stranka koja je prošla izborni prag bila je Srpska demokratska stranka (SDS) Jovana Raškovića, koja je osvojila pet mandata. I Tuđman i Jovan Rašković od dijaspore su dobili skupe limuzine.

Vrdoljak prebjegao u HDZ

Ivan Aralica bio je uz SDP, kao i Mišo Kovač, Stipe Mesić bio je ljuti HDZ-ovac, Tonči Vrdoljak bio je kod Mike i Savke pa je, vidjevši rezultat, pretrčao u HDZ. Takvih je “preletača” kasnije bilo more. Kako se predsjednik predsjedništva SR Hrvatske birao u Saboru, HDZ-ova je većina izabrala predsjednika Tuđmana, uz kojeg je, kao dekor, stajalo i višečlano Predsjedništvo.

Bilo je to vrijeme nacionalnog romantizma. Tko god je napisao neku pjesmu s nacionalnim nabojem, imao je hit. Nacionalna povijest postala je najtraženija roba na tržištu. Goran Štrok pokrenuo je prvi privatni dnevni list, Zapad, koji je nakon tri mjeseca propao. U Zagrebu su se prodavale limenke s “čistim hrvatskim zrakom”, što su zagrebački vicmaheri opisali kao “Tuđmanov prdac u limenki”. Franjo Tuđman te je godine, kao Johnny Štulić, objavio niz knjiga koje su godinama skupljale prašinu u ladici jer je dotad bio nepodoban. Tuđman je pokazivao “hrvatski perec” i očijukao s idejom Banovine, Račan se prao od fraze o “opasnim namjerama”, a dvije povijesne legende, Savka i Tripalo, bile su u predvorju poraza a da to nisu ni slutile. Uskoro će se zemljom zakotrljati i “balvan revolucija”: vedro doba nacionalnog romantizma je prošlo.

U Hrvatskoj se na glasanje u drugom krugu prvih višestranačkih izbora išlo u nedjelju, 6. svibnja 1990. Večer prije, u subotu 5. svibnja, glasala je cijela Europa, ali za najbolju pjesmu Eurosonga, natjecanje koje je tad prvi put održano u Jugoslaviji, u Zagrebu.

Vjerojatno nijedan Eurosong po političkoj napetosti i okruženju u kojem je održan nije nadmašio upravo taj zagrebački, koji se zbio godinu dana nakon pobjede Emilije Kokić i grupe Riva u Lausannei. Silne su bile napetosti.

Zagrebačka Eurovizija bila je prva koja se direktno prenosila u zemljama istočne Europe i Sovjetskom Savezu, ali Beograd se nije mogao pomiriti s tim da Zagrepčani sve misle organizirati sami. Htjeli su se izboriti da priredbu vodi beogradska voditeljica Dubravka Duca Marković, tad voditeljica vrlo popularne televizijske top liste “Hit mjeseca”, a s njom je, u duhu već ocvale mitske parole o bratstvu i jedinstvu, trebao nastupati i hrvatski glumac Rene Medvešek.

Tajči, presnona non grata

Ništa se od toga nije dogodilo, zagrebački novinari su se s glasno pobunili, inzistirajući da voditeljski posao odrade legende Helga Vlahović i Oliver Mlakar. Prijenos je počeo razglednicom iz Zagreba, koja grad prikazuje kao mjesto najbolje glazbe: Boško Petrović svirao je na Zrinjevcu, u Kamenitim vratima na violončelu je bio Valter Dešpalj, Ruža Pospiš Baldani pjevala je u HNK, svoje su kadrove dobili Zagrebački solisti, Lado, Filharmonija, pa i Vještice s Borisom Leinerom, Srđanom Sacherom i Mladenom Juričićem Maxom.

NASTUP TAJČI NA EUROSONGU

Nažalost, prijenos, koji je režirao Anton Marti, bio je obilježen jednim od žešćih tehničkih propusta u povijesti natjecanja. Kad su sjajne španjolske predstavnice Azúcar Moreno počele pjevati svoju pjesmu “Bandido”, izostala je matrica, pa su morale pokušati ponovno.

