Otkako je čovječanstva, u ljudskim su se zajednicama redovito izdizali pojedinci koji su preuzimali ulogu predvodnika. Od njega se očekivalo vodstvo, smatralo se da je najbolji, najhrabriji, najmudriji, najsnažniji, najsuroviji... Sve u jednoj ličnosti. Redovito se odnos ostalih prema predvodniku pretvarao u svojevrsno idolopoklonstvo, a izabrani ili nametnuti vođa, u procesu svojeg uspona na tron, postao bi gotovo dehumaniziran. Njegovi podanici prema njemu su se odnosili kao da nije ljudsko biće, čovjek sa svim svojim vrlinama i manama, baš kao i svi ostali. Izabrani (ili nametnuti) morao je biti nešto više, nešto neopipljivo drugačije, nedodirljivo. Imao je moć. I imao je načine da to nedodirljivo i neopipljivo pretvori u nešto opipljivo. U pravilu, u nešto raskošno i luksuzno. Carevi, veliki vojskovođe, revolucionari, diktatori, u novije vrijeme biznismeni s vizijom kako zaraditi novac, svi imaju jednu zajedničku karakteristiku: šire teško razumljivu auru gotovo božanske magije, koju im pripisuju oni koji žive “ispod njih”. Obožavali ih ili mrzili, poštovali ili ih prezirali, svi se jako vesele kad ti posebni ljudi ipak s vremena na vrijeme pokažu svoje obično “ljudsko lice”. Što doručkuju, koje knjige čitaju... Svaka i nevažna pojedinost izaziva veliki interes. A ljudski je otići i na godišnji odmor.