Korona je pokazala: Spas je u pet regija i 100 velikih općina

Umirovljenik koji živi u jednoj minijaturnoj općini - koja ipak nije tako mala da ne bi mogla imati predsjednika, tajnicu, vijeće, vozača itd. - mora ovih dana ishoditi posebnu dozvolu da bi otišao u drugu općinu koja, za razliku od njegove, ima bankomat. Grad Zagreb, s tisućama dućana, jednako je tretiran kao i neko minijaturno naselje u Lici u kojemu postoji samo jedna trgovina. Od Iloka do Zagreba - idete li Podravskom magistralom kako biste izbjegli cestarinu - morate proći 25 općina, dakle, u najgorem slučaju, zaustaviti se na 25 kontrolnih točaka! Od Zagreba do Korenice, starom cestom, nešto manje, ali svakako previše. U istoj zgradi u Dugom Selu nalaze se Općina Brckovljani i Grad Dugo Selo.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:56

Video: 24sata/pixsell

Besmislena mreža

Načelno, za dolazak iz općine u njezino sjedište treba im propusnica. Takvih apsurda, koji pokazuju besmisao postojeće mreže jedinica lokalne i regionalne samouprave, ima na desetke. Oko 70 posto građana je nedavno u anketi ocijenilo kako Hrvatska ide u pravom smjeru (nikad dosad nismo imali takav postotak optimista, iako nikad nismo imali ni težu situaciju), što nije apsurd kako na prvi pogled izgleda - ta dvotrećinska većina očito vjeruje da će korona natjerati Hrvatsku na zaokret.

Imamo li na umu da će se u zemlju, zbog recesije, vratiti barem 50 tisuća ljudi koji su otišli na zapad, jasno je da ćemo u Hrvatskoj morati razvijati proizvodnju, poljoprivredu, obrte, a ne samo turizam i administraciju. Ima li tih 70 posto građana razloga za optimizam? To će ovisiti o ponašanju političke elite. Ovakav kroj jedinica lokalne samouprave u značajnoj je mjeri odredio stranački interes HDZ-a. Što imate više općina, to više ljudi možete zaposliti, a zapošljavanje je jedna od baza političke moći - što više ljudi uhljebite, to imate brojniju vojsku klijenata koji će na svakim izborima glasati za vas.

Dok god curi novac od turizma i doznaka naših ljudi u inozemstvu, taj se aparat može financirati. Ali sad su ti izvori na dulje presahli, a domaće proizvodnje, koja bi hranila i zapošljavala ljude te vraćala dugove, baš i nema.

Oni su sami sebi svrha

Više od pedeset posto gradova i općina na plaće potroši više od polovice proračuna, što je dokaz da su svrha same sebi. U nedavnoj anketi udruge Glasa poduzetnika, čak 43 posto obrta i tvrtki ocijenilo je kako jedinica lokalne samouprave u kojoj se nalaze nije učinila baš ništa da im pomogne. Slika, naravno, nije crno-bijela - županije u ovom trenutku zapravo imaju smisla: županijski stožeri su funkcionalni, prikupljaju puno podataka, reagiraju... Od Istre do Like i Darka Milinovića zaslužili su i pohvalu.

No, može li ovakva izvanredna situacija kao što je korona biti jedini argument za očuvanje županija? Davno prije izbijanja epidemije Ivan Jakovčić je ovako ocijenio njihov smisao: “Dok sam bio istarski župan rekao sam da nam županije kako su danas koncipirane uopće ne trebaju! Bez ovlasti i bez novca samo ideš na živce građanima koji čak još i moraju/mogu ići na izbore za takvu uškopljenu vlast. Dio općina sigurno treba ukinuti i reformirati javni aparat. Porezi bi trebali biti jak instrument za poticanje ulaganja i razvoj. To danas nije tako”. No pitanje je može li sutra biti tako? Sad je prilika. Stručnjak za upravu, sveučilišni profesor dr. Ivan Koprić, profesor i predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Instituta za javnu upravu, više je puta iznosio zanimljivu platformu poželjnih promjena lokalne i regionalne samouprave, ali i nekih elemenata središnje države, pa i javnog sektora.

Općinski centri

Hrvatska danas ima 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave: čini ih 428 općina i 20 županija plus Grad Zagreb. Broj općina trebalo bi, prema njegovu mišljenju, znatno reducirati. Dvojica geografa na čije nalaze se Koprić oslonio, Aleksandar Toskić i Dražen Njegača, 2015. godine istražili su kojim centrima gravitiraju veće prostorne cjeline u Hrvatskoj. Pronašli su da je takvih centara 123.

Oni bi - u osnovi - trebali biti centri novih općina, koje bi se oblikovale postupnim pripajanjem manjih i neodrživih cjelina centrima, što je proces koji bi trajao nekoliko godina. Te 123 općine zamijenile bi 556 sadašnjih gradova i općina. Županije bi, također postupno, trebalo ukinuti i umjesto njih formirati regije. Prema njegovu mišljenju, Slavonija i Baranja bile bi jedna regija, sjeverna i središnja Hrvatska druga, Primorje i Istra treća, a Dalmacija četvrta. Zagreb sa širim prostorom bio bi peta regija.

Regijama bi “trebalo prepustiti poslove regionalnog razvoja, planiranje i gradnju velikih regionalnih infrastrukturnih objekata, organizaciju i financiranje javnih službi - zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi i prometa, upravljanje kriznim situacijama, pomoć ekonomski slabijim područjima i slično.

