’Kažu nam da djecu vodimo među njihove’

Ove školske godine redovnu nastavu s prilagođenim programom u hrvatskim srednjim i osnovnim školama pohađa 24.831 učenik s poteškoćama. Pomoćnika u nastavi je više od 4000, no i dalje ih nema dovoljno, a mnoga djeca s poteškoćama i njihovi roditelji susreću se s problemima u školama.

O tome kako je nastava počela za tu djecu razgovarali smo sa Suzanom Rešetar, predsjednicom udruge Sjena, za pomoć obiteljima djece s poteškoćama i invaliditetom. Ona je i majka 13-godišnjeg dječaka s autizmom koji pohađa 7. razred s primjerenim oblikom školovanja uz pomoćnika u nastavi. Kako kaže, i ove školske godine udruga je zatrpana mailovima i pozivima roditelja djece s poteškoćama

- Udruga ih već godinama prima, to je nebrojeno mnogo poziva, ne možemo više ni fizički stići odgovoriti na njih. Početkom ove godine imali smo mnogo problema s upisima i predškolske i školske djece. Primjereni oblici obrazovanja postali su velik problem. Imamo ‘ponašanje’ pojedinih ustanova u kojima bez problema kažu roditeljima: ‘On, ili ona, nije za nas, vodite ga među svoje’ ili ‘Zašto kod nas, ona ili on tu neće napredovati’. I to je nešto što mi i kao udruga ističemo kao golem problem - upozorava Rešetar.

Kako je istaknula, i djeca s teškoćama zakonski moraju završiti osnovnoškolsko obrazovanje, te su škole dužne provesti inkluziju i integraciju. Iako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja lani izdalo Smjernice za rad s djecom s poteškoćama, mnoge škole, kao i prosvjetni djelatnici, ne provode ih.

- Svaka škola na svojem upisnom području zna broj djece i zna kakvu će djecu, s kakvim dijagnozama i izazovima, morati primiti. Nema opravdanja da tebi dođe roditelj u školu i da ti kažeš: ‘On ovamo ne pripada, vodite ga gdje je dosad bio, neka poluintegracija specijalnog vrtića s redovnim’. Ili, još gore: ‘On ili ona ovdje neće napredovati’. Jer za što onda služiš ti? Ti si jedna od karika koja će dati input djetetu, integraciju i inkluziju, gdje će dijete ostvarivati svoje mogućnosti - kaže Suzana Rešetar te upozorava kako stručna povjerenstva samih škola često pokušavaju uvjeriti roditelje da “djeca ne pripadaju u te škole”. Pritom nastavnici uglavnom nisu dovoljno dobro educirani za rad s takvom djecom, a postoji i grupa onih koji se i ne žele educirati.

- Ministarstvo bi trebalo početi baviti se time, smjernice nisu dovoljne. Mora se biti u nastavnom procesu, smjernice nisu dovoljne. Zbog toga ćemo nastaviti inzistirati na tome da se na nacionalnoj razini rješava pitanje školovanja djece s poteškoćama i invaliditetom - zaključuje Suzana Rešetar. 