Predsjednk Tuđman je nevoljko, ali inteligentno pristao razgovarati o ovom krajnje nepovoljnom prijedlogu, dok su ga pobunjeni Srbi odbili čak i razmatrati, premda im je nudio nezamislivo
Kako je propao plan Z4: Nakon Martićeva “odlučnog ne” put prema Oluji bio je utrt...
Franjo Tuđman često se kladio da će pobunjeni Srbi povući neki sumanuti potez - i te je “oklade” rijetko gubio. Možda najvažnija među njima bila je da će Mile Martić, milicioner prijeke naravi, postavljen iz Beograda za “predsjednika” takozvane Krajine, odbiti američki plan poznat kao Z4. Što je plan Z4? Pojednostavljeno, to je dokument koji je značio konfederalizaciju Hrvatske, s dvije male države u državi. To su trebali biti “Kotar Knin” i “Kotar Glina”. Službeno, dokument koji je predstavljao podlogu za to zvao se “Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu”. Kreirali su ga veleposlanici zemalja četiri entiteta, Amerike, Rusije, UN-a i Europske unije, a kako su se sastajali u Zagrebu, u ruskom veleposlanstvu, plan je dobio neslužbeno ime Z4.
Tuđman je nevoljko, ali inteligentno pristao razgovarati o ovom krajnje nepovoljnom prijedlogu, dok su ga pobunjeni Srbi odbili čak i razmatrati, premda im je nudio nezamislivo. Autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti Hrvatske vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.
“A tko da, poslije svega, stane pred narod i kaže da će ponovo biti u Hrvatskoj”, rekao je Mile Martić.
Bila je to sretna okolnost za Hrvatsku jer bi taj plan zacementirao rezultate pobune osmišljene u Beogradu.
Ključni autor plana Z-4 bio je, unatoč puno “babica”, američki veleposlanik Peter Galbraith. Osnovne konture plana ocrtane su već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kojemu su se osiguravali “najveći mogući stupanj autonomije Krajini te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok”. Sve je to, dakle, Mile Martić odbio - premda ostaje pitanje bi li Tuđman pristao na realizaciju plana u slučaju da je Martić bio politički mudriji.
Nakon Martićeva “odlučnog ne” put prema Oluji bio je utrt.