MALA JUNAKINJA VELIKOG SRCA 'Pobijedila sam rak, a sada pomažem bolesnoj djeci!'

Nakon što je kao malena djevojčica tijekom teške borbe s malignom bolešću izgubila kosu, Nikolija Blatančić (10) iz mjesta Slobodnica pokraj Slavonskog Broda dala je sebi obećanje koje nikad nije zaboravila. Rekla je da će ako joj kosa ponovno naraste, jednog dana svoju dugu pletenicu pokloniti djetetu koje prolazi kroz isto ono što je i sama prošla. Godinama kasnije to obećanje pretvorila je u djelo puno ljubavi, hrabrosti i empatije - Udruzi Krijesnica donirala je čak 40 centimetara svoje kose kako bi od nje bila izrađena perika za dijete na liječenju.

Iza te pletenice ne skriva se samo kosa. U njoj su godine čekanja, uspomene na bolničke hodnike, dječji strahovi, majčine suze i jedno malo srce koje je još kao djevojčica odlučilo svoju bol pretvoriti u nešto dobro za druge.

Nikolija je imala samo četiri i pol godine kad joj se život potpuno promijenio. Sve je počelo običnim jutrom, samo dva dana prije odlaska na more kojemu se beskrajno veselila. Koferi su već bili spakirani, kupaći kostimi spremljeni, a obitelj je za doručkom pričala o putu. No tad su roditelji primijetili neobičnu izbočinu na njezinu trbuhu. Za svaki slučaj odlučili su prije puta otići liječniku. Već sljedećeg jutra, umjesto prema moru, vozili su prema bolnici u Zagrebu.

- Mislila je da sam joj lagala da idemo na more - prisjeća se danas njezina majka Nikolina, glasom u kojem se i dalje osjeti težina tih dana.

Dijagnoza je bila strašna - Wilmsov tumor, odnosno nefroblastom, rijedak oblik raka bubrega koji najčešće pogađa upravo malu djecu, onu koja još ni ne razumiju što znači riječ bolest.

Dolazak na odjel dječje onkologije bio je trenutak koji je obitelji zauvijek ostao urezan u pamćenje.

- Oko nje su bila djeca blijeda od terapija, bez kose, spojena na infuzije. Počela je vrištati. Govorila je: ‘Mama, zašto sam ja ovdje? Ja nisam kao oni’ - priča majka.

U tom trenutku Nikolija još nije mogla shvatiti što joj se događa. Nije razumjela ozbiljnost bolesti ni težinu liječenja koje je tek slijedilo. No nakon nekoliko ciklusa kemoterapije i četiri teške operacije, tijekom kojih joj je odstranjen desni bubreg, njezino malo tijelo počelo je osjećati umor, slabost i posljedice terapija.

A onda joj je jednoga dana počela opadati kosa. Svake večeri majka ju je nježno češljala, pokušavajući barem na trenutak zadržati osjećaj normalnosti usred bolničke svakodnevice. No pramenovi su ostajali na četki. Sve više njih.

- Dok nije počela osjećati što joj se događa, nije mogla prihvatiti da je bolesna - govori majka i dodaje: “A onda joj je najteži dio postala upravo kosa”.

Jedne večeri Nikolija je tiho upitala ono čega se najviše bojala - hoće li i ona ostati bez kose kao druga djeca na odjelu. Majka joj je objasnila da lijekovi pomažu da bolest nestane, ali da zbog njih kosa opada. Zajedno su odlučile napraviti pletenicu i same je odrezati, kako bi taj trenutak bio barem malo manje bolan.

Ubrzo su nestale i obrve. Djevojčica je tad počela nositi ružičasti svileni rubac koji je postao dio njezina identiteta tijekom liječenja. I dok se pokušavala priviknuti na vlastiti odraz u ogledalu, na odjel je stigla još jedna djevojčica njezine dobi. Imala je dugu kosu, baš onakvu kakvu je Nikolija nekad imala.

- Odmah je shvatila da će ta djevojčica proći isto što i ona. Tad mi je rekla da će jednoga dana donirati svoju kosu za izradu perike drugom djetetu, jer želi da uvijek postoje perike spremne za djevojčice poput njih - prisjeća se majka.

I to obećanje nije zaboravila.

Nakon završetka liječenja puštala je kosu godinama. Strpljivo ju je njegovala i čekala dan kad će biti dovoljno duga za donaciju. Taj trenutak konačno je stigao prošloga tjedna.

- Mislila sam da će možda odustati kad dođe trenutak šišanja, ali nije. Taj dan kad smo imale termin kod njezine frizerke u selu, došla je iz škole i odbrojavala minute do 14 sati. Svako malo me pitala: ‘Mama, kad ćemo krenuti?’. Bila je neizmjerno uzbuđena i sretna što će napokon moći pomoći nekom djetetu koje prolazi ono što je i sama prošla.

Majka priznaje da je u trenutku kad je frizerka uzela škare i odrezala dugu pletenicu osjetila navalu emocija koje godinama nosi u sebi.

- Prisjetila sam se svega što smo prošle i krenule su mi suze. Suze ponosa, sreće, ali i sjećanja na sve ono teško iza nas. A onda se ona samo okrenula prema meni i rekla: ‘Mama, uspjela sam!’.

U toj jednoj rečenici stalo je sve - djetinjstvo provedeno po bolnicama, nebrojene terapije, strahovi, neprospavane noći, ali i pobjeda jednog dječjeg srca koje je, unatoč svemu što je prošlo, ostalo puno dobrote.

Nikolija danas jako dobro zna koliko jedna perika može značiti djetetu. Ne samo zbog izgleda, nego zbog osjećaja sigurnosti i prihvaćenosti među vršnjacima.

- Znalo se dogoditi da se djeca u parku odmaknu od nje. Odrasli su znali postavljati neugodna pitanja ili zuriti. Ljudi često ne razumiju da dijete koje je izgubilo kosu zbog liječenja ne treba sažaljenje, nego normalan odnos - kaže majka.

Uz svoju dugu pletenicu od 40 centimetara, Nikolija je Udruzi Krijesnica, koja je obitelji puno pomogla tijekom oporavka, poštom poslala i dirljivu poruku koja je rasplakala mnoge: “Danas sam poslala svoju kosu da pomognem djeci koja su bila bolesna kao ja. Jako sam sretna što mogu pomoći na neki način. Htjela bih izmamiti osmijeh nekome jer mi je to jako bitno. Molim se za svu djecu i želim da svi ozdrave. Ja sam se jako potrudila i brinula se kako bih uspjela ovo napraviti sa svojom kosom. I ja sam prošla kroz to, nadam se da će sve biti dobro. Samo vjeruj kao i ja, Bog čuje! Ozdravit ćeš!"