Klasić: Sramota s desna

Sigurno sam jedan od Hrvata koji su u javnosti najviše puta, konkretno i vrlo oštro komentirali lik i djelo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Zbog čega su me često prozivali, napadali i vrijeđali tamošnji prorežimski mediji. Uostalom, i Vučić se jednom prilikom na televiziji osvrnuo na moju kritiku njegova načina vladanja i, prema mojemu mišljenju, pretvaranja Srbije u Rusiju na Balkanu. “Mnogo sam srećan što čuveni profesor Hrvoje mene mrzi. To znači da nešto mnogo dobro radim za Srbiju”, rekao je on tom prilikom prilično zajedljivim tonom. Nažalost, za Srbiju, sve što sam mislio prije o Vučićevu načinu vladanja Srbijom mislim i danas. Baš zbog toga osjećam nelagodu i sram konstatirati da je Vučić nedavno, i to na zasjedanju UN-a u New Yorku, bio u pravu kad je izgovorio i sljedeće riječi: “Nama u Srbiji je najteže kada u našem okruženju vidimo ponovno uzdizanje nacizma na pijedestalu društvenih vrijednosti, posebno u Hrvatskoj, koja se ponosi i svojom nacističkom prošlošću i upotrebom nacističkih slogana i simbola danas”, te dodao “upravo su zato moralne prodike koje slušamo od takvih za srpski narod i Srbiju potpuno neprihvatljive”.

Ako zanemarimo činjenicu da ustaše nisu bili nacisti, ali jesu njihovi sluge i saveznici, u ostalim tvrdnjama Vučić nije bio daleko od istine. Jer ustaštvo već 35 godina nije nešto čega se Hrvati srame i što bezuvjetno osuđuju nego jedan od poželjnih oblika patriotizma vješto upakiranog u priču o žrtvi i stradanju. Ustaštvo je od početka 1990-ih u Hrvatskoj malo po malo dobivalo svoje mjesto u javnosti. Ali na potpuno pogrešan način. Pod izgovorom borbe protiv komunizma i Jugoslavije sve otvorenije se relativizirao, tolerirao, ali i slavio najmračniji i najsramniji dio hrvatske povijesti. Osnivaju se paravojne formacije po uzoru na ustašku vojsku, u javnosti se slobodno pjevaju pjesme o ustaškim zapovjednicima, ustaški pozdrav postaje sveprisutan i općeprihvaćen, bivši ustaše dobivaju državne mirovine, po osobama koje su zadužile NDH nazivaju su ulice, zakonski je određeno da se datum predaje štovatelja NDH u svibnju 1945., a zbog osvete koju su nakon predaje nad njima proveli pripadnici oslobodilačke partizanske vojske, proglasi “Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i državnu nezavisnost”. Slučajno je i od svih mogućih imena za valutu Republike Hrvatske 1994. izabrano ono koje se nikad u hrvatskoj povijesti kao naziv novca nije koristilo osim u periodu u kojem su na vlasti bili ustaše. U Hrvatskoj danas i dalje svjedočimo različitim manifestacijama slavljenja ustaštva. Po stadionima i ulicama, na “znanstvenim” konferencijama, tribinama i promocijama knjiga, po društvenim mrežama. Nažalost, pozitivan odnos prema ustaštvu i žal nad propašću ustaške NDH može se iščitati i iz izjava nekih hrvatskih političara. Pa i onih na vlasti. U posljednje vrijeme svako malo slušamo o potrebi komemoriranja žrtava onih koji su 1945. ubijeni kao ustaše ili simpatizeri NDH. I dok je istraživanje zločina i dostojanstven pokop ekshumiranih tjelesnih ostataka jedno, osnivanje spomen parka i memorijalnog centra, što ovih dana predlaže član vladajuće koalicije, nešto je sasvim drugo. Jer, dok god nema jasne i glasne kritike ustaštva i NDH, svaka briga za žrtve prestaje biti human a postaje ideološki čin.

Dobar primjer je nedavna izjava predsjednika Domovinskog pokreta kako je “neprihvatljivo štititi ili opravdavati komunističke, nacističke, fašističke i druge zločine”. Naravno da niti u ovom, kao niti u svakom sličnom primjeru, nije slučajno što je izbjegnut termin “ustaški”. Da, suočavat ćemo se s masovnim zločinima komunista nad vojnicima NDH, ali ne i s daleko masovnijim i brojnijim zločinima ustaša nad Srbima, Židovima i Romima. I to ne vojnicima nego uglavnom civilima.

Treba li Hrvatskoj memorijalni centar ili muzej posvećen zločinima komunizma? Zašto ne?! Ali je neshvatljivo i društveno neodgovorno da Hrvatska već odavno nema muzej posvećen genocidu i holokaustu iz razdoblja NDH. Često se u javnosti spominju primjeri drugih (bivših komunističkih) država koje već odavno imaju muzeje zločina komunizma. Ali se ne spominje da one imaju i muzeje holokausta. Pri čemu je odgovornost tih naroda u provođenju “konačnog rješenja” uglavnom neusporediva s odgovornošću kakvu su Hrvatima u nasljeđe ostavili ustaše.