News

Komentari 35

Legendarni pilot koji je iz JNA donio prvi MIG 21 u Hrvatsku: 'Mjesecima smo se pripremali'

Legendarni pilot koji je iz JNA donio prvi MIG 21 u Hrvatsku:  'Mjesecima smo se pripremali'

Danijel Borović, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, preletom 4. veljače 1992. iz JNA stavio je Hrvatskoj na raspolaganje prvi nadzvučni borbeni avion Mig-21. Srbi su ga nedavno optužili za ratni zločin

- Prelet od Bihaća do Pule, bio je izuzetno težak zahvat. Da bi se taj projekt uopće realzirao, trebali su mjeseci pripreme, a taj dan bilo je finale - kazao je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske koji je svojim preletom 4. veljače 1992. godine iz JNA stavio Hrvatskoj na raspolaganje prvi nadzvučni borbeni avion Mig-21.

Danijel Borović, legendarni pilot koji je iz JNA doveo prvi MIG, našoj novinarki Anamariji Burazer odgovara na pitanja o svojoj impozantnoj karijeri, ali i o stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu te o optužnici srpskog tužiteljstva za raketiranje civila. 

- Danas je lako biti pametan, u ono vrijeme, nekoliko mjeseci prije da mi je netko rekao da će doći do rata, rekao bi mu da nije normalan. Čak ni mi vojnici koji smo bili obučeni i školovani za rat protiv vanjskog neprijatelja, nismo ni slutili da će doći do rata u Jugoslaviji - kazao je Borović.

Emisiju možete pratiti na portalu 24sata te na našim Facebook i YouTube kanalima.

Pratite uživo: Legendarni pilot u studiju

Ispričao joj je kako je došlo do takve ideje te kako su tekle pripreme. 

- Bila je jedna osoba na aerodromu, Slavko Hodak koji je bio načelnik službe za sigurnost za nas pilote, mehaničare. On je pokušavao doći u kontakt samnom, u međuvremenu su već krenuli s propagandom gdje su nam slali visoke časnike koji su nam objašnjavali da JNA štiti Jugoslaviju, klasična ona retorika. On je prilazio meni i drugima i ispitivao nas što mi mislimo o toj ideji. Prvo sam mislio da me provocira i koji su moji stavovi. Oni su mislili da ću ja prvi otići kad bude prilike, no ostao sam zbog toga. 

- Kad smo uspjeli doći na istu valnu duljinu, prvo sam pokušao razgovarati s drugim pilotima Hrvatima, bilo nas je malo. U ono vrijeme svi su se sa svima družili, bilo je dosta zeznuto. Teško je bilo, prilazio sam im i napipavao teren, no nisu bili za. 

- Što dalje, situacija se više zakuhtavala. Jednom su nas pozvali u dvoranu u kojoj je u holu bili velike slike ustaških zločina na Jasenovcu. Kad su se svijetla ugasila pustili su nam projekciju onog klasičnog filma o Jasenovcu, kad je to završilo rekli su nam da nećemo više ići na aerodrom te da možemo doma. Nije bilo riječi o drugim zločinima poput četničkih, ili bilo kojih, nego samo ustaških. To mi je jako smetalo. 

- Perišin je otišao 25. 10. 1991. za Austriju. Večer prije je bio kod mene i ja sam jedini znao da on čeka trenutak, i to jutro, sletio je tamo. Poslije toga su nas vezali lisicama za radijatore jer službe nisu vjerovale da nitko nije znao da Perišin ode s avionom. Mene to nije obeshrabrilo, a rekao sam mu da kad dođe trenutak, ja ću biti taj. Poslije njega su nas nekoliko pilota odveli u Beograd na liječničke preglede, a tamo je bio samo psihijatar, nakon nekoliko dana došla nam je progznoza 'neurotično ponašanje prouzrokovano situacijom', iz razloga da bi nas makli iz aviona, i tako nekoliko mjeseci. Prije Božića sam počeo dobivati prve letove, ali kao instruktor letenja u dvosjedu. 

- Morao sam se ponašati najnormalnije na ne otkriju da se nešto događa, a u sebi kuhaš zbog svega, od ovih puštanja filmova do situacije u medijima. Bili smo u medijskoj blokadi. Slavko je dobivao informacije iz Zagreba, a ja nisam smio znati gotovo ništa. 

Ispričao je i što se točno događalo netom prije polijetanja iz Bihaća. 

