'Kao da nismo ljudi, ugasili su grijanje na Glavnom kolodvoru'

Meteorolozi su  najavili jednu od najhladnijih noći ove godine. Građani su to ozbiljno shvatili pa su se sklonili na vrijeme, no Zagreb je pun beskućnika koji nemaju tu mogućnost. Iako postoji nekoliko mjesta u gradu gdje ih se stalno može sresti i stalno prolazimo pokraj njih i okrećemo glave. Te noći naći ih bilo je ravno čudu.

Ceste su bile gotovo prazne već oko 22.00 sata. Grupice ljudi čekale su tramvaje, a s gotovim programom Adventa i turisti su napustili Zagreb. Prva stanica bila nam je zagrebački Glavni kolodvor. Ljudi su hvatali zadnje vlakove te nisu bili raspoloženi za priču o hladnoj noći. U glavnom holu zgrade prišli smo čovjeku koji prodaje knjige na štandu koji radi 24 sata. Nasmiješen, dobro odjeven i ljubazan odmah nam je rekao kako tražimo na krivom mjestu. 

- Nema vam ovdje više beskućnika. HŽ je ugasio grijanje u čekaonicama i sad traže neka druga mjesta - kratko je rekao muškarac. 

Na istom mjestu radi zadnje tri godine i htio-nehtio, dobro prati svakodnevni prolazak ljudi. 

- Policija je imala puno provjera u zadnje vrijeme te su tako i njih provjeravali i maknuli. Nekad ih je bilo na desetke koji su se stiskali uz radijatore. Sad su radije u tramvajima jer im je ondje puno toplije - kaže muškarac. 

Istovremeno je pratio ljude koji su se vrzmali oko štanda i gledali kuharice i križaljke. Iako promatra ljude, za njih kaže, nikako ne može pronaći pojašnjenje za njihovo ponašanje. Nemaju rutinu u prolasku niti u kupnji pa ga tako svaki put iznenade. Tako mu je prije nekoliko noći došao čovjek u 3.00 sata ujutro. Bio je sam te je potrošio barem 500 kuna na literaturu. Slično je napravio i Ante Kostelić koji je u 1.00 ujutro tražio knjige. I otišao sa smješkom. O ponašanju ljudi na kolodvoru puno znaju prodavači u pekarnici koja također radi 24 sata. Oni su u svojoj prostoriji puno mirniji, a grijanje im kraj pećnica radi i više nego dobro. I oni kažu kako beskućnika gotovo više ni nema na kolodvoru. Oni koji se i zadrže su mirni i ne rade nikakve probleme jer žele samo odmoriti na nekoliko sati prije no što ih potjeraju dalje. Desetak metara dalje, u samoj čekaonici susreli smo dvije žene koje su sjedile na sjedalicama i kratile vrijeme razgovorom. Beskućnice su, hladno im je i nikako ne mogu razumjeti odluku HŽ-a da ugase grijanje u javnom prostoru. 

- Ovo uopće nije humano. I mi smo ljudi. Rekli su da to rade zbog pijanaca koji dolaze, no oni će opet piti i na drugim mjestima pa im je potpuno svejedno – počele su žene priču. Imena ne spominju, ne žele se fotografirati no svoju su priču spremno podijelile. Kažu, ženama na ulici je puno gore. Muškarcima netko i pomogne no njih redovito zaobiđu. 

- Nekad je tu bilo više ljudi. Dolazile su čak i majke s djecom, no sad su radijatori hladni. Kad su dolazile izbjeglice, došli su im ljudi pomagati. Nosili su im tu vreće za spavanje, odjeću i hranu, a mi kao da ne postojimo. Pitaju nas kako smo, a nitko nam ne bi donio deku da se ogrnemo jer nam je hladno - razočarano pričaju. 

I same su svjedočile da bi se neki beskućnici ukočili od hladnoće. Zvale su i u pomoć jer bi ljudi pothlađeni sjeli i nisu mogli ustati. Pozlilo bi im pa su liječnici Hitne pomoći morali intervenirati. 

