'Kao mali bio sam u srpskom logoru, a sada nemam za život'

Već četiri godine čekam da me na razgovor primi ministar branitelja. Živim u Vukovaru na rubu egzistencije s nezaposlenom suprugom i djetetom koje ima cerebralnu paralizu, priča Tihomir Grafina (33) iz Vukovara.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:27

Video: 24sata/pixsell

On već godinama živi u maloj kući koju je naslijedio od pokojnog oca, u kojoj živi sa suprugom Manuelom i bolesnim sinom Petrom u samo jednoj sobici koja je uređena za život.

- Nemam nikakva prava iako sam imao osam godina kad sam, nakon pada Vukovara, s tatom, vukovarskim braniteljem, završio na Veleprometu, a onda i u logoru u Šidu. Trpio sam svakakva psihička i fizička zlostavljanja, čak su me i uboli nožem.

Sakrila ga pod haljinu

Možda bi me i ubili da me jedna žena doslovce nije sakrila pod haljinu. To je bila moja teta iz vrtića. Dva puta me odbila invalidska komisija, liječnici smatraju da sam radno sposoban i da nemam PTSP te nemam nikakva prava na naknade - kaže.

- Meni ne treba ništa, ja se snađem, ali bih želio da moje bolesno dijete ima sve što mu je potrebno - dodaje.

Imao je samo šest mjeseci kad ga je mama ostavila. Odrastao je s tatom te bakom i djedom. Kad se zaratilo u Vukovaru, tata Petar se odmah prijavio u vojsku. Branio je Vukovar do zadnjeg dana, a maleni Tihomir skrivao se u podrumima.

- Neko vrijeme bio sam u podrumu kod obitelji Tabaček. Tamo su me dugo skrivali ispod stepenica. Onda je tata jednog dana na ramenima donio njihova mrtvog sina, bez pola glave. Nisu znali kamo će s njim pa su ga stavili kraj mene na ležaj. Okrenuli su me tako da je moja glava bila kod njegovih nogu. To je bilo tako dok njegovo tijelo nije počelo jako smrdjeti. Onda sam otišao u podrum u Ribarsku ulicu. Tamo je bilo više ljudi i svi su se brinuli za mene jer sam bio dijete. Kad je pao Vukovar, tata je uletio u podrum, brzo skinuo uniformu i obukao civilku. Došli su četnici i odveli nas na Velepromet. Bilo me jako strah. Mene i tatu izdvojili su kao ustaše. Stalno su pljuvali na mene, udarali mi šamare. Dobio sam toliko udaraca u glavu rukama i nogama da se više nisam ni branio - govori.

Oca su pred njim u odveli na strijeljanje, ali ga je spasio jedan Vukovarac. Rekli su tada da ustaša mora još patiti. Tjerali su ga da liže nečiju krv s poda i svašta. Nakon logora, mučenja, odvođenja na strijeljanja i svega što je prošao, moj pokojni otac za mene je izvanzemaljac, ma Superman! - kaže Tihomir, koji je, za uspomenu na oca, sinu dao ime Petar. Nakon sveg užasa prestao je govoriti od šoka. Na kraju je stigao do Zagreba, no i dalje nije govorio. Na terapije kod psihologa išao je stalno do 1993. jer su ga mučile noćne more. Tihomir je ubrzo ostao bez oca, ali je upoznao Manuelu, s kojom se vjenčao. Doselio se sa suprugom u Vukovar.

- Petar je rođen prijevremeno. Imao je krvarenje u mozgu i rođen je kao mrtva beba. U bolnici u Osijeku su ga oživili i rekli su nam da možda neće preživjeti, no uspio se izboriti. Ima cerebralnu paralizu, ali oblik koji mu dopušta da se razvija i da bude djelomično samostalan.

Novac ide na liječenje

Zato ide u redovnu školu, u prvi razred. Ima još problema s vidom, finom motorikom. Puno s njim radimo, vodimo ga na terapije i liječenja i na to nam ode mnogo novca. Bili smo donekle dobro dok supruga, koja je radila u Borovu, nije dobila otkaz. Primili su je i uzeli poticaj, a kad je prošlo godinu dana, dali su joj otkaz bez obrazloženja - kaže. Obitelj je nastavila pratiti nesreća - prije dvije godine su ih opljačkali, doslovce opustošili.

- Ostali smo bez svih kućanskih aparata, bez frižidera, štednjaka, perilice, ma svega. Čak i nekih dijelova namještaja. Sad već mjesecima nas troje spavamo samo u jednoj sobi koju smo uredili - kaže Tihomir. Ako želite pomoći obitelji, to možete učiniti uplatom na:

IBAN: HR24248500 33200159448, SWIFT CROAHR2X.