Klasić: Hrvatska bi mogla dobiti vlast u kojoj će sudjelovati političari različitih principa

Svi političari na svijetu imaju isti cilj. Doći na vlast. Na tom se putu ponekad drže svojih ideoloških, moralnih i životnih principa, ali vrlo često će taj put skratiti sklapanjem neprincipijelnih koalicija. Nekad se takve koalicije opravdavaju sigurnošću i stabilnošću države, ali su najčešće tek izraz nemoći. I Hrvatska bi nakon upravo održanih izbora mogla dobiti vlast u kojoj će sudjelovati političari različitih principa, pa i oni bez njih. Jedan od mogućih scenarija je vlada u kojoj će sjediti ili ju podržavati lijevi i desni, klerikalci i sekularisti, nacionalisti i internacionalisti, homoseksualci i homofobi, oni koji smatraju da je 1945. Hrvatska oslobođena i oni koji svibanj 1945. smatraju početkom okupacije, oni koji žele pisati ćirilicom i oni koji im to brane. Bio bi to, otkad je demokracije u Hrvatskoj, najdrastičniji eksperiment, pa je i njegov uspjeh krajnje neizvjestan.

Međutim, gledajući u prošlost primjera hrvatske neprincipijelnosti ipak ne nedostaje. Već sam pisao o tome kako se Ante Pavelić, vođa hrvatske nacionalističke organizacije Ustaša, uoči Drugog svjetskog rata zalagao da Hrvatska postane dio Italije, a Slavonija i Hrvatsko Zagorje dijelovi njemačkog Trećeg Reicha. Pisao sam i o tome kako su tijekom rata hrvatski nacionalisti ustaše aktivno surađivali sa srpskim nacionalistima četnicima. Zato sam se ovaj put odlučio vratiti u još dalju prošlost i posvetiti jednom događaju koji ne ukazuje samo na neprincipijelnost hrvatskih političkih elita nego i na problem nemogućnosti suočavanja s vlastitom neprincipijelnošću.

Prema postojećem Zakonu o blagdanima i spomendanima 30. travnja se svake godine obilježava kao Dan pogibije Zrinskog i Frankopana. U objašnjenju što toga dana obilježavamo stoji: Dana 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Taj dan obilježava se kao simbol žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine uz geslo - “Navik on živi ki zgine pošteno”.

Žrtve za slobodu i pravdu hrvatskog naroda?! Žrtve za slobodu hrvatske domovine?! Pošteno?! Hm, odakle početi. Prvo, Zrinski i Frankopani su bili velikaši, feudalci, a opće je poznato koliko je pripadnicima tog staleža bilo stalo do običnih, malih ljudi, u ovom slučaju “hrvatskog naroda”. Izrabljivali su ih do nemilosti i surovo kažnjavali za svako traženje slobode i pravde. Drugo, spomenuta urota se jedino u hrvatskoj historiografiji naziva po Zrinskom i Frankopanu. Većina europskih povjesničara taj događaj naziva “Wesselenyjeva urota” naglašavajući da su ključnu ulogu u njoj igrali ugarski, a ne hrvatski velikaši. Stoga je teško zamisliti da je urota pokrenuta s ciljem oslobađanja hrvatske domovine. Osim toga, pozivu na pobunu protiv cara u Beču nije se odazvala većina hrvatskih plemića, građana ni crkvenih velikodostojnika. Zašto? Zato što su procijenili da urota nije u njihovom interesu.

Na kraju, samo ukratko oko termina “pošteno”. Jedan od glavnih povoda za pokretanje urote bio je mir koji su Habsburgovci (1664.) sklopili s Osmanskim carstvom. Tim su mirom Zrinski i Frankopan bili nezadovoljni jer su njihove porodice stoljećima branile kršćansku Europu od muslimanskih Osmanlija. I što su onda učinili kada su shvatili da ih u uroti nitko neće pomoći, uključujući Francuze, Poljake, pa čak i poznate hrvatske “prijatelje” Venecijance? Obratili su se sultanu Osmanskog carstva i ponudili ne samo savezništvo nego i vazalstvo toj muslimanskoj državi. Nije li to udžbenički primjer neprincipijelne koalicije? Pragmatično, da. Pošteno? Zavisi prema kome. Prema svojoj domovini? Prema svom narodu? Ili, prema samome sebi i interesnoj skupini kojoj pripadate?

Kao što u svojoj “Pesmi o jednom petlu” mudro zaključuje Đorđe Balašević, ponajbolji pjesnik, ali i društveni kroničar s ovih prostora, “princip je isti, sve su ostalo nijanse”. Po svemu sudeći, taj princip koji ne isključuje neprincipijelnost, a uključuje zadovoljavanje prvenstveno vlastitih interesa, vrijedio je za hrvatske pijetlove na kraju 17. stoljeća, a vrijedi i za hrvatske pjetliće na početku 21.