– U prihvatilištima situacija nije bolja. Mali su to prostori, a beskućnika je sve više. U nekima svaki dan daju za jesti krumpir ili tjesteninu pa su se neki razboljeli jer su jeli jednoličnu hranu. Privatnosti nema – rekla je jedna žena i dodala kako već ujutro moraju nazad na ulicu. 

Dok smo pričali, svaka od njih pokazala je kako na sebi imaju puno slojeva odjeće zbog kojih se pomalo i gegaju dok hodaju. Kažu, drugačijeg načina da se zagriju nemaju. Preživjele su mnoge zime, a ova im po ničem nije drukčija.  

Već petu zimu zaredom, na ulici živi i muškarac (56) kojeg smo zatekli u istoj čekaonici Glavnog kolodvora. Nekada je imao kuću, posao, suprugu, četiri sina i skladan život. U Njemačkoj se školovao za zidara i kako navodi, u stanju je sagraditi kuću od temelja do krova. Sada je pak, na ulici.

- Kada god želim nešto raditi i zovem preko oglasa, ljudi mi  uvijek kažu da imam previše godina. A ako radim na crno, onda me prevare, izlevate i ne plate mi. Protiv toga se ne mogu boriti – sjetno nam je ispričao.

Ponekad skuplja boce, a prije otprilike mjesec dana jedan je Zagrepčanin njega i ostale beskućnike koje je zatekao na kolodvoru, počastio obrokom. U ovim hladnim danima topli obrok puno znači, pa se i muškarac s kojim smo razgovarali sam često hrani u pučkoj kuhinji. Iako ga život zadnjih godina ne mazi, ne želi prositi.  Radije će biti gladan nego prositi. Ponekad skuplja boce, a najviše sanja o toploj jakni i šalu da ga ugriju. 

U čekaonici, uz muškarca i dvije starije žene, primijetili smo nisku i krhku ženu koja je stajala s njima. Vrijeme dok čeka vlak prema Sisku gdje sada živi, krati u razgovoru sa starim poznanicima. I njoj je ulica nekoć bio jedini dom. Sada, iako živi bolje, zna svratiti u prostorije kolodvora kako bi pozdravila stare prijatelje. 

- Nikada ne znate kako će vam se život okrenuti i što će vam donijeti. Danas, sutra, tko zna, jednostavno moram biti spremna na sve - rekla nam je gospođa.

Prolaznici ponekad znaju biti bezosjećajni prema beskućnicima, priča nam žena. Ljudi koji žive na ulici imaju nekoliko svojih stvari, par krpica vlastite garderobe, jastuk ili deku, a onda im ljudi znaju doći i ukrasti te jedine dragocjenosti koje posjeduju. Suznih očiju, povjerila je kako smatra da je ženama puno teže živjeti na ulici. 

Nakon kratkog razgovora uputili smo ih na dobre ljude s Portala dobrote koji skupljaju i dijele zimske jakne. Dali smo im adresu i podatke te da im se jave. Uz mnogo riječi zahvale rastali smo se i opet kročili na zrak koji je bio gotovo hladan kao i onaj u zgradi. Ispred je stajalo nekoliko policijskih marica s plavcima koji revno dežuraju na svim frekventnim mjestima. Umorni od sjedenja, cupkaju pored vozila. Svakim izdahom stvaraju mali oblačić, no posla nasreću nemaju. Kako smo doznali pripremajući se za teren, krajem prošle godine imali su mnogo racija i provjera u glavnom gradu. Podignut je stupanj sigurnosti zbog opasnosti od terorizma pa su se ni krivi ni dužni na meti našli i beskućnici. Prema njime nisu bili nimalo grubi, no s nekim navikama su morali ipak prestati. Više tako ne ulaze ni ne spavaju u vagonima po kolodvorima te su odlučili potražiti neka mirnije mjesta van gradskog centra. Dok smo šetali Trgom kralja Tomislava, kraj nas je, u uobičajenom ritmu prošao gradski čistač. Odjeven u debelu odjeću i s dvije kape na glavi skupljao je papiriće koji su nemarni ljudi ostavili za sobom. Rekao nam je, kako je zbog svog posla potpuno zamijenio dan za noć. 

