Roditelji su mislili da je loše zbog viroze, a ubrzo je završila na transplantaciji srca. Maša (16) i njena majka Iskra za 24sata govore o traumatičnom iskustvu koje je sad iza njih.
BILA JE NA TRANSPLANTACIJI 2023.
Maša je s 13 godina dobila novo srce: 'Vratila sam se u dvoranu i opet treniram odbojku'
Čitanje članka:
5
min
Do ljeta 2023. godine Maša Pavlić iz Ivanić Grada bila je zdrava djevojčica koja je trenirala odbojku, bila odlična učenica i planirala budućnost u sportu. Ni ona ni njena obitelj nisu mogli ni zamisliti da će nekoliko tjedana kasnije čekati na transplantaciju srca.
Sve je počelo nakon, kako se tada činilo, obične crijevne viroze. Desetak dana nakon bolesti Maša se osjećala sve lošije.
- U kolovozu se počela osjećati loše, a 15. kolovoza primijetili smo da su joj počele oticati noge i gležnjevi. Odveli smo je na hitnu na Rebro jer nam je bilo jasno da nešto nije u redu - prisjeća se u razgovoru za 24sata njena majka Iskra.
Umjesto pregleda i povratka kući, uslijedio je šok. Liječnici su Mašu odmah smjestili na intenzivnu.
- Počeli su nam govoriti da smo na najboljem mjestu ako će trebati ECMO uređaj. Ostali smo zaprepašteni jer smo mislili da smo došli zbog viroze. Tada su nam rekli da joj srce radi samo 28 posto i da je izrazito povećano - govori nam njena mama Iskra.
'Izgubili smo tlo pod nogama'
Za nju i supruga to je bio trenutak u kojem im se svijet srušio.
- Čim smo je ostavili na intenzivnoj, bili smo kao zombiji. Izgubiš tlo pod nogama. Imala je samo 13 godina, bila je sportašica, puna planova i energije. Bili smo u potpunom šoku. No liječnici su brzinski reagirali. Krv je poslana na genetsko testiranje koje je pokazalo da Maša boluje od genski uzrokovane dilatacijske kardiomiopatije. Promjena na jednom genu dovela je do kardiogenog šoka, stanja u kojem srce više ne može pumpati dovoljno krvi za potrebe organizma. Ta genska promjena nije pronađena ni kod jednog drugog člana obitelji. Kada je nastala i što ju je pokrenulo, nitko ne zna - priča nam Iskra.
Maša je deset dana provela na intenzivnoj njezi. Nakon toga prebačena je na odjel gdje je 24 sata dnevno primala lijekove intravenozno. Liječnici su pokušavali stabilizirati njezino stanje različitim terapijama.
- Rekli su nam da je transplantacija posljednja opcija i da će prije toga pokušati sve. Danas mislim da su nas na taj način pripremali za ono što je zapravo bilo vrlo izgledno od samog početka. Na listu za transplantaciju srca stavljena je 14. rujna. Samo devet dana kasnije srce je stiglo. Bila je subota, 23. rujna. Došli smo ujutro u posjet i Maša nam je rekla da joj nešto planiraju raditi pa ne smije jesti. Tada nas je profesor Dilber pozvao sa strane i rekao da je stiglo srce preko Eurotransplanta. Rekao nam je da je riječ o mladom srcu i pitao pristajemo li na transplantaciju - govori nam Iskra.
Suprug i ona otpočetka su vjerovali liječnicima u koje su imali potpuno povjerenje pa nisu preispitivali njihovu odluku.
Maša je, kaže, u operacijsku salu otišla u 23.30 sati.
- Operaciju je vodio dječji kardiokirurg dr. Belina. Rekao nam je da odemo kući i da će nas nazvati kada bude znao da je sve prošlo dobro. Oko četiri sata ujutro zazvonio je telefon. Rekao je da je srce prokucalo, da je sve u redu i da je transplantacija uspjela. To je bio trenutak koji nikada nećemo zaboraviti - prisjeća se Iskra.
