ČUVARI TRADICIJE
MI SMO POSLJEDNJI Oni zanate u Hrvatskoj drže na životu!
Brojni tradicionalni zanati u Hrvatskoj izumiru. Ipak, diljem Lijepe Naše postoje oni malobrojni koji to neće dopustiti tako lako. Posljednji bačvar, posljednji urar, tkalja, skelar, kovač i nekolicina drugih podsjetnik su na vremena i zanate kojima su se bavili naši stari. Njihova djeca, unuci, praunuci još uvijek neke obrte održavaju, a svi se pitaju isto - hoće li ih itko htjeti naslijediti?
Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Zato ja radim bačve od hrasta, daju najbolju aromu vinu i posla imam preko glave, priča nam 57-godišnji bačvar Milivoj Golub, pravi majstor svog zanata i vlasnik uspješne bačvarske radionice "Golub" u Jastrebarskom, koja je jedna od rijetkih preostalih u Hrvatskoj, a tamo radi uglavnom sam.
Nekad je imati što veću bačvu i dobro vino značilo luksuz, kao da danas imate brutalan automobil. E, sad ću vam reći zašto bačvarske radionice neće izumrijeti - od drvene bačve nema veće kvalitete i pravi vinari to znaju. Aluminij, inox - sve su to kratkoročna rješenja, a tko želi pravu kvalitetu vina, s tim se neće usrećiti.
Zato ja radim bačve od hrasta, daju najbolju aromu vinu i posla imam preko glave, priča nam 57-godišnji bačvar Milivoj Golub, pravi majstor svog zanata i vlasnik uspješne bačvarske radionice "Golub" u Jastrebarskom, koja je jedna od rijetkih preostalih u Hrvatskoj, a tamo radi uglavnom sam.
Hrpa starinskog alata, drva, piljevine i bačvi iza velikih metalnih vrata - to je sve što krasi njegovu radionicu i odaje da se tamo "kuha" nešto kvalitetno i s puno znanja.
Ovakvih starinskih radionica je jako malo ostalo, a kvaliteta naših bačvi i naše znanje ne mogu se mjeriti s onima koji to rade u tvornici - tamo sve rade strojevi, dok ljudi zapravo znaju jako malo o izradi bačvi. Jedna takva tvornica ima u Našicama - kaže nam Milivoj.
- Eh, krajem 80-ih i početkom 90-ih došlo je doba inoxa, pravo bačvarstvo je počelo zamirati. Međutim, brzo su ljudi shvatili da bez drveta nema dobre bačve i dobrog vina. Najbolje bačve za vino su od hrastovine, ponekad radim i od kestena, ali rijetko, a od duda i murve su najbolje za rakiju. Drvo je kvaliteta i zato mislim da naš zanat neće izumrijeti, to je ključ - objašnjava Milivoj.
Milivoj u posebnoj prostoriji ima i pravi mali muzej bačvarstva u koji, uz najavu, bilo tko može navratiti. Izloženi su predmeti koje je koristio još njegov otac, a prije njega tko zna tko. Svi ti stari očuvani predmeti svjedoče o dugoj tradiciji bačvarstva, ali i važnosti kvalitete koju donose radionice kao što je "Golub".
Od Samobora do Zaprešića i obratno za tri minute - iz dana u dan, iz godine u godinu. Prizor je to koji se preko rijeke ponavlja već više od 80 godina. Uska cestica dovela nas je na obalu Save u Medsavama, gdje smo susreli skelara Ivicu Vrančića.
Njegova skela i danas kao most povezuje dvije obale prevozeći pješake i vozila do suprotne strane obale, a tako krati put za čak 17 kilometara. "Zaprešić preko skele", kaže upečatljivi grafit kod mjesta za ukrcaj. Ta nas nesvakidašnja vožnja vraća u prošlost i podsjetnik je na jednostavnija vremena i tradiciju obitelji Vrančić koja živi još od 1940-ih godina, kada su započeli ovaj posao.
Moji su sinovi četvrta generacija koja skelom prevozi ljude sa samoborske obale do zaprešićke i obratno. Svaki dan radimo bez izuzetka, dižemo se prije 6 sati i tu čekamo spremni. Stalno imamo posla i ljudi stalno dolaze. Najčešće su to oni koji rade na drugoj strani obale, a dobro dođe i onima koji žele izbjeći gužve. Skelu pokreće snaga rijeke i ovo drveno kormilo, a drži nas sajla - to je sav mehanizam - priča nam.
