Klasić: Svaka sličnost je...

Na današnji dan, 25. srpnja 1990., sabor Socijalističke Republike Hrvatske usvojio je amandmane na postojeći Ustav kojima je iz imena države izbačen termin “socijalistička” i kojima je crvena zvijezda petokraka na zastavi zamijenjena “povijesnim hrvatskim grbom osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja”.

Hrvatska je tim činom, kako je naglasio Franjo Tuđman, formalno-pravno raskinula s komunističkim jednostranačkim sustavom. U formalno-pravnom smislu Tuđman je bio u pravu. Naime, još tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriju današnje Hrvatske postojale su dvije države. Jedna, ustaška NDH kao marionetska država nacističke Njemačke i fašističke Italije, koju su priznavale isključivo Hitlerove i Mussolinijeve saveznice, i ona koju je stvarao partizanski antifašistički pokret predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, a koju su (kao federalnu jedinicu nove Jugoslavije) priznavali zapadni saveznici i SSSR. Službeni naziv te države od 1944. do 1946. bio je Federalna Država Hrvatska, zatim je promijenjen u Narodna Republika Hrvatska, da bi 1963. (pa sve do 1990.) bio zamijenjen nazivom Socijalistička Republika Hrvatska. Naravno, sve to vrijeme Hrvatska je bila federalna jedinica socijalističke Jugoslavije (DFJ, FNRJ, SFRJ).

U tom periodu, od 1944. do 1990., hrvatska zastava izgledala je identično - trobojka s crvenom zvijezdom petokrakom, dok je grb kroz godine prolazio stanovite modifikacije, ali se uglavnom svodio na sljedeći opis: “Polje okruženo s dva snopa žitnog klasja zlatne boje. U dnu polja je željezni nakovanj, nad kojim se blago talasa morska pučina. Iz morske pučine uzdiže se historijski hrvatski grb, iznad koga izlazi sunce. Snopovi žitnog klasja dolje se sastavljaju i isprepleću, a u svom sastavu opleću postolje nakovnja. Između vrhova klasja je zlatom obrubljena crvena petokraka zvijezda, kojoj su donji kraci usmjereni u polje grba”.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Anemična desnica

Stoga je 25. srpanj 1990. doista jedan od prijelomnih trenutaka u hrvatskoj povijesti. Istina, Hrvatska će još godinu i pol, sve do 8. listopada 1991., ostati u sastavu Jugoslavije, a točno godinu dana nakon spomenutih ustavnih amandmana predstavnik Hrvatske, i HDZ-a, Stjepan Mesić bit će i predsjednik socijalističke Jugoslavije.

Izbacivanje termina “socijalistička” i zvijezde petokrake trebao je biti simbolički čin raskida s komunizmom i jednopartijskim sustavom te početak političkog pluralizma i demokratizacije hrvatskog društva. I dok je na simboličkoj razini doista učinjen veliki korak, koraci koje je trebala pratiti praksa bili su vrlo mali, a ponekad su išli i unatrag. Jer što nam je smetalo u komunizmu? Favoriziranje jedne političke stranke, stranačka podobnost pri zapošljavanju i napredovanju, politički utjecaj na institucije pravne države, stvaranje kulta ličnosti političkog “vođe”, politički pritisci na novinare, obračun s političkim protivnicima i društvenim kritičarima, izbori kao prostor manipulacije, netransparentan odnos prema državnom vlasništvu, politizacija sporta itd. Smetalo nas je i što su borci iz rata (partizani) smatrali da im ratno iskustvo daje za pravo da unatoč nedostatku školske spreme postanu direktori ili da desetljećima nakon rata dijele moralne i političke prodike ostatku društva. Jesu li demokratski izabrani političari promijenili to što nam je smetalo kod komunista? Nisu. Sjetimo se samo Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Ante Paradžika i ostalih žrtava političkih ubojstava iz 1990-ih, stranačke iskaznice kao prednosti pri zapošljavanju, pritisaka političara na vlasti na brojne novinare poput onih iz Feral Tribuna ili Radija 101, pokušaja stvaranja kulta ličnosti Franje Tuđmana, nepriznavanja rezultata demokratskih izbora u Zagrebu, manipulacija biračkim popisima i ostalih postizbornih malverzacija, političkih pritisaka na pravosudna tijela, suce i državne odvjetnike, “bliskog” međuodnosa politike i sporta, pretvorbe i privatizacije kao ozakonjene pljačke i rasprodaje državne imovine, ali i dijeljenja moralnih lekcija od strane boračkih organizacija te njihova utjecaja na koncertnu, televizijsku i historiografsku produkciju. OK, većina navedenih pojava bila je dominantna 1990-ih, ali neki oblici nedemokratskog ponašanja prisutni su i danas, 35 godina nakon raskida s komunizmom i uvođenja demokracije.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Franjo Trump...

Ako smo se 1990-ih izvlačili na rat i ratno nasljeđe, što je danas izgovor? Ustvari ga nema. Kao što je i ‘90-ih bio upravo i samo to - izgovor. Jer istina je da je riječ o kombinaciji (balkanskog) mentaliteta, nedostatka političke kulture i obrazovanja koje ne gradi kritički orijentiranoga građanina, već nacionalno i vjerski lojalnog člana zajednice koji neistomišljenika smatra neprijateljem. A tu činjenicu ne može promijeniti niti sto ustavnih amandmana.