"Mi smo došli gasiti požar, a one su mislile da smo striperi"

Još u pubertetu sam shvatio da želim biti vatrogasac. Inače sam iz Virovitice, ali upisao sam školu u Zagrebu i imao veliku sreću da sam uspio dobiti posao u Zagrebu. Smjena mi počinje u sedam ujutro, a završava u 19 sati. Ako nemam intervenciju, dan mi prolazi u u raznim pokaznim vježbama, treninzima, edukacijama, obuci, održavanju vozila i alata, a i dolaze nam djeca iz vrtića u posjet pa im pokazujemo što sve radimo – objašnjava Marko dodajući kako uz sve poslovne obveze uspije pronaći vremena za obitelj i hobije. 

Ima dvoje djece, a bavi se paraglajdingom i pčelarstvom. Smatra kako njegova struka danas nije osobito na cijeni u javnosti jer ljudi nemaju percepciju čime se sve vatrogasci bave te misle kako do požara sjede ne radeći ništa.

– Ima ljudi koji još danas ne znaju da postoje profesionalne vatrogasne postrojbe koje se u mnogočemu razlikuju od dobrovoljnih vatrogasnih društava. Također, mnogi ne znaju da su naše usluge zapravo javni servis koji služi kao pomoć građanima u nevolji, pa nam često kad dođemo na intervenciju nude novac ili pitaju koliko trebaju platiti. Ima i onih koji u strahu da će dobiti račun unatoč požaru ne žele zvati vatrogasce. Naravno, nikad nam ne padne na pamet uzeti novac, ali zamislite paranoju ljudi koji su navikli da sve u životu moraju platiti, pa iako im vatra guta cjelokupnu imovinu, strahuju da će morati izdvojiti još 50.000 kuna za naš dolazak – opisuje Marko.

Inače, postupak kad bude intervencija vrlo je jednostavan. 

Vatrogasci se ne bore samo s vatrom

Dispečer u pozivnom centru koji je primio dojavu, uzbunjuje postaju na čijem se području dogodio požar, prometne nezgoda ili neka druga situacija koja zahtijeva intervenciju vatrogasaca.

– Uz sve navedeno, mi otvaramo zaglavljena vrata vlasnicima stanova, interveniramo kod zastoja dizala, kod nezgoda s opasnim tvarima poput kemikalija i plinova, ispumpavamo vodu iz podruma kod poplava, uklanjamo drveće nakon oluja. Apsurdno je da čak na zgradama uklanjamo tj. prefarbavamo grafite uvredljivog i neumjesnog sadržaja. Često imamo pozive gdje se djeci zaglavio prst u metalnoj klupi na tramvajskoj stanici, a dolaze nam i ljudi kojima je potrebno prerezati prsten jer im je prst natekao i zaglavio i slično. Tu je  izvlačenje ljudi koji su upali u bunar ili radnici koji su pali sa sklea. I naravno, spašavamo mačke s drveća. To zna biti smiješno, jer ponekad čim dođemo mačka odluči sama sići sa stabla – obasnio je Marko dodajući da u trenutku kad dispečer alarmira postaju uključuje sirenu i pali crveno svjetlo. Vatrogasac čije vozilo ide na intervenciju u roku od 60 sekundi mora biti u vozilu.

– To znači da trčite punim sprintom gdje god da se nalazili. Bilo je situacija da smo trčali s WC-a ili puni šampona ispod tuševa jer se nismo stigli isprati do kraja. I onda krenete. Neke intervencije traju 10 minuta, neke i cijelu smjenu. Osobno, najteže mi padaju prometne nezgode. Bilo je situacija gdje mi je čovjek preminuo pred očima jer su ozljede bile takve da nije mogao preživjeti. Isto tako, frustrirajuće su situacije kad ljudima pokušavate pomoći, ali je auto u takvom stanju da vam svo znanje ovog svijeta ne pomaže jer intervencija ne ide kako ste zamislili. Režete lim, razdvajate, ali on je i dalje unutra zaglavljen – objašnjava Marko. Kaže kako vatrogasci kao profesionalci u takvim situacijama djeluju hladno i distancirano, ali kada bi se prepustili emocijama ne bi mogli raditi svoj posao. 

