Mi samo želimo živjeti na sigurnom. Ne u strahu. Ne možemo ostati gledati ratove, ubojstva, padanje granata. Ne možemo, kaže djevojka afganistansko-iranskog porijekla...
ISPOVIJEST MIGRANTICE:
'Kako sam ušla u Hrvatsku? To neću reći, zatvorit će kanal...'
Usred Splita novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s ilegalnom migranticom afganistansko-iranskog porijekla. Spavala je tamo tri-četiri dana, ali sad je već negdje na zapadu, tamo gdje je i željela stići.
- Rodom sam iz Afganistana, ali Afganistan nikad nisam ni vidjela. Pokojni mi je otac kao izbjeglica stigao u Iran, u Teheran, gdje sam rođena. Živjeli smo kao izbjeglice. U Iranu je sigurno, nije opasno, ali nemamo nikakve opcije u životu. Ne možemo birati posao, smijemo raditi samo one slabije plaćene poput čišćenja, održavanja kuća i slično.
Kada si krenula prema Europi?
- Prije godinu i dva mjeseca.
Tako davno?
- Da, ali samo u Turskoj sam provela godinu dana.
Zašto?
- Nisam mogla izići. Pokušavala sam i pokušavala. Granicu sam pokušala prijeći šest puta na različitim mjestima. Tek šesti put sam uspjela ući u Bugarsku.
Jesi li prelazila s dokumentima?
- Nisam. Ilegalno. Cijeli put sam tako prešla. Tih godinu dana u Turskoj živjela sam bez dokumenata. Javila sam se i UN-u, ali od njih nema pomoći. Samo su mi rekli da iznajmim kuću, a nisam imala novca i ne znam turski.
I kako si konačno uspjela napustiti Tursku?
- Čovjek koji mi je pomagao rekao je: "Idite u šumu." Bilo nas je četvero u grupi. Onda je došla policija i prebacila nas autom u Sofiju. Tamo nam je neki čovjek dao kuću na noć-dvije.
Zašto vas je policija vozila?
- Zašto? Platili su im.
Koliko si boravila u Srbiji?
- Tjedan dana, mislim. Kad sam došla u Beograd, prvo sam krenula u UN-ov ured. Rekli su mi da moram ići u Pirot. Tamo sam bila tri noći. Pitala sam druge migrante kako dalje do Bosne, Hrvatske. Pomogli su mi, dozvolili da idem s njima. Da nađem nove ljude koji idu preko granice.
Kako je izgledao prelazak iz Srbije iz Bosnu?
- Bilo je lako prijeći granicu. Kao i uvijek, išli smo noću. Velika grupa, oko 30 ljudi, jedina ja žena. Išli smo autobusom od Pirota do Beograda, a od Beograda do granice u pet-šest taksija. Od Srbije do BiH došli smo za pet noći. Po danu smo spavali i nismo se micali.
Koliko si ostala u Bihaću?
- Oko mjesec dana.
I onda si ušla u Hrvatsku?
- Da.
Kako? Gdje?
- Vratila sam se od Bihaća u Sarajevo. Dalje ne smijem pričati jer će se zatvoriti taj kanal. Drugi neće moći prolaziti. Tu sam prvi put bila sama u šumi. Čitavu noć. Nitko iz kampa nije htio pokušati sa mnom.
Ljudi u Hrvatskoj smatraju da su migranti uglavnom muškarci. Da nema žena ni djece.
- Dosta je muškaraca iz Afganistana i Pakistana, iako po kampovima ima i obitelji. Muškarcima je lakše prijeći granice. Teško je sa ženama i djecom. Gledala sam obitelji koje bi pokušavale prijeći, ali ne bi mogle. Nezamislivo je s djecom koja sporije idu, lakše se umore. Teško im je izdržati taj tempo. Naravno, i policija lakše uhvati grupu s čitavim obiteljima.
Kod nas se dosta priča o razlozima migracija. Zašto ljudi napuštaju svoje države?
- Kako tko. Na primjer, u Afganistanu - zbog problema s talibanima. Oni ubijaju ljude. Tamo traje rat.
Ovdje se često govori da dolazi puno muslimana koji žele promijeniti zapadni svijet, nametnuti islam.
- Ne! Nikako. Zbog toga nitko ne bježi od kuće. Ja sam šiitska muslimanka. Nisam tradicionalna, ne nosim tu odjeću. Mislim, nemam ništa protiv nje, ali ne želim se tako oblačiti. Mi samo želimo živjeti na sigurnom. Ne u strahu. Ne možemo ostati gledati ratove, ubojstva, padanje granata. Ne možemo, kaže djevojka za Slobodnu Dalmaciju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