Telefonske linije funkcionirale su besprijekorno, ali je zapelo između Zadra i Zagreba… Željko Milović, crnogorski književnik i novinar, u svom je tekstu “(Zlo)upotreba Eurosonga u političke i nacionalne svrhe”, zaključio da je Tatjana Matejaš Tajči, koja je u Zagrebu 1990. godine predstavljala Jugoslaviju s hitom ‘Hajde da ludujemo’, u očima Srba bila ‘utjelovljenje tek proklamirane hrvatske državnosti’. Mlada je zvijezda nastupila u haljini koja je zapanjila javnost: bila je snažne boje, atraktivna izgleda, ali Tajči nikad nije htjela otkriti tko ju je kreirao. Naši su izbori ovih dana skinuli veo s te tajne: bila je to legendarna Danijela Car! Nažalost, vremena u kojima se raspravljalo o modi nepovratno su nestajala...

Rađannje nove Hrvatske

Devedesetih se jedan vulgaran i prostački poklič o Tajči najprije proširio nogometnim stadionima, pa su ga Delije i Grobari upućivali Boysima i torcidašima, a onda su s njim u pohodu na Hrvatsku kretali i srpski dragovoljci. Beogradski novinar Petar Janjatović u svojoj je interpretaciji zagrebačkog Eurosonga, između ostalog, izjavio:

- Eurovizija se održavala u svibnju 1990. godine, a otprilike u to vrijeme je u Hrvatskoj na izborima pobijedio nacionalno definirani HDZ. Došao sam u Zagreb petnaestak dana prije natjecanja, i čitav grad je bio u ‘kockastom’ dezenu, što je bio simbol tada nove ‘probuđene Hrvatske’. Nije bilo nijednog jugoslavenskog obilježja, mada je službeno Jugoslavija bila organizator natjecanja. Iako su priredbu trebali voditi najpoznatija mlada srpska pop/rock voditeljica Dubravka Marković i hrvatski glumac Rene Medvešek, a da je režira Beograđanin Stanko Crnobrnja, ‘signal odozgo’ promijenio je stvari iz temelja. Dubravka i Rene su odradili sve probe, ali je onda počeo užasan presing od strane hrvatskih državnih struktura, kojima je bilo nepojmljivo da manifestaciju koja treba svijetu pokazati ‘Novu Hrvatsku’ vodi Srpkinja. Dubravka je počela dobivati anonimne telefonske pozive sa prijetnjama, ‘obećavali’ su joj i fizičku likvidaciju, pa je ispred njene hotelske sobe bila postavljena straža - tvrdi Janjatović i zaključuje:

- Moje je mišljenje - ako je u Jugoslaviju ‘pucano’ u Maksimiru (misli na susret Dinama i Zvezde na Maksimiru, op. a.), onda je ona dotučena na zagrebačkoj Evroviziji.

Pad Zida najavio je bolja vremena

Mnogo država te je godine odlučilo na Eurosong poslati pjesme u kojima bi se slavilo trenutno pozitivno političko stanje u Europi, prvenstveno padom Berlinskog zida 1989. godine, i početak ujedinjenja Europe.

Komunisti prihvatili da se ide na izbore

Tog 10. prosinca 1989. dvanaest političkih stranaka i opozicijskih skupina u Zagrebu prikupljalo je potpise za peticiju kojom su tražili raspisivanje slobodnih izbora. Trg Republike bio je iluminiran svijećama (“revolucija svijeća”). Dok su građani potpisivali peticiju, istu večer je televizija u “Dnevniku” objavila odluku Predsjedništva CK SKH o raspisivanju prijevremenih izbora na svim razinama, od općine do Sabora. Svi su bili šokirani. Centralni komitet prihvatio je odluku svojeg Predsjedništva.

Pogledajte popis svih ljudi koji su tada ušli u Sabor (tadašnje Društveno političko vijeće)