– Već 17 godina radim samo noćne smjene. Zadužen sam za 9000 kvadrata grada koje moram svaku noć počistiti – kaže čistač. Noći mu uglavnom prolaze mirno. Sad zimi mora soliti staze i čistiti snijeg. Ipak, otkrio je kako je naš turistički bum u gradu za sobom ostavio puno smeća. Iznajmljivački prodajnih kućica samo ostave vreće sa smećem ispred kućice. Njih otvaraju skupljači boca, a vjetar raznese ostatke. Na kraju sve padne na njega i kolege. Grad za sve kad se probude mora biti čist te ih nitko ne pita je li taj dan blagdan ili državni praznik. 

-Ljudi nam obično ne prave probleme, no bilo je slučajeva kad bi nam grupe mladih ukrale i provozale bicikl s kantom. Klonimo se skinsa koji nas napadaju, provociraju i izazivaju tuču. Ne daju nam da radimo i to nisu normalni ljudi – požalio se čistač dok mu pogled leti po trgu. 

Dodaje da je slušao prognozu i da ga već krajem tjedna čeka čišćenje snijega. Uz pozdrav, odlazi dalje čistiti sve do kraja smjene u 5.00 sati ujutro.

Nakon kratke šetnje po Glavnom kolodvoru na oštroj temperaturi koja je sporo, ali sigurno odlazila u još deblji minus, prošli smo pothodnikom Importanne Centra. Za razliku od dnevnog prizora, sat vremena prije ponoći pothodnik je zjapio prazan. Tamo smo zatekli samo jednog starijeg gospodina. Odjeven u trošnu jaknu i poderane tenisice, sporo se gegao u dijelu pothodnika gdje se uspio koliko toliko uspješno sakriti od propuha, no nije bio raspoložen za razgovor. Naša potraga odvela nas je i do zagrebačkog Autobusnog kolodvora. 

Za razliku od prostorija Glavnog kolodvora, na ovom se čekaonica grije. Malo manje od sat vremena prije ponoći tamo nismo zatekli nijednog beskućnika. Razlog tomu je, prema riječima prodavačice iz kioska, taj što ih se većina počne skupljati iza 1 sat u noći. Iako na kiosku radi svega tri tjedna, u tom malom periodu uspjela je zapaziti kako svaku noć, većinom isti ljudi traže prenoćište u prostorijama Autobusnog kolodvora. Sakriju se kod radijatora, doslovno ih se ni ne vidi. Poslažu si kartone i tamo se griju. Ne prave probleme, pa ih ni policija ne tjera. 

-Ne čujem ih ni da galame. A gledajte, ne biste ni bi pravili probleme da vam je ovo jedini raspoloživi smještaj. Oni tu samo žele progurati noć. Mi smo već navikli na njih – ispričala nam je prodavačica.

Petero beskućnika među kojima je jedna žena, svakodnevno se drže skupa. Prije posla je znaju dočekati kraj automata za kavu pa je moliti koju kunu. 

- Jadni ljudi, meni ih je jako žao– zaključila je vraćajući se brojanju robe.

Naša noćna šetnja hladnim zagrebačkim ulicama završila je malo prije ponoći. Promrzli i umorni, zaputili smo se svojim kućama, u toplinu vlastitog doma, pod topli tuš i deke. 

Ali nisu svi te sreće. Svakodnevno, puno ljudi u Zagrebu, a i šire, nema luksuz vlastitog doma. I dani se, kako su i naši sugovornici zaključili, još nekako i prežive. Ali noći su, pogotovo ovih dana, teške za podnijeti.