Klasić: Lakše je druge suočavati s prošlošću nego sebe

Hrvati su još jedanput pokazali koliko im smeta kad se netko ne želi suočiti s prošlošću i kad netko unatoč činjenicama i sudskim presudama veliča ratne zločince i negira ratne zločine. Da, sve to Hrvatima smeta kad radi netko drugi. Ali im ne smeta da to sami čine. Apsolutno su opravdane bile sve nedavne kritike veličanja presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, posebno zbog nazočnosti i podrške najviših srpskih političara. Kao što je svojedobno apsolutno neopravdan bio izostanak kritike veličanja presuđenih hrvatskih ratnih zločinaca poput Slobodana Praljka, Branimira Glavaša ili Tomislava Merčepa, posebno predstavnika hrvatskih vlasti.

S pravom se kritizirao i govor patrijarha Porfirija na Mladićevu sprovodu, ali se to pravo nije konzumiralo kad su katolički svećenici herojima nazivali hrvatske ratne zločince. To licemjerje i dvostruki kriteriji u Hrvatskoj posebno dolaze do izražaja kad su u pitanju zločini i zločinci iz Drugog svjetskog rata. Normalno je osuđivati srpske navijače zbog slavljenja Ratka Mladića i četničkih vojvoda, ali nije normalno osuditi hrvatske navijače kad slave ustaše. Sramotnima nazivamo murale s likom Ratka Mladića, ali ne i one sa slovom “U”, ustaškim pozdravom “Za dom spremni” ili natpisima tipa “Srbe na vrbe”. Nemamo razumijevanja za one koji pjevaju pjesme o Krajini i Kninu, ali imamo za one koji pjevaju o NDH, Jasenovcu i Gradišci Staroj.

Posljednjih 35 godina u Hrvatskoj se ne propušta prilika za kritiku zločina koje su partizani počinili prema zarobljenim ustašama i ostalim zarobljenicima nakon predaje kod Bleiburga. Kao što se ni ne propušta prilika za kritiku komunista zbog njihova prešućivanja. “Vrijeme prolazi, generacije se izmjenjuju, ali istina nikad ne zastarijeva. Ona je jedna i nepromjenjiva, unatoč svim pokušajima različitih politika i ideologija da se zataji, iskrivi ili gurne u zaborav.” Izjavio je to nedavno na okruglom stolu posvećenom “rasvjetljavanju povijesnih istina koje su desetljećima bile potiskivane” Ivan Penava, član vladajuće koalicije i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Međutim, kad smo već kod zatajivanja, iskrivljavanja i guranja u zaborav, evo jednog slučaja za koji demokratsko hrvatsko društvo već desetljećima ne uspijeva naći vremena da se s njim suoči.

Operacija “Džep 93” provedena je u rujnu 1993. s ciljem oslobađanja područja Medačkog džepa, koje je od 1991. bilo pod okupacijom paravojnih formacija pobunjenih Srba. Vojno i politički opravdanu oslobodilačku operaciju pratili su između ostalog i rijetko viđena brutalnost i zločini pripadnika Hrvatske vojske. I to uglavnom nad civilima. U sudskim spisima može se, primjerice, pročitati da su Milana Rajčevića “vojnici vezali za auto i vukli po dvorištu, a njegov leš pronađen je gotovo potpuno spaljen. Nedeljka i Stana Krajnović pronađene su spaljene u zaključanom kokošinjcu. Boju Vujnović hrvatski su vojnici izveli u dvorište, legli je na kauč, polili tekućinom i živu zapalili. Peru Krajnović vojnici su ubili udarcima kundaka svojih pušaka u njenoj dnevnoj sobi nakon čega su zapalili kuću”.

Bosiljka Bjegović, slijepa 84-godišnja starica, sjedila je pred kućom kad su došli vojnici i ustrijelili je s nekoliko hitaca. Na najbrutalniji način ubijeno je tridesetak civila, uglavnom starica i staraca te nekoliko zarobljenih vojnika. Neka su trupla pronađena, a neka su pokušali sakriti tako što su ih u tajnosti prevezli hladnjačom i pobacali u jednu septičku jamu. Osim u ovim zvjerstvima, hrvatski su vojnici, tijekom i nakon operacije “Džep 93”, sudjelovali u paljenju kuća, trovanju bunara, usmrćivanju stoke i masovnoj pljački.

I ove se, kao i svake godine sredinom rujna, obilježavala obljetnica operacije u Medačkom džepu. Mediji prenose izjave o brzoj i efikasnoj akciji kojom je “otklonjen dio topničke ugroze grada Gospića, skraćena crta bojišnice i dobivena bitka za Velebit te trajno onemogućena težnja agresora da izbijanjem na jadransku obalu razdvoji Hrvatsku na dva dijela”. O zločinima, ove kao i svih proteklih godina, ništa. A ono što se događalo u Medačkom džepu nije jedini primjer takve vrste. Sisak, Gospić, Osijek, Grubori, Lora, Pakračka poljana, pa i Ahmići, apsolutno pobijaju onu besmislenu tezu jednog uglednog hrvatskog pravnika da se “u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločini”.

Komunisti su mislili da će prešućivanjem i negiranjem vlastitih zločina očuvati dignitet narodnooslobodilačke borbe. Postigli su upravo suprotno. Osamdeset godina nakon toga isključivo se o tim zločinima govori, a ratne pobjednike upravo zbog prikrivanja istine nazivaju zločincima. Pomisle li ikad na tu lekciju iz povijesti oni koji smatraju da prikrivanjem i prešućivanjem zločina hrvatskih vojnika iz 1990-ih čuvaju dignitet Domovinskog rata? Prema svemu sudeći, ne. Ali zato potvrđuju da je lekcijama iz suočavanja s prošlošću mnogo lakše podučavati druge nego sam iz njih učiti.