Klasić: Domovinska lustracija

Što više slušam hrvatske desničare, to mi se više sviđa ideja koju oni već trideset godina ističu kao conditio sine qua non političkog i društvenog napretka Lijepe Naše. Riječ je o lustraciji, tj. isključivanju iz društva svih onih koji su služili "protuhrvatskom" jugoslavenskom režimu, bilo kao članovi Saveza komunista (Partije) ili pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA). Pa, iako desna rulja upravo mene smatra društvenom i moralnom prijetnjom, ja osobno nikakvog straha od lustracije nemam. Jer, za razliku od mene "komunjare", koji nikad nisam bio član Partije, desne stranke, ponajprije, ali ne i jedino HDZ, od svojih osnutaka vrve (bivšim) komunistima.

Uostalom, osnivač i doživotni predsjednik HDZ-a bio je komunist, a iz Partije nikad nije dobrovoljno izašao, nego je iz nje izbačen. Kao i npr. Janko Bobetko, član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Ali ajde, njih dvojica su barem bili uvjereni komunisti i revolucionari. Tisuće budućih hadezeovaca ulazili su svojevremeno u Partiju isključivo iz vlastitog interesa. A taj interes nastavili su zadovoljavati i u novoj partiji. Ja čak nisam ni čitao velikane komunizma poput Karla Marxa i Edvarda Kardelja da bi ih, za razliku od sadašnjeg premijera, mogao citirati u svome maturalnom radu. Ali i da sam ih čitao, teško da bi njihove stavove uzeo u obzir zato što su tema mog maturalnog rada bili hrvatski srednjovjekovni kneževi i kraljevi. Uostalom, o čemu bi drugom anacionalna komunjara poput mene i mogla pisati?! Jedna od etiketa koju često čujem na svoj račun je i ona da sam "Jugoslavenčina". Ali ja se nikad u životu nisam izjašnjavao kao Jugoslaven, za razliku npr. od trenutnog predsjednika HDZ BiH, koji je ujedno i bivši član Partije, ali i Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Komunističku Jugoslaviju, za razliku od već spomenutih Tuđmana i Bobetka, ja nisam stvarao niti sam je ikad kao pripadnik JNA branio. Ali jesu brojni oficiri i podoficiri JNA, polaznici srednjih i visokih jugoslavenskih vojnih škola, a redom kasniji hrvatski desničari. Na popisu tih osoba odnedavno se našao i jedan od pretendenata za šefa trenutno najdesnije hrvatske političke stranke.

Kako je javnost imala prilike saznati, dotični gospodin se dobrovoljno upisao u Srednju vojnu školu ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane JNA. Nakon što ju je uspješno završio, primljen je i u aktivnu vojnu službu, a odluku o promociji u podoficirski čin Jugoslavenske narodne armije potpisao mu je 1989. osobno sekretar za narodnu obranu SFRJ - general-pukovnik Veljko Kadijević. Treba li ikoga podsjećati da je obavezni dio uniforme svih podoficira i oficira JNA bila i kapa s crvenom zvijezdom petokrakom? A ja, "komunjara" i "Jugoslavenčina", jedinu vojnu uniformu koju sam u životu nosio bila je ona hrvatska. I odjenuo sam je dobrovoljno (u ljeto 1991.), kako mi se čini, prije većine današnjih "velikih Hrvata". Kad bi navedenom popisu onih koji su se zaklinjali u socijalizam i Jugoslaviju dodao još sve one milicajce i inspektore SUP-a, djelatnike Službe državne sigurnosti te njihove doušnike i denuncijante, a koji će od 1990-ih do danas igrati važnu ulogu u stvaranju neovisne Hrvatske, stvarno mi bude žao što lustracija nije provedena. Ne znam bi li nakon lustracije Hrvatska bila drugačija, ali hrvatska desnica očito bi. Što je vjerojatno i glavni razlog zašto su svim desničarima pred svake izbore puna usta obračuna s Jugoslavijom, Jugoslavenima, komunizmom i komunistima, a kad dođu na vlast i u poziciju da nešto konkretno po tom pitanju učine, "zaborave" vlastite prijetnje i obećanja.

Međutim, ako već moramo imati (ekstremnu) desnicu, a imajući u vidu moć i utjecaj Marine Le Pen u Francuskoj, Viktora Orbana u Mađarskoj, njemačkog AfD-a ili austrijske Slobodarske stranke, onda moram reći da sam i prezadovoljan s ovakvom desnicom kakvu mi imamo. Neuvjerljivom, licemjernom, neorganiziranom i u svakom smislu potkapacitiranom. Jugoslavenski maršal Josip Broz Tito jednom je prilikom rekao: “Sretan je narod koji ima takvu omladinu. S ovakvom omladinom ne moramo brinuti o budućnosti”. Pa da parafraziram bivšeg partijskog šefa i vojnog zapovjednika brojnih hrvatskih desničara: “Sretan je narod koji ima takvu desnicu. S kadrovima kakve imaju o budućnosti itekako moraju brinuti. Ali očito i o prošlosti”.