Pune dvije godine Tomislav Tomašević i Možemo! vode tešku bitku za osvajanje umova građana Zagreba, svojih pristalica i birača.
Sada, pak, nastoje sve češće osvojiti njihova srca.
Nepokošenu travu, neodvezen otpad, prometni kolaps, nesređeni javni prijevoz, afere po bolnicama, pokušavaju kompenzirati pješačkim zonama, ofarbanim ulicama, grafitima po trafo stanicama, obećanjima o gradnji novog stadiona...
Trude se ostaviti dojam kako nije sve tako crno u Zagrebu. Nešto može biti šareno.
Možda čak i prešareno, poput Masarykove ulice.
Zagreb: Pogled iz zraka na Lunarov mural na raskrižju Masarykove i Preradovićeve
|
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL/ILUSTRACIJA
Bandićeve fontane
Netko je već svečanost otvaranja proširene pješačke zone i eksploziju boja u centru Zagreba usporedio s Bandićevim fontanama. Pokojni gradonačelnik tako je kupovao srca svojih birača, u godinama kad je infrastruktura propadala, cijevi pucale, grad se raspadao u korupciji, a kumovi grabili gradski novac.
Naravno, u istu kategoriju može se svrstati i famozni Spomenik domovini koji se sustavno raspada.
Zagreb: Kod Spomenika domovini postavljene su skele za početak radova
|
Foto: Lovro Domitrovic/PIXSELL (arhivska fotografija)
Sada se Tomašević i Možemo! pokušavaju odmaknuti od fotografija pretrpanih kontejnera po zagrebačkim kvartovima, nepreglednih automobilskih kolona, nepokošene trave koja je davala Zagrebu apokaliptički izgled, kao i od sponzoriranih provokacija Ivana Pernara i političkog pritiska zagrebačkog HDZ-a.
Trebaju im dobre vijesti. Treba im pljesak njihovih birača i pristalica. Treba im dojam da se Zagreb razvija i oplemenjuje. Makar njegov centar koji se pretvara u političku utvrdu Možemo!.
Urbane strune
Gradska vlast igra na pozitivne emocije kod građana, udara na urbane strune, promovira simboliku i kreira dojam da se Zagreb pretvara u modernu, hipstersku, europsku metropolu.
Koliko god Jakuševac smrdio, smeće se gomilalo, a frustracija građana povećavala.
I to nije specifičnost Možemo! u Zagrebu, to su političke operacije koje su odavno prisutne u hrvatskom političkom korpusu. Svi kupuju srca, a ne samo umove birača.
Kupuje ih HDZ pred svake izbore razbacujući se domoljubljem, braniteljima, dignitetima, zastavama, državnim simbolima, a ponekad i usađivanjem mržnje u srca svojih birača.
Tito i Pride
Kupuje ih i SDP kad se nađe u škripcu, pa se ritualno prisjeti Tita i socijalizma, zaigra na nostalgiju svojih vremešnih glasača, podsjeti ih na civilizacijski obračun protiv ustaša ili se njihovi čelnici i kandidati naprosto nacrtaju na Gay prideu.
Na srca birača igra i Zoran Milanović: jednom kad ode na Sutjesku, drugi puta kad brani Oluju od Haaga. Kao što je šampion takve politike bio Milan Bandić: koji je nosio Titov bedž na fešti antifašista, a onda ukinuo Titov trg u paktu sa Zlatkom Hasanbegovićem.
Nekad se iz srca izvlači ljubav, nekad mržnja, ali svakako se pokušava zamagliti pogled građana na neispunjena obećanja, na korupciju, na promašaje, afere, skandale.
To isto sada prakticiraju Tomislav Tomašević i Možemo! u Zagrebu.
Ako ništa drugo, onda makar da se omogući građanima da međusobne svađe s trave i otpada prenesu na žardinjere i grafite. Pa da svatko bude likovni kritičar.
Na emocijama, i to pozitivnim, Možemo! je prije dvije godine osvojio Zagreb. Sada to planira održati do narednih izbora. Osvojiti srca, a ne samo umove birača.
