Markiz de Sade, sinonim za razvrat i otac erotskog žanra

Na jedinom dostupnom autentičnom portretu Markiza de Sadea, onome iz 1760. godine, prvi „sadist“ izgleda kao nevin dječak. Školovao se za opata, pohađao isusovački licej –  u kojem su neposlušni učenici javno šibani -  da bi kasnije postao pukovnik. Stoljećima kasnije njegovo ime kotira kao sinonim za najopakiji razvrat.  Ocjene de Sadea su se, međutim, vremenom značajno mijenjale…  Nakon Pedeset nijansi sive,  ritualizirani, sado-mazo seks, literarni je hit uokviren u Devet stepenica tame, čiji drugi nastavak, "Slutnja", harači po kioscima, a čini se da će engleski  začetnik žanra  na jesen biti i filmski hit. Ipak, sve je to tek razblažena vodica prema nedjelima oca žanra, grofa koji se lažno predstavljao kao markiz, a čije je prezime do Sudnjega dana označilo sveukupnost seksualne perverzije.

Prvi veliki skandal dogodio se na Uskrs 1768,  kad je de Sade s ulice pokupio Rose Keller - do danas nije ustanovljeno je li bila prostitutka -  uveo je u svoj stan, a onda izložio bjesomučnom seksualnom mučenju.  Tad je stavljen pod policijski nadzor. Pobjegla je  skočivši kroz prozor na drugom katu. De Sade je smatrao da najveći erotski užitak dolazi iz bola, pa se nije dao zaustaviti. Godine 1772, u Marseilleu je, sa svojim slugom optužen za trovanje prostitutki, do kojeg je došlo korištenjem navodnog afrodizijaka, španjolske muhe. Te je godine, dvojica muškaraca, de Sade i njegov sluga, osuđeni su na smrt u odsutnosti zbog sodomije i trovanja. De Sade je četiri djevojke zaključao u sobu, gdje su se međusobno bičevali i radili svakovrsne eksperimente, a potom uzeli  opasan afrodizijački prah Španjolske muhe. Protiv njega je podignuta optužnica, ali je pobjegao. No u odsustvu je osuđen na smrt. Osuda je izvršena na lutki 12. rujna 1772. godine. Skupina mladih zaposlenika na njegovom dvoru, Chateau de Lacoste,  žalila se zbog seksualnog zlostavljanja i  pobjegla iz njegove službe. U njegovim orgijama puno je puta sudjelovala i njegova supruga. U svojim djelima je opisivao porive za psihičkim i fizičkim mučenjem: od čovjekova prava na "apsolutni egoizam" i naslađivanje u tuđim mukama pa do ubojstva iz spolnog užitka.  Kroz opise seksa, protežu se veliki pasusi u kojima zagovara militantni ateizam. Smatrao je da su destrukcija i razaranje konstitutivni, ravnopravni elementi života i razvoja prirode i društva. Ne postoji, po njemu, bog, nego samo priroda, u kojoj vlada zakon jačega. Može se reći da nema tabua kojeg nije napao, od Isusa, preko temelja kršćanstva, do običajnog morala. U filozofskom je smislu de Sade značajan mislilac, na trenutke ravan njemačkom filozofu Nietzscheu. No, puno je zloglasniji  čak i od Nietzschea, koji je jako oklevetan kao antisemit. De Sadea je dao uhititi kralj Louis XVI, ali i revolucionarni Napoleon Bonaparte. Oba vladara i oba režima smatrala su da je markizova filozofija dijabolična i, u biti, protuzakonita, protivna moralu svake ljudske zajednice.  Markiz de Sade je 1797. Citirao putopisca Fortisa i u “Priči o Julieti” upisao “Taj je prezir prema ženama toliki u Hrvata, geografima bolje poznatim pod imenom Uskoci ili Morlaci, da kada žele govoriti o svojim ženama, upotrebljavaju onaj isti vulgarni izraz kojim se služi narod pri opisu nedostojne životinje.”  Taj je tekst dosta naštetio percepciji Hrvata u Europi. U zatvorima i umobolnicama, de Sade je proveo više od 30 godina, a samo u čuvenoj Bastilji oko 10 godina. Ništa ga nije moglo popraviti. Odmah po dolasku u zatvor pokušao je zavesti neke zatvorenike. U umobolnici je započeo vezu s djevojčicom od 13 godina. U njoj je, s duševno oboljelim ljudima, izvodio i erotske kazališne komade.  Vlada ih je vrlo brzo zabranila. No, tek u zatvoru je počeo pisati. Kad je, 1814. umro, na spomeniku mu nije bilo upisano ime. Obitelj, koja ga je poslala u ludnicu,  sramila ga se puna dva stoljeća kasnije…

Vrlo kasno, tek u XX stoljeću, de Sade je prepoznat i kao apostol slobode i nesputanog individualizma. Neki u njemu vide pretaču ekonomskog liberalizma današnjice, koji spaja ekstremni individualizam s nagonom za mučenjem. Simone de Beauvoir pokušala je pronaći tragove radikalne filozofije slobode, pretaču egzistencijalizma koji je nastao 150 godina kasnije.  Neki u njemu vide  prethodnika Sigmund Freud, u ideji da je seksualnost glavna pokretačka snaga čovjeka. Nadrealisti su mu se divili kao jednom od svojih prethodnika. Da je živio u Europi 21 stoljeća, bio bi vjerojatno milijunaš, literarna zvijezda…