Klasić: Tisućljetni HDZ

Više puta sam pisao o razlozima zbog kojih mislim da 30. svibanj nije najbolji datum za blagdan posvećen obilježavanju hrvatske državnosti. Ukratko, 30. svibnja 1990. Hrvatska nije dobila državnost, jer ju je imala i prije toga, a nije dobila ni neovisnost jer će još više od godine dana, do jeseni 1991., svojom voljom ostati u sastavu druge države, tj. socijalističke Jugoslavije. S druge strane, spomenuti datum svakako je bitan u razvoju hrvatske državnosti, a nije da i u svijetu ne postoje blagdani čiji sadržaj ne odgovara onome što se obilježava. Npr. većina stručnjaka, pa i onih crkvenih, slaže se da se Isus Krist nije rodio 24. prosinca u ponoć, a pogotovo da nije uskrsnuo svake godine u drugu nedjelju. Ili, da vratim loptu na domaći teren, Zagreb je osnovan puno prije 31. svibnja 1731., tj. dana kad je slika Majke Božje od Kamenitih vrata preživjela požar, pa je ipak odlučeno da se Dan grada obilježava upravo na taj dan. Dakle, nije da se uvijek radi o logičnom i činjenično utemeljenom izboru datuma nekog blagdana, ali pomaže ako cijela priča počiva na društvenom konsenzusu. Priča oko hrvatskog Dana državnosti ne počiva. Upravo suprotno, već tridesetak godina ta priča dijeli hrvatsko društvo. Rekao bih s pravom. Jer razlog zbog kojega je upravo taj datum izabran ustvari je sličan razlogu zbog kojega su komunisti nakon Drugog svjetskog rata proglašavali blagdane. A taj razlog je revolucija, odnosno osjećaj da sve počinje s vama, da ste jedino vi zaslužni za promjene, te da sve što se događalo prije vas nije usporedivo s vašim zaslugama. Tako je 1945. mislila Komunistička partija Jugoslavije, tako je 1990. mislila Hrvatska demokratska zajednica. I baš zbog tako egocentričnog pristupa kojim se državu poistovjećuje s jednom političkom opcijom, a svima ostalima uskraćuje pravo na državotvornost, pa i patriotizam, svi oni koji se ne slažu s tezom da bez HDZ-a ne bi bilo demokratske Hrvatske s pravom kritiziraju izbor 30. svibnja za Dan državnosti. Jer, da podsjetim, tog dana 1990. održana je konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora u kojemu su većinu zastupnika činili članovi HDZ-a. Ali i da još jednom podsjetim da će nekoliko mjeseci kasnije HDZ-ovom većinom biti izglasan tzv. Božićni ustav u kojemu izrijekom stoji (čl. 140.) da Hrvatska do daljnjega “ostaje u sastavu SFRJ”. Ili, da nastavim podsjećati da će godinu dana nakon Dana državnosti Hrvatska još biti u sastavu SFRJ, a da će predsjednik te “tamnice hrvatskog naroda” u tom trenutku biti nitko drugi doli jedan Hrvat i član HDZ-a (Stipe Mesić).

Kao što rekoh, osobno ne mislim da je izabran najbolji datum, ali je HDZ iskoristio legitimno pravo pobjednika da donese i tu odluku. Međutim, u cijeloj priči me muči nešto drugo. Datum Dana državnosti sigurno nije protuustavan, ali mi se čini da je itekako u neskladu s hrvatskim Ustavom. A argumenti za moju tezu su prve rečenice tog temeljnog državnog akta za čije su sastavljanje i usvajanje najzaslužniji upravo članovi HDZ-a. A na početku Ustava jasno piše: “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima”, nakon čega se i nabrajaju ti oblici, da citiram samo neke: hrvatske kneževine u VII. stoljeću, srednjovjekovna samostalna država Hrvatska utemeljena u IX. stoljeću, Kraljevstvo Hrvata uspostavljeno u X. stoljeću, održanje hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji itd. Drugim riječima, vodstvo HDZ-a je odlučilo zanemariti sve događaje iz tog tisuću godina dugog perioda državne opstojnosti i niti jedan nije smatralo pogodnim da se proglasi Danom državnosti, već su kao najpogodniji izabrali konstituiranje sabora s HDZ-ovom većinom 30. 5. 1990., bez obzira na to što će nakon toga dana Hrvatska i dalje biti sastavnim dijelom Jugoslavije. Zvuči čudno da su ovakvu odluku prihvatili hrvatski domoljubi koji toliko ističu važnost hrvatske povijesti i tisućljetni kontinuitet hrvatske državnosti. Jer izborom 1990. kao “nulte godine” ustvari je derogirana preambula Ustava.

Naravno, Dan državnosti nije jedini blagdan koji izaziva kontroverze u hrvatskom društvu, da podsjetim samo na Dan antifašističke borbe, niti je jedini blagdan za koji većina građana ne zna zašto se slavi baš tad kad se slavi niti što se uopće tog dana dogodilo. Da podsjetim samo na Tijelovo. I, naravno, kad bi barem način izbora državnih blagdana bio jedini pokazatelj egocentričnosti, nelogičnosti i nedosljednosti u hrvatskom društvu.