Milanović s Dodikom i Vučić sa Čovićem kroje budućnost BiH. Što bi tu moglo poći po krivu?

Predsjednik Zoran Milanović, onaj koji je nedavno izjavio da se smatra predsjednikom Hrvata u BiH, sastao se jučer s Miloradom Dodikom, predstavnikom Srba u Bosni i Hercegovini.

Dočekao ga je uz osmijeh, čvrsti stisak ruke, neformalno okruženje, otvorenu dobrodošlicu, kako bi s osobom koja postojano radi na demontaži BiH, negira genocid u Srebrenici, slavi osnutak entiteta nastalog na genocidu, zločinu i etničkom čišćenju, razgovara o "stabilnosti i funkcioniranju Bosne i Hercegovine".

Razgovara s Dodikom koji svoj doprinos funkcioniranju i stabilnosti BiH daje tako što sabotira sve odluke Predsjedništva BiH, što radi cirkus od institucije Predsjedništva BiH dovodeći harmonikaša u zgradu gdje onda s njim pije i pjeva, što prkosi zakonima BiH poručujući kako "nikada neće prihvatiti navode da se u Srebrenici desio genocid".

Zoran Milanović s Dodikom, dakle nalazi zajednički jezik. 

Čak i sentiment.

Ljudi poštenih namjera

Jer, baš poput Dodika, i Milanović je u verbalnom i političkom ratu s legalnim predstavnicima Hrvata i Bošnjaka, Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, izjavljujući kako "to nisu ljudi poštenih namjera".

Dodik to valjda jest. Čovjek poštenih namjera.

Milanović je, dakle, s Dodikom razgovarao o stabiliziranju BiH, nakon što je i Franjo Tuđman sa Slobodanom Milloševićem postojano pregovarao o "stabilnosti" BiH.

Prije toga, priopćuje se s Pantovčaka, Milanović je održao sastanke s Bakirom Izetbegovićem, predstavnikom bošnjačkog naroda i Draganom Čovićem, predstavnikom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Iako se ne radi o izabranim predstavnicima tih dvaju naroda. Oni se samo takvima nazivaju.

Tko su "fašisti i šovinisti"?

Kako se može raditi na stabilizaciji i funkcioniranju BiH kad se o tome razgovara s političarima koji, osim Dodika, nisu službeni predstavnici te države, a Dodik svojim ponašanjem i izjavama poručuje da to ni ne želi biti?

Milanović se nedavno, svađajući se po tko zna koji puta s Komšićem kojem osporava legitimitet, prema vlastitom priznanju jedva suzdržao da njega i Džaferovića ne nazove "fašistima i šovinistima". Dodiku to nije rekao. 

S Dodikom, kojeg je vrlo lako nazvati šovinistom, a neki bi rekli i fašistom, Milanović očito nalazi zajednički jezik. Dijeli osmijehe i rukovanja.

U isto vrijeme, u Beogradu je Aleksandar Vučić primio Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, kojeg je također nazvao "predstavnikom hrvatskog naroda u BiH", izrazivši "sreću što ga je mogao ugostiti i razgovarati o važnim regionalnim pitanjima i pitanjima od interesa za naše narode".

Kakve interese srpskog naroda Vučić zastupa i kako mu u tome može pomoći Dragan Čović? I kakve interese srpskog naroda u BiH zastupa Milorad Dodik i kako mu u tome može pomoći Zoran Milanović?

Stvari se tako opet vraćaju na početak. Na rane devedesete.

Destabilizacija

Predsjednici Hrvatske i Srbije s pravim ili samozvanim predstavnicima hrvatskog i srpskog naroda razgovaraju o stabilizaciji i funkcioniranju države na čijoj destabilizaciji i nefunkcioniranju postojano rade. 

Zagreb i Beograd kroje sudbinu građana BiH. Milanović i Vučić nastupaju kao predsjednici Hrvata i Srba, a čelnici stranaka koje za sobom vuku mračno nasljeđe Republike Srpske i Herceg-Bosne, između ostaloga opisano u presudama Haškog suda, u tome im trebaju pomoći.

Odnosno, trebaju to provesti na terenu.

Pritom se govori se o "legitimitetu", a ne legalitetu, čime se s najviših razina ruši autoritet države BiH, za koju Milanović još od svojih premijerskih dana ima samo birane riječi i zbog čega već godinama verbalno i politički ratuje s vlastima susjedne države.

Uz poneku uvredu, poput "sapuna prije parfema".

Kakvu to onda Bosnu i Hercegovinu možemo zamisliti ako njezinu budućnost planiraju Milanović i Vučić u suradnji s Dodikom i Čovićem, uz ponovno američko sekundiranje?

Vjerojatno još bolju nego sada.