Martina je imala 10 mjeseci kad je njen otac, Ivan Senčić, otišao braniti Vukovar. Nestao je na Ovčari 1991. godine. Identificirali su ga u veljači. Modrić, Dalić i Kustić ugostili su Martinu u Teksasu
DIVNA GESTA
Kapetan je poklonio dres kćeri vukovarskog heroja! Otac ju je poljubio 1991. i otišao u rat...
Čitanje članka:
3
min
Otišao je u Vukovar kao dobrovoljac, trebao je ostati tamo tjedan dana. Kući se vratio tek nakon 35 godina, emotivno nam je, na rubu suza, u veljači ove godine govorila Martina Caswell, rođena Senčić.
Kći je Ivana Senčića, hrvatskog branitelja koji je s 27 godina otišao braniti Vukovar. Tijekom borbi je ranjen i završio je u bolnici. Nakon pada grada gubi mu se svaki trag. Njegove posmrtne ostatke pronašli su 35 godina kasnije, u pojedinačnoj grobnici na Ovčari.
Počast njenom ocu jučer je u Teksasu dala i hrvatska reprezentacija. Naime, u hotelu su Martinu, koja sa suprugom Samuelom živi u Pflufervilleu kraj Austina, dočekali kapetan Luka Modrić, izbornik Zlatko Dalić i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić. Emotivni susret fotografijom je ovjekovječio Drago Sopta, a vijest o susretu objavili su na stranicama HNS-a.
Modrić je Martini, kao velikoj navijačici, darovao i potpisao svoj dres kao vječnu uspomenu. Posebno emotivan trenutak bio je kad su se zajedno fotografirali uz hrvatsku zastavu kojom je bio prekriven lijes Ivana Senčića na pogrebu u Vinkovcima 21. veljače.
Na pogrebu je, kao i na identifikaciji, bila Martina. Oca se ne sjeća. Imala je samo deset mjeseci kad je herojski otišao braniti domovinu. No iz majčinih priča zna - otac je upravo nju poljubio na rastanku, kao bebu od 10 mjeseci. Uzeo ju je u ruke, podignuo i rekao: "Ona je ipak pola mene!". Potom je otišao u Vukovar. Bio je 10. rujna 1991. godine.
Emotivna ispovijest
Sve to još je 2019. godine novinarki 24sata Romani Bilešić ispričala Dubravka Senčić, Ivanova supruga i Martinina majka. Govorila je tad kako se rasplače svaki put na spomen voljenog Ivana. Bio je njena tajna gimnazijska, a kasnije i javna studentska ljubav. Hodali su pet godina, a vjenčali se 1990. godine, nakon diplome. Dobili su Martinu, njihov život dobio je novu, još ljepšu dimenziju. No onda je došao rat.
- Moj Cai (Ivanov nadimak, op. a.) bio je rođeni Vinkovčanin, istinski Šokac, dragovoljac ZNG-a, pri Mjesnoj zajednici Kolodvor. Zadnji put vidjela sam ga prije odlaska u Vukovar 10. rujna 1991., gdje je trebao ostati tjedan dana, do smjene. Naša kći još nije bila napunila godinu dana, cupkala je u svom krevetiću. Prišao joj je, poljubio je, potom zagrlio i poljubio mene i opet se vratio do nje te je, podigavši ju u zrak, rekao: 'Ona je ipak pola mene'. Kao da je slutio da se neće vratiti - prisjetila se Dubravka te 2019.
Ispričala nam je kako je zbog bombardiranja i okupacije okolnih sela ubrzo s kćeri iz Vinkovaca otišla u Zagreb. Na kćerin rođendan, pričala nam je, Ivan je bio živ i čula je da je u čast prvog rođendana svoje jedinice počastio suborce.
- Iako smo bili zabrinuti zbog ranjavanja, nadali smo se da će mu to ranjavanje na neki način biti olakotna okolnost, da će se uspjeti izvući kao ranjenik s konvojem iz bolnice. Računali smo da će jugoarmija poštovati odredbe Ženevske konvencije te civilizirano i humano postupati prema ranjenicima. No s godinama smo saznali da su svi okrutno i mučki ubijeni. Nakon pada Vukovara tražila sam ga putem hrvatskog i Međunarodnog Crvenoga križa. Pokušavala sam provjeriti je li na nekom popisu, a moj otac i djed nosili su suprugove slike po selima oko Vinkovaca. Povratnike iz srbijanskih logora ispitivali su jesu li ga vidjeli. Do nas su dopirale razne informacije, da je bio u drugom autobusu koji je išao na Ovčaru, čak sjedio na prvom sjedalu. No tu mu se gubi svaki trag. Kad sam poslije kroz iskaze preživjelih svjedoka i dokumentarce o padu Vukovara čula i pročitala kako su ih mučili, sva depresivna sam ponekad pomišljala kako je bolje da sam ja stradala nego on. Bilo je teško, užasno - kroz plač nam je tad govorila Dubravka.
Snagu joj je davala kći, ali i nada da će se suprug ipak jednom vratiti...
'Hvala svima što tragate dalje'
Svoj mir poslije je pronašla u Malom Lošinju, u kojem se zbog zdravstvenog stanja kćeri skrasila nakon rata.
- Moja kći bila je premalena da bi se sjećala oca. Meni je preseljenje na Lošinj bilo bijeg od surove stvarnosti. On je bio moja podrška u svemu, moje samopouzdanje, a napose moja vječna ljubav - zaključila je Dubravka.
Ivana su ekshumirali iz pojedinačne grobnice na Ovčari te identificirali u veljači ove godine. Martina je tad rekla kako njen tata napokon ide kući.
- Hvala svima što su nastavili i nastavljaju tražiti. Moja obitelj napokon ima mir, ali ima ih još toliko koje ga nemaju, zato vas molim: nastavite tragati i za ostalima - rekla nam je tad Martina.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
