Kako je profesor Alan Vlahov zaustavio škvadru iz jedne zagrebačke srednje škole

Alan Vlahov je kipar i restaurator, profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Na dan norijade, kada po tradiciji zagrebački maturanti diljem svoga grada demonstriraju naglo stečenu zrelost, profesor se zatekao na trgu kod Hrvatskog narodnog kazališta u trenutku kada je skupina od petnaestak-dvadeset mladića pošla da s jarbola skida LGBTQ zastave. Umjesto da nastavi svojim putem, kao što bi to učinila većina građana, ili da maturirane huligane fotografira i izvjesi na društvenim mrežama, Alan Vlahov, koji ni kao umjetnik nije baš sasvim anoniman, autoritativno se umiješao te je jednog od penjača uz jarbol krenuo da poteže za nogu. Ovaj je sišao, profesor se čestito izvikao na sve, i oni su se, začudo, najednom pretvorili u pokunjene klince, i nastavili svojim putem. Bila je to vrlo odvažna demonstracija autoriteta, koja je mogla i malo drukčije završiti, ali, eto, nije. O ovom događaju izvijestio je Telegram. Ostali su, uglavnom, prešutjeli, premda se baš i ne bi moglo reći da nije riječ o nečemu što je za Zagreb važno. A čak je i potencijalno klikabilno. Ali kao da ekipa u medijima baš i ne zna na čiju bi stranu stala u ovom slučaju. S jedne strane, razum, osjećaj za red, za pristojnost i za gradskost, a da o ljudskim pravima i ne govorimo, bezuvjetno nam govore da je Alan Vlahov junak grada i da je učinio nešto važno u ime svih nas koji tu živimo, a s druge strane, ti maturirani huligani ne samo da su naša budućnost, nego su i zagrebačka sadašnjost; ono što oni rade zapravo bi, po vlastitom unutarnjem porivu, radili svi koji danas predstavljaju hrvatske elite, ali su u tome onemogućeni pripadnošću široj europskoj obitelji, voljom Bruxellesa, kontekstom perverznog i nastranog svijeta. A ako već i ne bi činili ono što su ti mladići pokušali učiniti, onda bi uvijek i u svakoj prigodi imali obilje opravdanja za njih. Profesor Alan Vlahov bi im s druge strane djelovao sumnjivo. Tko je, zapravo, on? I zašto mu je toliko stalo do tih šarenih barjaka?

Problem, možda, i jest u tome što većina građana, a onda i medija, kao i onih koji vode računa o klikabilnosti sadržaja u medijima, te o ugledu pred oglašivačima, nekako nagonski delinkventa, smetala, lošeg Hrvata i građanina prije vide u profesoru Alanu Vlahovu, koji nastoji spriječiti mladež da devastira apartne simbole zajednice, nego što bi delinkvente, loše građane i još gore Hrvate prepoznala u tim svojim sinovima i unucima. Pritom, nisu oni ni sasvim u krivu! Naime, ti momci, koji su upravo položili ispit zrelosti, ne skidaju pederske zastave sa zagrebačkih jarbola u ime neke, makar i nezdrave i neprikladne, pobune protiv sistema. Oni to čine zato što ih je tako naučilo u školi, na satovima povijesti, hrvatskog i vjeronauka. Oni to čine zato što su o tom slušali u crkvi i na stadionu. Oni to čine zato što ih je upravo takvima formiralo društvo u kojem su stasavali. Da je riječ o pobuni, s barjaka bi skidali hrvatske državne zastave. To bi bio taj čuveni mladenački revolt, to bi bilo to čuveno mladenačko skandaliziranje odraslih. Skidanje pederskih zastava je, suprotno od toga, dosljedno i potpuno pristajanje uz sustav. Uostalom, nisu li ti momci protiv sebe imali samo Alana Vlahova, koji se na njih onako izvikao, i pretvorio ih u posramljene klince. To što su bili u stanju pretvoriti se u posramljene klince, umjesto da na licu mjesta ubiju boga u profesoru, kazuje nam da za tu djecu još uvijek ima spasa. Ali i da za nas još uvijek, možda, ima spasa.

I, da se razumijemo, nije ovdje riječ o LGBTQ zastavama. Nije čak riječ ni o zajednici koju one predstavljaju. Riječ je o nečemu što se tiče svakoga čovjeka u ovom gradu, bez obzira na njegova uvjerenja i opredjeljenja. Sve, naime, započinje s pederskim zastavama, pa se nastavlja skandiranjem “Ubij pedera!”, što je, čini se, bilo neka vrsta slogana i parole ovogodišnje zagrebačke norijade, a usput se iščupa i poneki prometni znak. To s čupanjem prometnih znakova naša mladež nije učila od profesora hrvatskog i povijesti, toga nema u proustaškim udžbenicima s odobrenjem i preporukom Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali nekako logično i prirodno slijedi usporedo s obračunom s pederima (komunistima, Srbima, Jugoslavenima…) Zamislite kako bi savršen bio svijet u kojem ne bi bilo ni jednosmjernih ulica, ni pješačkih prijelaza, ni ograničenja brzine! Svijet u kojem bi se automobili i tramvaji sasvim slobodno sudarali!

