Klasić: Sadnja tikvi s Hitlerom

Odlukom Hrvatskog sabora, a u skladu s odlukom Europskog parlamenta, 23. kolovoz se obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma. A čini mi se da u posljednjih 35 godina Hrvatska nikad više nije tolerirala, pa čak i slavila, jedan totalitarni sustav te vrijeđala i omalovažavala njegove žrtve. Iako uvijek u ovo doba godine desnici budu puna usta komunizma, Tita i Jugoslavije, realnost je ta da nitko po stadionima ne skandira: “Živio komunizam!”, rulja na ulici ne izvikuje: “Mi smo partizani”, nitko od intelektualaca ili političara ne negira zločine počinjene nad ustašama i njihovim simpatizerima nakon predaje kraj Bleiburga ili zločinački karakter Golog otoka. U javnosti se ne pjevaju pjesme posvećene partizanskim zapovjednicima koji su provodili zločine nad civilnim stanovništvom, a mladići koji se tuku po ulicama, međusobno jer su iz krivog dijela Hrvatske ili tuku strane radnike jer su krive boje kože, nemaju tetoviran srp i čekić ili zvijezdu petokraku. Ali se zato bez straha i sve masovnije pozdravlja ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, rulja po ulici nekažnjeno izvikuje: “Mi smo ustaše”, kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, negira zločinački karakter logora Jasenovac i umanjuje broj žrtava, pjevaju se pjesme o ustašama koje su provodile etničko čišćenje i genocid nad Srbima, Židovima i Romima. A batinaši gotovo redovito na sebi, bilo na koži ili kao odjevni predmet, imaju neki simbol ustaškog pokreta. Da stvar bude gora, vlast nikad više nije okretala glavu od problema, a dio pripadnika vladajuće koalicije čak i podržava sve gore navedeno. Zato ni ovaj 23. kolovoz neće biti dan nedvosmislene osude navedenih pojava, nego će i ovaj put biti iskorišten za širenje deluzija o strahu od komunizma i Jugoslavije.

Kad smo kod deluzija, zanimljiv je i izbor datuma za obilježavanje ovog Europskog dana. Na prijedlog onih članica EU kojima su do 1991. vladali komunisti, Europski parlament je 2009. odlučio da datum bude 23. kolovoz jer su tog dana 1939. Sovjetski Savez i Treći Reich sklopili sporazum o nenapadanju. Taj događaj je, kako se kaže u parlamentarnoj rezoluciji, pokazao spremnost dva totalitarna režima na međusobno dogovaranje, a njegova direktna posljedica bio je Drugi svjetski rat. Tako izgleda kad se prošlosti pristupa kao samoposluzi. Kad ulazite u nju kad vi hoćete i uzmete iz nje ono što vam najviše dogovara. Da ne bi bilo zabune, ovaj sporazum je imao snažne negativne posljedice po budućnost Europe, posebno na baltičke i srednjoeuropske zemlje. Ali dogovaranje, odnosno popuštanje Adolfu Hitleru i Benitu Mussoliniju, nisu započeli Rusi, nego Britanci i Francuzi. Političari u Londonu i Parizu bili su ti koji su od 1933. iz dana u dan nijemo pratili nacističko i fašističko slamanje Europe. Nisu reagirali, a mogli su i morali, na ponovno naoružavanje i uvođenje vojne obaveze u Njemačkoj (1935.), ulazak njemačkih trupa u Porajnje (1936.), talijansku okupaciju Etiopije (1936.) i njemačku okupaciju Austrije (1938.). Nad svim navedenim su se samo zgražali, a onda su s Hitlerom i Mussolinijem počeli i otvoreno pregovarati. Jer kako je unatoč svemu izjavio britanski premijer Chamberlain: “Hitler je čovjek u kojega se može pouzdati kad daje svoju riječ”. Žrtva tih pregovora bila je Čehoslovačka. Krajem 1938. London, Pariz i Berlin su, ali bez Praga, dogovorili da Treći Reich početkom listopada 1938. okupira Sudete.

I dok su građani Čehoslovačke bili ljuti i razočarani jer su dogovorom Britanaca i Francuza s Hitlerom ostali bez 30.000 četvornih kilometara teritorija i 800.000 Čeha, francuskog i britanskog premijera se slavilo kao nacionalne heroje koji su spriječili rat. A onda su nekoliko mjeseci kasnije njemačke trupe umarširale i u sam Prag. Ali niti to nije bio razlog da se demokratski zapad odupre totalitarnom Trećem Reichu. Da stvar bude zanimljivija, sve te godine Rusi su predlagali Zapadu vojni savez protiv Hitlera.

“Radije bih umro nego potpisao savezništvo sa Sovjetskim Savezom”, izjavio je britanski premijer, a nešto kasnije samo potvrdio da mu realnost nije bila jača strana: “Ne vidim da bi Hitler započeo svjetski rat zbog Danziga”.

Još u kolovozu 1939. Rusi su nagovarali Francuze i Britance na potpisivanje vojnog sporazuma. Ali su zauzvrat, od istih onih koji su išli Hitleru na noge i s njemačkim diktatorom dogovarali sudbinu drugih država i naroda, dobili odugovlačenje i omalovažavanje. I onda su prelomili i odlučili na prvo mjesto staviti vlastiti interes te nakon odbijenice iz Londona i Pariza sklopili sporazum o nenapadanju s Berlinom. Bez ikakve dileme sramotan i štetan. Kako za ugled Sovjetskog Saveza, tako i za budućnost Latvije, Litve, Estonije, Poljske, Finske i Rumunjske, a u konačnici i cijele Europe. Ali sporazum do kojega vjerojatno ne bi došlo da britanski i francuski političari nisu Hitlera smatrali pouzdanim, a Staljina nepouzdanim partnerom. Ni prva ni posljednja loša odluka nedemokratske Rusije, ali i samo jedan u nizu dokaza licemjerja, nadmenosti i nepromišljenosti demokratske Europe.