U suprotnim smjenama rade njegovi sinovi kojima ovo također nije jedini posao jer, dodaje, vožnje skelom rade iz čiste ljubavi prema tradiciji i tom poslu, a profit je mali. Kako nam priča, ljudi često ne znaju o kakvoj se vožnji radi, koliko traje i gdje točno ide. Osim što je korisno zaposlenima na suprotnoj strani obale, atrakcija je djeci, ali i odraslima.
Sve vrijeme tijekom našeg razgovora s Ivicom auti su samo dolazili. Čekali su ili na jednoj ili na drugoj strani Save, a Ivica je već toliko uigran u svome poslu da smo i zaboravili da se vozimo preko rijeke. Žurba i nervoza, kao u ostatku prometa, ovdje ne postoji. Tek što stignemo razmijeniti s Ivicom nekoliko rečenica, već smo na drugoj strani.
Urarstvo je u Slavonskom Brodu nekoć bila tradicija po kojoj je grad bio nadaleko poznat. Danas se tradicija svela na jedno ime. Milorad Balić Miki (55) posljednji je brodski urar, no unatoč tome ne pokazuje zabrinutost. Za njega je to životna neminovnost. Dok se sve oko nas mijenja, vrijeme u njegovoj radionici uvijek ima konstantu. Vrijeme je uvijek - sada. Dok mirnom rukom uranja u savršeni mehanizam u kojem se zupčanici neumorno vrte u krug, Miki na vrijeme gleda gotovo filozofski.
- Sve ide dalje, sve se kreće, samo vrijeme ne. Ono je uvijek sada i nakon nekoliko trenutaka opet je sada - kaže majstor, čija je zadaća osigurati da ti složeni sustavi besprijekorno funkcioniraju.
- Kucanje jednog sata u kući može biti iritirajuće, ali svi ovi satovi koje svakodnevno ručno navijam stvaraju sklad koji opušta. Volio bih kad bi ljudi shvatili da je jedino sadašnje vrijeme stvarno, mislim da bi nam svima bilo mnogo bolje - ističe Balić.
Milorad je u ovom zanatu više od tri desetljeća. Prošao je put od naučnika do majstora, preživljava digitalizaciju i prodor uređaja koji vrijeme mjere na svakom koraku. Ipak, tvrdi da pravi poznavatelji i dalje cijene mehaničko srce sata. Nekad su, navodi, ljudi za kvalitetan ručni sat bez oklijevanja izdvajali cijelu prosječnu plaću. Danas, iako se i dalje nose skupi satovi, Balić smatra da je to češće zbog društvenog prestiža nego iz stvarne ljubavi prema tim mjeračima vremena.
Ovaj majstor na ruci ne nosi sat niti ga ima u svom domu. "Ne trebaju me buditi alarmi. Toliko sam se naviknuo na ritam dana da mogu odrediti koliko je sati s preciznošću od desetak minuta" - priznaje čovjek koji svoj radni vijek posvećuje tuđoj točnosti.
Urarski se zanat polako gasi, a s njim odlaze i ovakve priče. Umjesto toplog "tik-tak" zvuka, vrijeme će mjeriti hladni digitalni uređaji koji nas podsjećaju koliko kasnimo ili koliko je vremena prošlo. No dok god u svojoj radionici Milorad Balić navija svoje satove, brodsko urarstvo još živi u onom njegovom "sada". Izgleda da će upravo on posljednji ugasiti svjetlo u jednoj od najstarijih zanatskih tradicija Slavonskog Broda.
U ovoj se našoj kući, u ovom vignju, počelo kovati prije 250 godina. Imamo čak sedam obrtnica, a znanje se prenosi s koljena na koljeno, s generacije na generaciju - priča nam Nediljko Nogalo (66), koji je s bratom Antom (71) ostao jedini kovač u Slivnom nedaleko Imotskog.
Ja sam se u ovom vignju rodio. Kao dijete sam s ocem radio, gledao, učio, pomagao što sam mogao. I tako sam pomalo, s vremenom, zavolio ovaj posao. Nisam kad sam imao 30 godina mislio da ću se samo ovime baviti, ali sretan sam što sam kovač - ističe Nediljko, od milja zvani Nedo.
