Kapetana s Visa su zbog veza s mladim dečkima - smaknuli

Američko psihijatrijsko društvo je 15. prosinca 1973 donijelo je odluku da homoseksualizam više nije bio bolest i psihijatrijska dijagnoza. No tome je prethodilo dugo, mučno razdoblje za sve ljude koji su bili seksualno orijentirani vlastitom spolu.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su u Njemačkoj presađivali testise s leševa na pacijente homoseksualce. Cilj je bio podizanje razine testosterona, kako bi se ljudi homoseksualne orijentacije "izliječili od svog stanja". 
Homoseksualizam se u to vrijeme smatrao bolešću, a ljude se liječilo prisilno, protiv njihove volje. Pacijenti koji bi išli na implantaciju testisa znali su samo da idu na nekakav operativni zahvat, ali unaprijed nisu znali o čemu je riječ. Ovakve operacije opisivale su se u eminentnom znanstvenom njemačkom časopisu u to vrijeme.

Lobotomija i prisilni sastanci sa ženama

Pedesetih i šezdesetih godina u svijetu se i dalje održalo uvjerenje da su gayevi bolesni, samo su se promijenile metode "liječenja". U upotrebu su ušli elektrošokovi i halucinogene droge. Homoseksualci su se često dobrovoljno javljali za takve postupke jer im je alternativa bilo služenje zatvorske kazne. Postupak je najprije uključivao pokazivanje slika golih muškaraca pacijentu, a nakon toga žestoki elektrošokovi sve dok pacijent ne bi povraćao u agoniji. Kad osoba u tretmanu više to ne bi mogla izdržati, krenulo bi pokazivanje slika golih žena, kao olakšanje od svih muka postupka. Neki pacijenti morali su i na prisilne ljubavne sastanke s mladim medicinskim sestrama iz bolnice. Mnogi liječnici nisu prezali ni od lobotomije kao redovnog postupka u liječenju psihijatrijskih pacijenata, a dobar dio ljudi koje su lobotomizirali bili su upravo homoseksualci.

Poznati britanski stand-up komičar i DJ, Peter Price (70), u svojoj je mladosti na vlastitoj koži probao dio užasa takozvane reparativne terapije kojom se ljude tada liječilo od homoseksualizma. U dobi od 18 godina, 1964., Price je stigao u psihijatrijsku bolnicu u Chesteru. Istog trenutka nakljukali su ga snažnim lijekovima od kojih je ekstremno povraćao. Bio je prisiljen dugo tako ležati u vlastitoj bljuvotini i fekalijama te kaže da je prolazio horor. To je trajalo dva dana, a kad je čuo da je sljedeća faza davanje elektrošokova, pobjegao je iz bolnice glavom bez obzira.

Gay orijentacija bila je zločin

Mladi Velšanin Gerald William Clegg-Hill, zvani Billy, za razliku od Petera Pricea nije dobrovoljno ušao u tretman. Uhićen je 1962. godine pod sumnjom da prakticira homoseksualne odnose, a nakon toga su mu odredili smještaj u vojnoj psihijatrijskoj bolnici u Netleyu blizu Southamptona. Billy, je naime, bio perspektivan mladi vojnik, a nakon uhićenja sve šanse za vojnu karijeru su nestale. Dolazio je iz vrlo tvrde i konzervativne obitelji – otac mu je bio vojni časnik pred kojim se homoseksualizam nije smio ni spomenuti, a majka je bila sretna što mu je određen prisilni tretman koji će ga napokon "izliječiti i promijeniti". No sve je završilo tragično. Mladi Billy tretman nije preživio. Njegovi roditelji godinama su uvjeravali sve oko sebe da je smrt njihova sina posljedica živčanog sloma i alergijske reakcije. No prava istina je da je Billy umro jer su mu davali apomorphin, snažni lijek koji se u to vrijeme koristio za "liječenje" homoseksualnosti. Billy je, nažalost, jedna od žrtava tužnih vremena koje današnji psihijatri nazivaju vremenima antipsihijatrije.

U to vrijeme homoseksualizam je bio na listi psihijatrijskih poremećaja, baš poput shizofrenije ili psihoze. U većini zemalja gay orijentacija bila je i zločin, kazneno djelo zbog kojeg su ljudi robijali.

Stvari su se intenzivnije počele kretati prema promjenama krajem šezdesetih godina u Americi kad je jačao pokret za civilna prava Afroamerikanaca. Njihove su se aktivnosti s vremenom usmjerile na prava žena, a potom i LGBT populacije. Iako je 15. prosinca 1973. glavni odbor Američkog psihijatrijskog društva jednoglasno odlučio da homoseksualizam više nije bolest, trebale su još godine dok se ta odluka nije implementirala u stvarni život. Na kraju krajeva, i u bivšoj Jugoslaviji je gay orijentacija sve do početka osamdesetih bila kazneno djelo protuprirodnog bluda, a više stotina muškaraca zbog toga je služilo kaznu u nekom od jugoslavenskih zatvora. Smatralo se tada da je homoseksualnost proizvod "nezasitnog kapitalizma" koji "kvari zdravu radničku omladinu". Kazneno djelo je bio i homoseksualni odnos unutar vlastitog doma i uz dobrovoljni pristanak obje osobe. Istodobno, broj osuđenih muškaraca zbog identičnog kaznenog djela brojao se u desecima tisuća u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji.

Kapetan s Visa zbog sklonosti - streljan

Homoseksualizam je bio apsolutno neprihvaćen još za vrijeme drugog svjetskog rata u redovima Jugoslavenske narodnooslobodilačke vojske. Mladi partizanski kapetan s Visa, 26-godišnji Josip Mardešić, bio je šef Sekcije za vezu inženjerskog odsjeka. Zbog svoje gay orijentacije na kraju je izgubio glavu. U optužnici je pisalo da je održavao vezu s nekoliko stražara svoje sekcije i navodio ih na nezdravi seksualni odnos. Isticalo se da je to radio koristeći svoj položaj te iskorištavajući mladenačku naivnost stražara. Mardešić je djelomično priznao ono što mu se stavljalo na teret, no mladi stražari su dali puno priznanje. Sve to je bilo dovoljno da ga Sud časti 04. ožujka 1944. godine osudi na smrt. Mardešić je strijeljan, a u obrazloženju smrtne presude spominjale su se nastrane seksualne sklonosti i nezdrava strast kojom je kapetan, smatrali su, okaljao čast oficira narodne vojske.

Splitski neuropsihijatar dr. Mijo Milas također ističe kapetana Mardešića kao jedan od poznatijih slučajeva obračuna vlasti bivše Jugoslavije s homoseksualcima. Ipak, dr. Milas ne pamti da je u jugoslavenskim psihijatrijskim bolnicama bilo prisilnih liječenja gayeva. Bez obzira što je homoseksualnost bila kazneno djelo zbog kojeg je država neke ljude trpala u zatvor, liječnik kaže da je okolina prema takvim ljudima bila tolerantna. Čak štoviše, kaže dr. Milas, ljudi su prije 50 godina  na ovim prostorima bili tolerantniji prema LGBT populaciji nego što su danas.
Poštivao se čovjek, poštivalo se njegovo pravo u sredini u kojoj je živio. Nitko nije te ljude obilježavao negativno, a među stanovništvom je bilo više tolerancije nego sada – tvrdi dr. Milas.