Jednom započeto nasilje nije moguće ograničiti, a katkad ni zaustaviti. U tome se i sastoji junaštvo čina profesora Alana Vlahova. Kada rulja krene na pedere (komuniste, Srbe, Jugoslavene…), rulja se ne zaustavlja na njima. Nasilje je radi nasilja. Nasilje je za tako odgojen, usmjeren i obrazovan svijet cilj, a ne sredstvo. Ovih dana u zagrebačke je knjižare, neopravdano tiho, stigao drugi dio veličanstvenoga romansiranog životopisa Benita Mussolinija, koji piše talijanski pisac Antonio Scurati. Prvi dio nosio je naslov “Dijete svoga vremena”, drugi je naslovljen “Čovjek providnosti”. Ljubimac žena, pomalo i manipuliran jednom od njih, Margheritom Sarfatti, inteligentnom, obrazovanom, estetski krajnje osviještenom kolekcionarkom umjetnina, Mussolini je osvajao Italiju i srca Talijana i Talijanki brutalnim nasiljem. Često, to nasilje bilo je samom sebi smisao. Brahijalnim je uličnim nasiljem, za koje je imao što pasivnu što aktivnu podršku kralja i Crkve, Mussolini osvojio ne samo potpunu vlast, nego je ovladao mislima i emocijama zajednice. Način na koji su njegovi skvadristi to nasilje provodili podsjeća na strategiju nogometnih navijača današnjice, kao što na Mussolinijeve skvadriste podsjećaju i ti zagrebački maturirani huligani. Toliko je bijesa i radosti u onome što čine.

Taj radosni bijes sveopće mržnje i nereda, tu radost nasilja nad svima koji su različiti i nad svime što je intelektualno kompleksno i komplicirano, a ništa doista nije kompleksnije od grada, nemoguće je precizno usmjeravati i voditi. Svaki Mussolinijev pokušaj da taktizira, da nasilnicima određuje tempo, ili da ih preusmjerava i zaustavlja, završio je neuspjehom. Premda je stekao potpunu vlast, prema kojoj više nije bilo nikakvog otpora, i premda je bio apsolutno karizmatičan, Mussolini nije više mogao zaustaviti svoj batinaški narod, nakon što bi ga prethodno naveo na akciju. O tome Scurati piše. Na kraju, počeo se prepuštati stihiji, ispravno uvjeren da iz samog nasilja ne može biti ničega lošeg po temeljnu njegovu ideju totalne vlasti i totalne poslušnosti naroda, uz poništavanje uloge i prava pojedinaca u tom narodu.

Svako skidanje pederskih zastava s barjaka na gradskim trgovima inspirirano je tim krajnjim nasiljem. I svako skidanje tih zastava prvi je, ali vrlo sigurni korak u fašizam. Ali pritom nikako ne treba zaboraviti da je i tome nešto prethodilo: u školi, u crkvi, na televiziji… Sustav je tu mladost oblikovao tako da se u pravom trenutku pretvori u skvadru. Ili u škvadru, što bi se u nas reklo. I onda ta škvadra, to ljupko razredno društvo, kreće u marš na Rim. Antonio Scurati vrlo se pomno bavi pokušajima, redom krvavim i tragičnim, talijanskih alana vlahova da zaustave nasilnike.

Naravno da se o činu zagrebačkog Alana Vlahova šuti. Kao što se i šuti o divljanju maturiranih huligana po Zagrebu, posljednjih dana svibnja 2023. Šuti se o onome što su izvikivali. Šuti se o načinu na koji su se odnosili prema našemu gradu. U toj šutnji je, dijelom, bijeg od stvarnosti, a dijelom se ona tiče općeg licemjerja. Bez licemjerja nema ni fašizma. Bez licemjerja nema masovnog uličnog nasilja. Nema ni skidanja zastava s jarbola. Nema ni terora nad manjinama. Ali, u osnovi, iza tog licemjerja ne stoji saučesništvo, nego ideja da će sve to proći, da će sve ostati samo incident, ukoliko mi budemo šutjeli. Alan Vlahov je mislio drukčije. I dužan je bio da misli drukčije, jer on je toj mladeži učitelj. Dobro bi bilo kada bi bilo više takvih učitelja.