News

Komentari 0

Miljenko Jergović: Predsjedniče moj, zašto bi bio bolji butik hotel od izletišta narkomana?

Miljenko Jergović: Predsjedniče moj, zašto bi bio bolji butik hotel od izletišta narkomana?

Spominjati balvan-revoluciju uz prosvjednike na Vruji, te im tako prizivati nevolje, nedostojno je. Milanović je pomislio da baš sa svakim može komunicirati kao s Plenkovićem, Jandrokovićem...

Vruja je galopirajuća metafora. Još do prije neki dan, možda još do prošloga petka, Vruja bila je samo jedna od onih nekoć ubavih srednjodalmatinskih uvala, uneređenih čuda prirode, preobraženih dinamitom, pregaženih tonama armiranog betona i pretvorenih u nakazni turistički legoland. Svaka od tih uvala ima svoju povijest pustošenja, u kojoj je, kao i u svakoj drugoj maloj povijesti, upisana naša zajednička velika povijest. I svaka od njih zasnovana je na pustošenju i pljački javnoga dobra, uglavnom za privatno, za pljačkaševo dobro. Povijest pustošenje srednjodalmatinskih uvala počinje šezdesetih godina, odmah poslije velikog potresa, kada se stanovnici podbiokovskih sela spuštaju na more i kada se ubrzo zatim gradi završna trasa Jadranske magistrale. Vrijeme je to procvata turizma i izgradnje socijalističkih vikendica, koje niču po tim uvalama, po tim vrujama - u mnogima tako bi se našao izvor pitke vode, koja se sliva ravno u more - na parcelama odmah uz more, koje su domaći prodali vikendašima, nakon čega bi ovi ćapili i dio onog što je, kako se tada govorilo, “vlasništvo Lučke kapetanije” ili “pomorsko dobro”. Otud, od tog doba, danas sve te kuće s taracama nadnesenim nad more, koje ćete vidjeti zaplovite li uz obalu, negdje od Podgore pa prema Drveniku, Zaostrogu i Gracu. Krajem sedamdesetih i u osamdesetima proces pustošenja stavljen je pod kontrolu, da bi zatim stigla slobodna Hrvatska, a s njom još slobodnije poduzetništvo, s elementima pravosudno nadziranog i politički potpomognutog razbojništva, te je sve otišlo u armiranobetonsku materinu. Vruja dolazi na kraju svih krajeva. Privatni poduzetnik koji zaposjeda javno dobro je, da podsjetimo, dobar s čak trojicom hrvatskih predsjednika, redom: Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, Zoranom Milanovićem. Predsjednica, pak, do njega nije stigla. Ona nije imala vremena, jer se drugima motala oko nogavica. Stipe Latković zanimljiv je po tome što su se njemu lijevi, pa još i muški, angažirali oko ugleda. Zahvaljujući njima, i hrvatskom pravosuđu, već dvadeset godina radi on na Vruji. I radio bi do kraja, e da se Vruja nije pretvorila u metaforu.

***

Skupina građana organizirala je prosvjed. A pritom su uznemirujuće artikulirano i jasno predstavili stvar. Iskoristili su društvene mreže, i sazvali dosad nečuven broj poznatih ličnosti, uglavnom iz kulturno-umjetničkog svijeta, da podrže stvar. Sam je prosvjed dobio dodatnu pozornost jer su ga široko razglasile medijske platforme koje smisao vlastitog postojanja nalaze u svakodnevnom ruženju i hejtanju Zorana Milanovića. Međutim, time je Vruji, i inicijativi za Vruju, zaprijetila totalna propast.