Operacija je završila oko šest sati ujutro, a roditelji su Mašu prvi put vidjeli istoga dana poslijepodne.
- Kada smo došli u posjet, bila je budna. Čak smo i razgovarali. Za ručak je dobila između ostalog i jabuku i tražila me da joj je narežem. To mi je bio nevjerojatan znak jer od početka bolesti gotovo ništa nije mogla jesti. Između kolovoza i sredine rujna izgubila je više od 20 kilograma. Cijelo vrijeme bolesti bila je jako blijeda. Kad sam je nakon transplantacije vidjela s rumenim usnama, znala sam da će sve biti dobro. Boja joj se vratila u lice i otvorio apetit - priča nam.
Zbog virusa koji se pojavio na odjelu Maša je deset dana ostala na intenzivnoj njezi, a potom je premještena na odjel gdje je ona mogla biti uz nju 24 sata dnevno. Nakon mjesec dana oporavka, 26. listopada, otpustili su je iz bolnice.
Razgovarali smo i s Mašom koja nam otkriva kako joj je najljepši trenutak bio je kad ju je doma dočekala obitelj.
- Dočekali su me tata, sestra, sestrične, ujak i ujna. Na terasi su postavili balone s natpisom 'Welcome Home'. Nismo se smjeli grliti zbog terapije i izolacije, ali smo zajedno sjedili na terasi, naručili pizzu i uživali - govori nam Maša.
Prvih mjeseci nakon transplantacije zbog imunosupresivne terapije morala je izbjegavati veće kontakte s ljudima. Cijelu zimu i proljeće nastavu je pratila od kuće, a tek krajem svibnja vratila se u školu i završila osmi razred.
Danas pohađa drugi razred ekonomske škole u Ivanić Gradu i ponovno igra odbojku.
- Najviše me prije operacije brinulo hoću li se probuditi. Nikada nisam čitala o transplantacijama, tek sam tog dana saznala da je stiglo srce. A kada mi je doktor rekao da ću se nakon oporavka moći vratiti odbojci, to mi je bio najsretniji trenutak. Samo sam o tome razmišljala - kaže nam Maša.
Povratak u dvoranu bio je posebno važan za nju.
- Kada sam se vratila na trening, činilo mi se nestvarnim. Krenule su mi suze. Cure iz ekipe došle su me vidjeti prije utakmice i pripremile mi iznenađenje - kaže.
Iako danas redovito uzima terapiju te svaka tri mjeseca odlazi na kontrole, a jednom godišnje na biopsiju srca, kaže da se njezin život nije bitno promijenio.
- Kad sam došla kući, shvatila sam da je jedina velika razlika to što pijem terapiju. Sve ostalo mogu raditi kao i prije - govori nam Maša.
Bolest ju je, priznaje, promijenila.
- Postala sam samostalnija i ozbiljnije gledam na neke stvari. Ako se dogodi neki problem u školi ili nešto stresno, znam da postoje puno teže situacije. Stvari zbog kojih sam se prije živcirala više mi nisu toliko važne - navodi Maša.
Veliku podršku tijekom oporavka pružili su joj kaže mama i tata, starija sestra Lena, prijatelji i profesori.
- Prijatelji iz škole stalno su mi se javljali pa nisam imala osjećaj da išta propuštam. Profesori su imali puno razumijevanja. Kada sam se vratila, nisu me odmah ispitivali i uvijek su se prilagođavali mom zdravstvenom stanju. Tako je i danas kada moram na kontrole ili biopsije - ističe Maša.
Drugoj djeci i mladima koji se suočavaju s transplantacijom, poručuje da se ne boje.
- Liječnici i medicinske sestre stvarno puno pomažu. Treba vjerovati ljudima koji brinu o vama jer se život nakon transplantacije može vratiti u normalu. Evo kako sam ja, i treniram i družim se s prijateljima, idem u školu, sve kao prije - poručuje na kraju Maša.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
