Matea (2) jedva čeka svoju prvu kuću: 'Odrasla je u limenci, a uskoro će dobiti pravi dom'

Prve riječi, prve korake i prve osmjehe malena Matea Šajnić napravila je u svom kontejneru koji je obitelji postao privremeni dom. Kad je petrinjski potres pogodio njezin grad imala je svega mjesec dana.

S malom bebom i dječačićem od svega godinu i pol dana, otac Mario i majka Julijana preselili su u hladnu limenku. Od tad Matea i njezin stariji brat Domagoj odrastaju u limenoj kućici, ali uskoro će dobiti svoj novi dom.

- Napokon smo dočekali početak gradnje. Staru kuću od 190 kvadrata, koja je bila potpuno uništena, srušili su 14. svibnja, a temelje su nam počeli raditi početkom lipnja. Rečeno nam je da ćemo u novu kuću moći useliti već u studenom, ali kako je sad stanje čini nam se da od toga ništa. Radovi se sporo odvijaju. Vjerujemo da je to zbog manjka radne snage i loše organizacije. Nama primjerice radnici budu ovdje dva ili tri dana, a onda ih nema dva tjedna - ispričala je Julijana Šajnić.

Vesela Matea trčkara po dvorištu dok dvojica radnika postavljaju dijelove krova na njezinoj novoj kući. Obitelj Šajnić uskoro bi trebala useliti u svoj novi dom od 70 kvadrata.

- Ta kvadratura je za tročlane i četveročlane obitelji. Kuća se sastoji od kuhinje, dnevnog boravka, kupaonice i dvije sobe, ali se nadamo da ćemo jednog dana moći napraviti nekakve preinake pa da Domagoj i Matea imaju svoje vlastite sobe. S obzirom na visinu kuće i to da imamo i tavanski prostor ostaje nam i ta mogućnost - kazala je Julijana pokazujući još uvijek nepokriveni krov kuće. Jesenske kiše sve su češće, a nezavršena obiteljska kuća redovito kisne. Kako kaže, cilj im je da se kuća što prije pokrije i kvalitetno zaštiti od nadolazećih oborina. Roditelji su odlučili svoju garažu pretvoriti u mali dnevni boravak i kuhinju kako bi njihova djeca mogla osjetiti barem malo ugođaja pravog doma.

- Kuhanje u kontejneru je gotovo nemoguće, pogotovo s dvoje male djece. Sad u kontejneru samo spavamo, a većinu dana provodimo u nekadašnjoj garaži. S namještajem, kojeg smo uspjeli spasiti iz stare kuće, smo opremili sobe u kontejneru i kuhinju. Taj stari namještaj će nam za prvu ruku poslužiti i za opremanje nove kuće - rekla je majka Julijana.

Ostavljena im je mogućnost odabira materijala za krov, mogli su birati između crijepa i lima. Obitelj je odabrala limeni krov, kako kažu, zbog straha od novih potresa lim se činio kao sigurnija opcija.

- Pomno smo pratili postavljanje armature. Čini nam se da je kuća stvarno kvalitetno osigurana. Jako puno armature je stavljeno, a i napravljeni su dodatni temelji - objasnila je Julijana napominjući kako su kredit za staru kuću isplatiti u veljači ove godine. Svoju staru kuću kupili su prije 16 godina. - Bili smo mladi, svidjela nam se kuća, okućnica i pozicija. Sve je ovo za nas jako stresno, najviše se živcira moj muž Mario. Njega je sve to jako potreslo, brine se za djecu i za našu budućnost. Također, veliki strah od potresa utjecao je i na našeg sina Domagoja. Naime, on je dio djetinjstva proveo u konstantnom strahu od potresa. Često se noću budio i plakao. To se najviše odrazilo na njegov govor, ali na tome puno radimo. Redovno idemo logopedu i sad već situacija ide na bolje. Sad ga plaše i radovi, vjerojatno se boji tih glasnih zvukova lupanja i bušenja. Matea je druga priča, ona se pak igra s radnicima - ispričala je optimistična Julijana. Nakon što dobiju ključeve od kuće, imaju 30 dana da se isele iz kontejnera, ali im to neće biti problem jer jedva čekaju da započnu svoj život gdje je i stao.

Nekima je država počela graditi kuće, a neki to nisu mogli čekati pa su stvari uzeli u svoje ruke. Obitelji Likević iz sela Sibić s gradnjom nove kuće pomogao je grad Slatina. Oni su donirali materijal i kompletnu gradnju. U novu kuću će se uskoro useliti baka Katica (65) i djed Joso (71) te njihov sin sa ženom i troje djece.

- Na istom mjestu je nekada bila i stara kuća. Radimo ju onako kako je i prije izgledala. Sad mi živimo u jednom kontejneru, a naš sin s obitelji u drugom. Teško nam je svima, snalazimo se kako možemo. Ovim ljudima što nam rade kuću smo zahvalni do neba i gradu Slatini koji nam je dao nadu za bolje sutra - rekla je baka Katica. Ona i djed Joso sljedeće godine će proslaviti pedesetu godišnjicu braka, a ovo su im najizazovnije godine života.

- Cijeli život smo radili u poljoprivredi. Od toga smo se hranili i uzdržavali, a onda je došao potres koji nas je izbacio iz doma. Moj sin i unuk su u trenutku potresa bili na krovu susjedove kuće jer su mu pomagali skinuti dimnjak koji je stradao u prvom potresu. Nitko se nije nadao da dolazi još jedan jači, a onda se zatreslo. Sin mi je na mobitel govorio da nemamo više ništa da je sve srušeno, da smo ostali beskućnici. Ja sam u trenutku potresa bila u Petrinji gdje sam dostavljala naš domaći sir. Bila sam na svega nekoliko koraka od kuće za koju sam vršila dostavu. Zbog potresa se s te kuće urušio crijep. Malo je falilo da me poklopi. Našla sam se sa snahom koja je u Petrinji radila, ona se od šoka srušila u nesvijest. Unuka nam je pala niz stepenice od siline potresa. Taj put prema kući mi je trajao vječno. Sve je to izgledalo kao scena iz horor filma. Tri ovakve kuće nam ne bi ništa značile da je netko nastradao. Srećom, svi smo živi i zdravi i to nam je najvažnije - prisjetila se Katica najtežih trenutaka u njezinom životu.

Baku i djeda najviše veseli što je obitelj na okupu iako im je žao unuka koji se u malenoj limenoj kućici muče s nedostatkom prostora, ali uskoro je njihovim mukama kraj.

- Najveći problem je školarcima, njima nedostaje mjesta za učenje. Skučeno je, ali dobro uskoro je svemu tome kraj. Rekli su nam da bi ovaj Božić trebali provesti u novoj kući i stvarno se tome nadamo iako će se zbog nadolazećih oborina radovi malo usporiti. Imali smo dosta težak život, i taj ratni put koji smo prošli, ali sve nam se to vratilo kad smo dobili naših osam unuke i našu praunuku. To nam je najveća nagrada u životu - ispričao je djed Joso kojem je najveća želja da uskoro vidi svoju unuke u obnovljenom domu.