Imam i brata Antu, skupa radimo, ne može drugačije. To je bila ljubav od malih nogu s kojom sam rastao. Da ovo ne volimo, ne bi to mogli niti raditi, jer ovo je težak posao - iskreno govori Nedo, pokazujući nam svoje jake, crne ruke.
- Nije važno samo skovati, treba imati i 'šest' i okaliti, to je najbitnije, a do toga se dođe iskustvom. Kada sam bio mlađi, dok sam radio s ocem, nisam mislio da ću ikad znati samostalno kosir napraviti, ili bilo koji drugi alat. Mnogo puta sam pogriješio pa bi alat bacio u lug, da otac ne vidi što sam napravio. Ali tko nije pogriješio, taj nije ni naučio - ističe Nedo, prisjećajući se oca Vlade koji je preminuo 2021. godine, s 97 godina života.
- Moj otac je gotovo cijeli svoj život bio kovač, radio je do 90. godine - ponosno priča Nedo te dodaje kako su njegovi preci u Slivno došli s područja Širokog Brijega u Hercegovini.
Imam sina, hoće pomalo i on raditi s nama. Voli raditi pa se nadam da će nešto biti od toga. Ne mora nastaviti raditi baš kao brat Ante i ja, ali barem nešto da održi. Ima volje, ima 'mota', zanima ga, pa pomalo - u nadi govori Nedo.
- Skoro svaka kuća je imala kovača, bili smo kraj poznat po tome. Sada smo ostali samo brat i ja te moj sin. Točno na ovom mjestu su naši predci kovali, samo smo mi s vremenom malo zidove betonirali, ova kliješta, nakovnji iza mene, sve je to od davnina tu - pokazuje nam iza sebe Nedo.
- Najviše radimo naš dalmatinski alat, motike, kosire, maškline, špice, čekiće, brojne alate za kamenoklesare, kosire za masline, male i velike sjekire. A pravimo i gradela, peke, zvona... Imamo program od 40 do 50 artikala što ih radimo - pokazuje Nedo svoje rukotvorine.
- Nemamo nikakve skice ni nacrte po kojima radimo, sve je 'iz glave', ruke same znaju što trebaju. Jedino ako nam neki kupac donese nešto posebno, što žele da napravimo po mjeri, onda radimo po njihovoj skici. Motika je već 200 godina, ako ne i više, ista. Nema se tu što mijenjati. Ipak, postoji više vrsta motika, naravno prilagođenih tlu koje se obrađuje. Tako imamo primorsku motiku, ona je više špicasta, kao oštrija. Pa imamo neretvansku, ona je oblija, poluokrugla - priča nam Nedo dok pokazuje svojih ruku djela.
- Narod nam donosi i stari alat na popravak. Ljudi kada odu u mirovinu, žele obnoviti očev ili djedov alat. Pa mi od starog alata napravimo novi, kalimo, nasađujemo i onda to na kraju bude bolje i kvalitetnije nego da su kupili novo. Jer je prije bio kvalitetniji materijal od kojeg se radilo - objašnjava, te dodaje kako su prije često radili srpove, dok je danas to rijetkost.
- Prije četiri godine dobili smo povelju Zlatne ruke koju dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora, uručio nam je predsjednik Milanović. Oni su prepoznali našu kvalitetu - naglašava Nedo.
I dobro da jesu, jer bez kovača ne bi bilo ni alata, a čime bi onda mali poljoprivrednici obrađivali polje, čime bi klesar obrađivao kamen?, pita se Nedo, jer (st)ruka (st)ruku mije!
Donji Andrijevci kriju posljednju radionicu zanata koji polako izumire. Krunoslav Paun (43) već 18 godina prkosi vremenu i masovnoj proizvodnji, dokazujući da tradicija ima budućnost dok god ima onih koji cijene pravi ručni rad. Vjerojatno je posljednji opančar od Ivanić Grada do Vukovara.
Sve je počelo prije gotovo dva desetljeća, kad je Krunoslav odlučio naslijediti djedov posao. Iako u rukama ima diplomu pravnika, sudnice i urede zamijenio je mirisom kože, ljepila i postolarskim alatom. Danas, s odmakom od 18 godina, ponosno ističe kako u toj odluci nije pogriješio.
