Miljenko Jergović: Mala škola išijasa, ili zašto neki ljudi čuče oko autobusnih stajališta

Četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća bolovao je onaj moj rod kojeg u knjigama opisujem od nekih meni danas tuđih bolesti. Napadali su ih gnojni čirevi, za koje je danas teško ustvrditi kada su bili izazvani krivim urastanjem dlake na leđima, prsima ili bradi, a kad je bilo riječi o nekoj grdnoj, u naša doba teško zamislivoj avitaminozi, uzrokovanoj ratnom i poratnom prehranom. Stopala su im, i muška i ženska, bila isprobadana kurjim očima, pa se pedikeru išlo češće nego frizeru i berberinu. A sve ih vidim, one koji su poživjeli do mojih vremena, kako krajem šezdesetih i kroz sedamdesete koriste svaku sretnu priliku da kišaju noge u plastičnim lavorima i u toploj vodi u kojoj bi rastvorili poneki čarobni sastojak, za koji im je netko rekao da čini čuda i rastvara svako kurje oko. Ali iluzijom bili su svi ti čarobni sastojci u njihovim lavorima. Sve do kraja svoje povijesti, sve dok ih nije redom sahranilo po sarajevskim grobljima, živjeli su s bezbrojnim kurjim očima, koje je, možda, rastvorila tek teška i masna bosanska ilovača. A možda bi, da im tijela danas iskopaju arheolozi ili policijski forenzičari na ispomoći piscu porodičnih romana, ustanovili da su njihove kurje oči nadživjele sva meka tkiva, i nastavile, zajedno s kostima, da traju u povijesnom vremenu.