Više novca i od EU

Takve bi regije bile sposobne prikupiti veće vlastite prihode, a za razliku od postojećih općina, gradova i županija, imale bi i puno veći kapacitet apsorpcije novca iz europskih fondova”. To je, dakako, jedna od opcija koju bi trebalo razmotriti. Preustroj će morati imati na umu i novu strukturu gospodarstva, koja će - kako je pokazala prinudna digitalizacija niza procesa - biti puno više oslonjena na internet od dosadašnje.

Ako danas ne trebaju pečati, ako civilna zaštita digitalno izdaje propusnice u ovom kaosu, zašto to ne bi nastavila i sutra? Kako je glasila jedna parola nakon Drugog svjetskog rata: “Nema povratka na staro - definitivno”. Neki misle da županijama samo treba srezati ili iskontrolirati budžete da ne troše kao pijani milijarderi pa bi se pokazalo da imaju smisla. No općinama, gradovima i županijama treba dodati i metastaziranje područnih ispostava središnjih tijela državne uprave čiji je broj s 1279 iz 2015. godine za tri godine narastao na 1465, dok je broj područnih ispostava državnih poduzeća i ustanova narastao za 500 do 600.

Nepotrebne ispostave

“To znači da u oko 90 hrvatskih gradova radi ukupno 2000 različitih područnih ispostava središnjih državnih tijela, državnih poduzeća i ustanova. Svaka od njih ima urede, njihovi šefovi koriste službene automobile... U tu brojku nisu uključene državne agencije (ima ih oko 85), od kojih neke također imaju svoje područne ispostave. Teritorijalna reforma i decentralizacija stoga mora uključiti i smanjenje broja ureda državne uprave za 50 do 70 posto”, navodi Koprić u Jutarnjem.

Teško će se Andrej Plenković i HDZ odlučiti na takav potez u izbornoj godini. Osim toga, za takvu promjenu ustroja države potrebna je promjena Ustava, dakle dvotrećinska većina, što znači da bez SDP-a ta stvar ne bi išla. A SDP je dvojajčani blizanac HDZ-a: i oni imaju svoje općine, gradove, županije i izborne baze pa bi usuglašavanje bilo muka Isusova. No ili će tog usuglašavanja biti ili će javni sektor pojesti državu.

Premijer je nakon izbijanja krize uvažio zahtjeve gospodarstva. To je dobra metoda, pristao je na to vrlo brzo i bilo bi dobro da svi zajedno razmislimo o nastavku iste priče u smislu racionalizacije javnog sektora. Nakon pažljive analize treba vidjeti tko zaslužuje više, tko može dobiti manje, a koga treba poslati na tržište. Linearne mjere su najlakše, ali najgore. Sad treba osmisliti i preustroj mreže agencija, instituta itd. U vrijeme strašnog iskušenja za hrvatsko gospodarstvo – a ono najgore očito tek dolazi – gospodarska i obrtnička komora pokazale su se toliko “korisnima” da su se poduzetnici morali samoorganizirati kako bi Vladi stavili do znanja što im se događa i što se mora poduzeti kako bismo izbjegli potop.

INTERVJU Malenica: Ne možemo mi reći - ta općina može postojati, ta ne

Čemu onda plaćati članarinu tim ustanovama? Njih nakon krize, dakako, ne treba ukidati – treba im samo omogućiti da plaće svojih uposlenika zarađuju na tržištu. Tako će biti korisni i protiv njih se nitko neće buniti. Jer tko god živi od rente, obavezne članarine ili kamate motiviran je samo za pasivnost. Što više operacija proračuna treba staviti na internet ako smo za transparentnost, to će na razne načine pridonijeti smanjenju korupcije. U prvom redu, kompjutore ne možete podmititi, u drugom, ako se na internetu vidi tko i kako troši javni novac, mogućnost muljanja će biti znatno manja.

Sad se vidi i da su neki pojedinci, gospodarske grane, tvrtke, pa i resori javnih službi, vrlo vitalni i spremni na visoke dosege, koje im - u normalnim vremenima - onemogućuje spora, glomazna i korumpirana administracija. U okolnostima epidemije i krize vidimo da se neki pojedinci i tvrtke munjevito snalaze. Jedni plastičnim printerima rade maske za koronu, drugi organiziraju dostavu hrane i drugih potrepština. Tek u okolnostima šoka počinjemo cijeniti koliko trebamo našu poljoprivredu, našu proizvodnju, našu pamet, naše liječnike i sestre, naše resurse. Sutrašnjica će biti teška, u to nema sumnje.

Oporavak može biti brži

Ekonomske će posljedice biti gore od epidemioloških. Ali ovo je test korisnosti svih naših institucija. Iskoristimo li ga pametno, oporavak će biti brži. Ekonomistica dr. Vedrana Pribićević je napravila zanimljivu analizu postkoronarne ekonomije pa je u njoj ugledala šansu za Hrvatsku.

Povijesno gledano barem su dvije velike pandemije imale transformativni učinak na ekonomiju i društvo. Prva je Crna smrt 1349. godine, u kojoj je, prema najoptimističnijim procjenama, umrlo oko jedne trećine europske populacije. Drastično smanjenje broja radnika slomilo je feudalizam kao predominantni oblik ekonomske organizacije društva i povećalo pregovaračku moć onih koji su preživjeli. Golemi gubitak radne snage posijao je i sjeme inovacija koje su omogućile razvoj kapitalizma.

S druge strane, pandemija Španjolske gripe 1918. godine nametnula je paradigmu sistematiziranog javnog zdravstva kao civilizacijski standard koji nam je u desetljećima poslije dopustio da koristeći cjepiva i odgovarajuće javnozdravstvene intervencije iskorijenimo zarazne bolesti.