- Sjećam se početaka, kad mi je djed u ruke dao iglu, konac i prve komade kože. Počeo sam s izradom torbi, od onih lovačkih pa do torbi za svakodnevnu uporabu, da bih uz djeda polako ušao u tajne izrade opanaka - prisjeća se Krunoslav.
Njegov je djed bio umirovljenik kojem se nije žurilo, radio je polako, završavajući svaki rad na jednom paru prije nego što bi krenuo na sljedeći. No Krunoslav je shvatio da moderni kupci nemaju toliko strpljenja. Unaprijedio je proces, uveo serijsku podjelu rada i tako uspio odgovoriti na mnogobrojne narudžbe, a da pritom nije žrtvovao ni milimetar kvalitete.
- Današnji opanak više nije samo puka obuća za rad u polju. To su vrhunski izrađeni komadi koje bi svatko rado obuo. Materijali su isključivo prirodni, a nerijetko izrađujem i ukrasni vez, 'kras', koji krasi kožu - kaže nam Paun.
Iako mu je primarni fokus rad za kulturno-umjetnička društva (KUD-ove), potražnja ne jenjava.
- Postoje kupci koji opanke žele za svaki dan, no zbog pretrpanosti terminima takve narudžbe rijetko prihvaćam. Koristim vrhunske sirovine. Sve je od prave kože, rađeno da traje generacijama - objašnjava nam ponosni opančar.
Nekad je tkana zovnica bila svakodnevni komad koji su podjednako koristili za uporabu svi članovi obitelji. U njoj su nosili hranu na polje, djeca su u nju spremala knjige, mlada djevere na svadbi darivala. Gotovo svako selo u Imotskoj krajini prije četrdesetak godina imalo je barem po jednu svoju tkalju.
- Nema više, nažalost, tkalja, stare su pomrle, a mlade žene ne žele se baviti ovim tradicijskim zanatom - kaže nam posljednja imotska tkalja Mara Kujundžić (82) iz Ivanbegovine u zaseoku Kujundžići.
Ne zna Mara broj zovnicama koje je istkala u šezdeset i više godina. Dok govori, spretnim rukama zasniva osnovu za još jednu svoju zovnicu. Šarene niti vune lagano klize dok ih Mara isprepliće napamet.
- Ostala sam bez majke kad mi je bilo deset mjeseci. Težak je bio život na selu i, tek što sam malo stasala kao djevojčica, okusila sam na najteži način što to znači raditi za koricu kruha. Znali su mi pričati kako mi je majka bila vrsna tkalja jer je i mene taj posao od malih nogu privlačio. Nisam imala od koga naučiti u obitelji nego sam kao mala gledala kako to radi jedna stara baka u selu.
- Ona mi je rado pokazivala. Znala sam satima sjediti pokraj nje i očima pratiti što radi. S vremenom, malo pomalo, dopustila bi mi ponekad da pokušam i sama. Nije to bilo baš ni jednostavno za mene nedoraslu. Čak sam i stolac morala jastucima podizati da bih krosne mogla dohvatiti - kaže Mara, koja je rodom iz Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini.
Da bi otkala jednu zovnicu, trebaju joj do tri dana. Kad je osnova zasnovana, slijedi kreativni dio tkanja i slaganja vune raznih boja, koje se pod Marinim spretnim rukama i nepogrešivim odabirom slažu kao da ih je umjetnik unaprijed nacrtao. Zovnicu potom treba ušiti, obašiti, šiškama ukrasiti...
Dok smo napuštali dom imotske tkalje, čuo se tek usklađen zvuk krosni. Naša je Mara u tišini svoga doma prebirala tanane niti šarene vune za još jednu zovnicu. Posljednja imotska tkalja do dugo u noć tkat će svoje šarene zovnice iskusnom rukom tkalje kako bi izmamila osmijeh onome tko je poželi imati. Marine su zovnice obišle svijet - kako nam na odlasku ponosno govori: od Australije do Amerike, Novog Zelanda i Njemačke nema našeg čovjeka koji nije poželio imati imotsku zovnicu u svom domu daleko od rodnoga kraja.