Ljudi kad paničare više nam odmažu nego pomažu

– Problem je i kad ljudi paničare pa vam više odmažu nego pomažu. Imao sam jednu situaciju gdje je čovjeku u restoranu ogroman stroj za miješanje tijesta uhvatio ruku i doslovno je zarolao do ramena, kao rol šunku. Njegovi kolege su paničarili i trčali uokolo, a čovjeku su liječnici su međuvremenu dali lijekove protiv bolova. U toj je situaciji jedino on bio smiren. Planirali smo kako prerezati stroj i osloboditi ga, a on nam je vrlo smireno objašnjavao koji dio treba stisnuti da se stroj sam rastavi. Da smo radili sami i rezali metal, posao bi trajao dvadesetak minuta, a zahvaljujući njemu pomogli smo mu za svega tri minute. To su situacije gdje ti se ruke tresu poslije intervencije, a ima i kolega koji kasnije zovu bolnice kako bi se raspitali o stanju spašenih ljudi – kazao je on.  

Iako ih nije osobno doživio, s kolegama uživa i u bizarnim pričama koje su oni doživjeli na terenu. U bogatoj kolekciji tako je priča o djevojačkoj zabavi u prizemlju restoranu kojem se zapalio krov. Kad su vatrogasci došli na intervenciju, djevojke su mislile da su striperi pa su ih napale. Potrajalo im je dok su objasnili da su zbilja vatrogasci. Imali su situaciju i da im vlasnik kuće kojem je gorjelo krovište nije rekao da ondje drži oružje i municiju, pa su gasili požar uz fijuk metaka. 

– Posebno je duhovita priča mojih kolega koji su došli spašavati studenta u Zagrebu. Naime, zabrinuti roditelji nazvali su i rekli da im se danima nije javio niti otišao na predavanja. Dečki su došli do stana, otvorili ga i shvatili da se ništa ne vidi od dima. Izašli su i pripremili se za gašenje te opremljeni ponovno ušli u stan. No nikako nisu uspjeli pronaći ni studenta ni izvor požara. Na stolu je bila hrpa opušaka i marihuana. I konačno ga jedan kolega pronađe sklupčanog s dekicom u fotelji kako spava. 

– Gospodine, probudite se, govori mu on i trese ga. I student otvori oči i kaže: U, vanzemaljci! Kolega objašnjava: Gospodine: nismo vanzemaljci nego vatrogasci! A student uplašeno mrmlja: K vragu, govore hrvatski! – smije se on. Takve priče radije prepričavaju nego one ružne i teške koje su puno češće, osobito kad se u prometnoj nezgodi nađe dijete. Marko nije imao još takvu situaciju, no brojni njegovi kolege spašavali su najmlađe. Bilo je i trenutaka da su ljudi prema njima agresivni i neugodni.

Susjedi prijavili požar, a njemu zagorio ručak

– Recimo, dimi se iz stana i susjedi zovu vatrogasce. Mi zvonimo, a čovjek ne želi otvoriti. Govorimo mu da su zvali susjedi, da je požar, a on urla da mu je zagorio ručak i da ga ostavimo na miru. Ima onih koji nam se dok je upaljena sirena i stojimo na semaforu penju po vozilu i ne žele sići, a bilo je situacija da smo morali zvati policiju da ih skida. Nezgodne su i situacije kad nam ljudi u prometu ne žele pomoći nego se ubacuju u kolonu naših vozila kako bi prošli kroz crveno s nama. I da, u hidrante nam guraju plastične bočice pa ih ne možemo koristiti za gašenje – kazao je Marko. 

Inače, posao zahtijeva dobru fizičku spremu i snagu, jer osnovna oprema teži oko 15 kilograma, a još 25 kila je dodatne opreme poput raznih vrsta škara, sjekira i alata. Osnovna prosječna plaća vatrogasca u Hrvatsko je oko 3500 kuna, a uz dodatke zbog smjena od 12 sati, rada nedjeljom i blagdanom uspiju doći do 7.000 kuna. Drago im je kad im ljudi kojima su pomogli poslije zahvale svjesni što su izbjegli, a bilo je i situacija da su im slali kolače ili meso s roštilja u postaju. 

– Unatoč svemu, nikad ne bih mijenjao ovaj posao. U tome sam se našao i sretan sam – zaključio je Marko.