- Ja sam samo znao da treba pripremiti pregled 10-15 dana nakon što Hrvatske postane međunarodno priznata, plan je bio da Hrvatska dobije borbeni avion, jer onaj u Austriji nismo dobili. Nisam znao koji aerodrom će biti jer su te godine svi bili u JNA, zato je Perišin sletio u Austriju. Od Zagreba od pomoći imali smo samo lijepu riječ. Iz stana nismo smjeli ništa uzet, a supruga i sin morali su do zadnjeg dana biti tamo, tako da smo izračunali da ću samo 2h bit u prednosti. 

POGLEDAJTE VIDEO: 'Mjesecima smo se pripremali'

- Izračunali smo rutu, izvježbavali smo noćno presretavanje... Naputak je iz Zagreba bio da ne smijem oko Pule kružiti nego iz pravca sletjeti s istoka prema zapadu jer su kod Arene bili postavljeni gardisti, i to je bila prepreka još jedna. Rekli su mi da će mi pistu svijetliti kamionskim svjetlima jer se sve bilo prethodno izbombardirano, no ja sam računao doći u sumrak jer Mig-21 slijeće ogromnom brzinom i velika je rasvijeta potrebna da bi pilot vidio jer se sve događa u par sekundi. 

- Na dan D naš, 4. veljače 2022., kada smo krenuli na posao, ja izađem van na stanicu ispred zgrade, a moja supruga i sin prolaze pored mene i kao idu u šetnju u grad, odnosno put bez povratka. Mi smo tu napravili jednu zavaravajuću scenu. Otišao sam u podne na posao, onda se vrijeme počelo kvariti i nisam mogao ići po toj ruti po kojoj sam planirao. No nisam mogao ni mijenjati rutu niti odustati od akcije. Riskirao sam. Čekao sam prvi noćni let. Zagrebu smo javili da sam trebao poletjeti 17.05h, sletjeti u 17.20h, dakle najkraćim putem za 15 minuta sam tamo, gdje me čeka ekipa. Zbog kašnjenja, ja sam poletio tek u 17.33h, no nisam imao izbora. Bila je već noć. Poslije polijetanja sam okrenuo avion na leđa prema brdima dolje, nisam mogao preko Like pa sam računao da ću negdje na more izbiti kod Zadra pa ću se nekako orijentirati. Nema u avionu GPS-a, nema ničega, samo kurs, brzina i vrijeme. Plan je bio doći tamo negdje, poznavajući avion nakon dugogodišnjeg iskustva, zadarska ploča pa gore prema Cresu pa doći na poziciju na koju sam trebao doći da sam išao preko Like, a avion Mig-21 leti 900km/h, nema puno vremena. 

- Dodatno je opterećenje bilo što sam morao nisko letjeti da me ovaj s radarom ne bi vidio. Ja sam još uvijek bio komunicirao radiovezom s časnikom za navođenje, ja mu potvrđujem samo sve. Još je kod Zadra bila i sumaglica pa mi je bilo teško razaznati područje. Bilo je i pomračenje, doslovce sam na slijepo letio. Sve se poremetilo. Kod Cresa prema Puli nisam se mogao dalje orijentirat, vrijeme mi se približava isteku a ne mogu se orijentirati. Razmišljao sam i o katapultiranju, no nije bilo izvedivo. Tražio sam onda Rijeku jer mi je ona prepoznatljiva, no magla je i ništa se ne vidi. Hvatala me panika i za brda iza da se ne zaletim u njih jer sam morao nisko letjeti. Gorivo sam imao još za 10-ak minuta leta. Kad sam okrenuo prema zapadu, izgubio sam svaku nadu da ću uspjeti, a onda sam vidio kao nekakav bljesak koji se ponavljao. Odmah sam shvatio da mi netko signalizira, odmah mi je sinulo da su to ti kamioni koje su mi obećali da će svijetlit u mraku. Brzo sam napravio krug, smanjim brzinu, izvučem kotače... I slijedim tu improviziranu signalizaciju po pisti, praktički sam tražio pistu koja je crna ploča. Uspio sam sletjeti, brzo sam kočio jer nisam znao koliko sam još imao do kraja piste. Kako sam smanjio brzinu, vidim da ta točkica koja mi je svijetlila u daljine, postala dvije točkice. Bili su to farovi auta, bijelog Golfa. 

- Kad sam izašao, svi me grle, čestitaju mi... Danima su me čekali. I tako je Hrvatska došla do svog Mig-21. 

 

 

Najčitaniji članci