Klasić: Desnica na respiratoru

Jedna moja izjava koja kruži internetom izazvala je hiperventilaciju kvazi patriotske, a ustvari rasističke i ksenofobne hrvatske desnice. Termin hiperventilacija posudio sam od španjolskog novinara koji je tako nazvao stanje u kojemu se europska antimigrantska desnica našla nakon posljednjih događaja na relaciji Maroko - Španjolska. Jer, eto, masovni upad izbjeglica u Ceutu, španjolsku enklavu na afričkom tlu, trebao je biti ultimativni dokaz nesposobnosti i naivnosti španjolske socijalističke vlade. Međutim, nije prošlo niti 24 sata i svi ilegalni migranti vraćeni su u Maroko, a španjolske vlasti su situaciju u potpunosti stavile pod kontrolu. Za razliku od desnih i po pitanju odnosa prema migrantima “tvrdolinijaških” vlada Grčke i Italije, u čije zemlje godišnje ulazi puno više ilegalnih migranata nego u Španjolsku.

Nisam usporedbu respiratornog stanja, ali i stanja uma hrvatske i europske ekstremne desnice iskoristio slučajno. Jer moja izjava je postala viralna upravo u vrijeme krize u Ceuti s očitom (zlo)namjerom. Riječ je o jednom intervjuu, danom prije više od dvije godine u potpuno drugim okolnostima i o potpuno drugim temama, koji je trajao pola sata, ali su izvučene samo dvije minute, kad iznosim svoje viđenje odnosa prema tadašnjoj migrantskoj krizi, kvotama i bodljikavim žicama. Tom prilikom sam se ne kao političar ili demografski stručnjak nego više kao čovjek zapitao zašto ne bismo ljudima u nevolji, a koji dolaze iz mediteranskog prostora, ponudili da dođu na slabo naseljene otoke i bave se maslinarstvom, vinogradarstvom, ribarstvom, pa u konačnici zašto ne i turizmom. Dakle, nikakvo masovno naseljavanje niti razmjena stanovništva, već samo humani i od države regulirani čin od kojega bi i ti ljudi, ali i Hrvatska imali koristi. Uostalom, tad još nije bilo, ali je danas sve jasnije da život na hrvatskim otocima uvelike ovisi upravo o stranim radnicima, između ostalog i onima iz dalekih zemalja.

Uslijedile su salve uvreda i prijetnji po društvenim mrežama kakvima sam već godinama izložen, a koje se ovaj put osim na ideološkoj temelje i na rasno i vjerski uvjetovanoj mržnji. Zanimljivo, nažalost ne i iznenađujuće, najviše mrzitelja čine oni koji sebe nazivaju kršćanima.

Za sve one u strahu od “afričke bagre” i radikalnih muslimana koji samo čekaju da na Ižu, Premudi ili Vrgadi naprave centre za obuku terorista evo nekoliko informacija. Za početak, na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi ne žive samo muslimani, pa samim time niti svi migranti nisu islamske vjeroispovijesti. Na potezu od Sirije i Libanona preko Egipta do Maroka živi nekoliko milijuna kršćana. A i da podsjetim sve zabrinute kršćane da te vjere ne bi bilo da su prije nešto više od dvije tisuće godina jednoj migrantskoj obitelji zabrinutoj za život tek rođenog djeteta zabranili prijelaz iz Judeje u Egipat, te da ocu obitelji nisu dopustili da u Egiptu nekoliko godina, iako stranac, obavlja svoj tesarski zanat i tako prehranjuje obitelj.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Franjo Trump...

S druge strane, za sve koji misle da zabranama dolaska stranaca s drugih kontinenata štite hrvatstvo, podsjetnik da je gostoprimstvo ljudi na dalekim kontinentima kao što su Australija (i Novi Zeland), Južna i Sjeverna Amerika spasilo živote stotinama tisuća Hrvata. A nisu tamo krajem 19. i početkom 20. stoljeća odlazili arhitekti, dirigenti, sveučilišni profesori, biznismeni, industrijalci i ostali pripadnici kulturne i ekonomske elite, već dobrim dijelom siromašni i slabo obrazovani radnici, ribari i poljoprivrednici. Nisu znali jezik zemlje u koju su došli niti su poznavali kulturu domaćina. Ali im je i kao takvima pružena prilika za bolji život. Migracije hrvatskog stanovništva nastavit će se kroz 20., pa i 21. stoljeće. Hrvati su bili prognanici i izbjeglice, tražili su spas od rata i političkih progona ili su jednostavno procijenili da u nekoj drugoj državi mogu živjeti bolje nego u vlastitoj. Kao “gastarbajterima” domaćini su im se često rugali, omalovažavali ih i smatrali manje vrijednima. Ali su ubrzo shvatili da će od njihova rada i oni imati koristi. Je li dolaskom Hrvata i ostalih stranaca pala kvaliteta života u tim zemljama? Ne, naprotiv. Uzmimo samo za primjer Beč koji je već godinama u samom vrhu najpoželjnijih gradova za život na svijetu, a u kojemu polovica stanovništva nema austrijsko podrijetlo, dok gotovo 40 posto “Bečlija” nema ni austrijsko državljanstvo.

I da se vratim na “naseljavanje” naših otoka “azijskom i afričkom bagrom”. Doista nevjerojatna i u svijetu nezabilježena ideja koja je očito samo meni mogla pasti na pamet. Jer zamislite kad bi npr. vlasti New Yorka ili Londona dopustile da se u najstrožem centru tih gradova nasele egzistencijalno i politički ugroženi Kinezi. Da tamo otvore svoje dućane, restorane, vjerske hramove i škole. Sigurno bi vrlo brzo zloupotrijebili domaćinstvo, ugrozili američki i britanski identitet te naposljetku stvorili grad u gradu. Možda bi ga čak i nazvali Chinatown. Nezamislivo, zar ne?