***

Pa tko zna što bi se tu dogodilo, i kako bi završila borba za posljednju srednjodalmatinsku uvalu i vruju, da nije bilo Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Najprije se Plenković pokušao okoristiti ulogom svoga partnera u devastaciji uvale, te se prisloniti na “Vruju - Festival bespravne gradnje i devastacije prirode”, doći im, maltene, u dvor i pred konobu, podržati ih u borbi protiv Milanovića, koji, eto, vrši već dvadeset godina pritisak na pravosuđe i omogućava nezakonite radnje. Zatim mu je Milanović odgovorio, optuživši ga, ako sam dobro shvatio, za stažiranje u Slobodnom tjedniku, zloglasnom ratnohuškačkom glasilu obavještajne zajednice s početka devedesetih, iz kojeg je, uzgred rečeno, izniknuo cvijet hrvatskog novinarstva i književnosti, a sad, eto, vidimo, i diplomacije, te politike. Usput, Milanović je priznao da on kao predsjednik ni na što nema utjecaja, a najmanje na pravosuđe. “Koja je to usluga koju predsjednik može pružiti?”, glasno se u Glini upitao Milanović, braneći poštenje i čestitost Latkovićevu, pred činjenicom da mu je on bio i donator u kampanji. “Ako je to tamo protupravno, neka mu to sruše!”, pravednički je zagrmio. A odmah zatim je, kao u nekoj komediji, pokazao i kakvu to uslugu predsjednici - svi izuzev Kolinde - Latkoviću mogu pružiti, pa mu je i pružaju: slavodobitno je ustvrdio da je uvala Vruja “bila izletište narkomana, a sad će biti butik hotel.” Taman i da su bez ikakvog utjecaja na pravosuđe, na upravljanje državom, na politiku, kao i na pljačkaše svih vrsta, naši predsjednici, uključujući i predsjednicu, u stanju su vršiti, pa je, evo, Milanović i vrši, usluge najjačeg PR-a, ekonomske propagande i marketinga u zemlji. Pritom, kad Milanović to čini, pa kad Latkovića dvore, sagrađena na javnom dobru, predstavlja kao butik hotel, najednom prestaje biti rječit, nema više plamenih jazavaca, krležijanskih metafora i lijepo sročenih rečenica, nego nazivajući Vruju “izletištem narkomana”, on nesvjesno potkrada Tomu Horvatinčića i Tomislava Karamarka, koji su štakorištem i okupljalištem narkomana nazivali onu nesretnicu kuću, koju je na Cvjetnom trgu trebalo rušiti, e da bi se za javno dobro i privatnu korist gradili Horvatinčića dvori. Kuća je, razumije se, srušena, a ponavljanjem istih fraza i argumenata, samo više ne s krajnje desnice, nego s možebitne ljevice, činjenice se pretvaraju u simbole i u metafore. I u bijedu lošeg manipulativnog govorništva, jer predsjedniče moj, zašto bi nužno bolji bio butik hotel od izletišta narkomana?

***

Ali u onoj vrsti ekonomske propagande, marketinga i potpirivanja poduzetničke klime, kakvom se prije šest-sedam godina bavio Karamarko, a kakvom se danas bavi Milanović, čovjeku je teško zaustaviti se na meritumu. Teško je ostati pri činjenici, ne dopustiti joj prelazak u simbol i u metaforu. Karamarko se u svoje vrijeme zaigrao kolektivnim strahom, ne shvaćajući da nije dorastao Mussolinijevoj ulozi, a ni širi kontekst mu ne ide na ruku. A Milanović je pomislio da baš sa svakim može komunicirati na način na koji komunicira s Plenkovićem, Jandrokovićem, Šeksom ili Pupovcem. I onda je izgovorio još ovo: “O ljudima koji nemaju mogućnosti izražavanja nego moraju nositi majice, imam svoje mišljenje. To je balvan-revolucija, hajdučka pravda.”

***

Riječ je o majicama prosvjednika na Vruji, konkretno o majici Borisa Dežulovića, na kojoj su miješalica za beton i naziv protulatkovićevskog festivala. Dok Plenković i njegovo jato doista nemaju moć govora, jer nisu živi ljudi, nego su voštane figure, koji ne stvaraju naraciju, ne sudjeluju u vlastitim životima, nego predstavljaju statiste u unaprijed zadanim ulogama, Boris Dežulović pjesnik je i pisac hrvatskog jezika. Pa kada Zoran Milanović, koji se upravo u obračunu s voštanim figurama izborio za vlastitu “mogućnost izražavanja”, tu istu mogućnost osporava Dežuloviću, valja mu priznati da istodobno progovara kao svetac i kao gad.

***

Svetac je, jer se, makar i nehotice, poziva na vlastiti grijeh: on je naime, u kolaboraciji s HDZ-om, on i njegov financministar Linić, skupa s kulturministricom Zlatar, radio na pustošenju i konačnom uništenju hrvatskog novinarstva, koje će njima omogućiti slobodu u vladanju i blebetanju, a Dežulovića ostaviti bez “mogućnosti izražavanja”. Gad je, međutim, jer on zna i to da mogućnost izražavanja nije nešto što hrvatskome piscu i pjesniku mogu uskratiti on, Linić, Plenković i drugi manje perspektivi domaći orbani i lukašenci. To je nešto s čime se rodiš, i što ti ničim, osim, eventualno, lošim karakterom, ne može biti uskraćeno. Mogućnost izražavanja gubiš kada metafore počinješ krasti od Horvatinčića i Karamarka. Doista, ne vjerujem da je Stipe Latković zaslužio da mu se takva usluga čini. Na kraju, spominjati balvan-revoluciju u aluziji, makar i najslobodnijoj, uz prosvjednike na Vrulji, te im tako prizivati nevolje, zazivati nepoznate batinaše, koji će pod okriljem mraka i hrvatskog pravosuđa izboriti pravdu za investitora, nedostojno je i nekoga tko je barem jednom u životu u bilo čemu bio na pravoj strani. A to je ona strana, znat će Milanović, na kojoj su obično oni čija je zemlja u uvali njihova djetinjstva. Takoreći, u Vruji.

Najčitaniji članci