News

Komentari 238

Raširio je ruke, a menadžeri, tajkuni i estrada su mu pohrlili u zagrljaj: 'Svima je davao...'

Raširio je ruke, a menadžeri, tajkuni i estrada su mu pohrlili u zagrljaj: 'Svima je davao...'

8. DIO: UHIĆENJE Bandić je tijekom godina stvorio snažnu mrežu bliskih suradnika koji su mu čuvali leđa. Ni nakon uhićenja nije ostao bez moći - iz istražnog zatvora je uspio smijeniti svoju zamjenicu...

U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.

ON BI RADIO, ALI MU NE DAJU

S druge strane, sve je okretao u svoju korist. Kroz sve političko djelovanje te dvije godine, sve Bandićeve poruke su se mogle svesti na jedno: Ja bi radio, oni mi ne daju! Ista taktika je upalila s HNS-om kada je vodio bitke prije 10 godina. Ista taktika je upalila i u raskoljenom SDP-u koji je imao palice i u gradu i državi protiv Milana Bandića. Ali su u pokušaju udarca Milana profulali i propucali sebi koljena. Država je grcala u krizi i građani su bili siti velikih obećanja. Opet su se okretali Bandiću kao manjem zlu i čovjeku koji "poliže prste kada vrca med", ali barem nešto i napravi. Bandić je uspio stvoriti famu da će sve to i napraviti, samo ako ga birači oslobode okova koje mu postavljaju SDP-ovci. I išlo mu je veoma dobro u širenju tog uvjerenja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pogotovo jer je promijenio i medijsku strategiju. Bandić je s medijima imao toplo-hladni odnos, ali je želio imati bolji imidž. Kroz tri godine je trošio 20 milijuna kuna na izdavanje lista Zagreb.hr koji je trebao veličati njegovo lik i djelo. Nije tamo bilo priča o sumnjivim poslovima. Kako je javnost ipak shvaćala taj časopis kao Bandićevo glasilo, shvatio je da s istim novcem može postići puno bolji učinak. Umjesto da izdaje svoje novine, Bandić je između 15 i 20 milijuna odlučio dijeliti na desetke medija. Time je dobio punu zagovornika i utišao veliki dio njih. Osim toga, promijenila se čitava generacija novinara koja ga je pratila i koja je znala kakva je povijest njegove vladavine. Rezultat je da je postalo važnije hoće li gradonačelnik reći neku od svojih provala i koju će figuru iskoristiti, nego stvarni sadržaj odluka i rada. Majstor Bandić je to obilato koristio.

Kako su se približavali lokalni izbori 2013. godine, SDP je hvatala panika. Bandić je ponovno rapidno jačao u anketama. Davor Bernardić kojeg je nominirala gradska organizacija imao je na početku dobre rezultate. A onda je Zoran Milanović naručio anketu koja je pokazala da Bero gubi od Bandića. Samo šest mjeseci prije izbora odlučuje ga zamijeniti sa ministrom zdravlja Rajkom Ostojićem. Mislio se jednim potezom riješiti i Bandića i Bernardića, ili razbiti savez Ostojića i Bernardića. To mu je i uspjelo, ali je u Zagrebu opet dobio Bandića.

Bandić si je opet osigurao bokove i stvorio nova savezništva. Najvažnije je bilo zakopavanje ratne sjekire s Ivom Josipovićem. Predsjednik države se u dvije i pol godine svog mandata sve više udaljavao od neuspješne Milanovićeve vlade. Trebao je novog saveznika i potajno su Bandić i on sklopili pakt. Bandiću je trebala zaštita od sve agresivnijeg prozivanja SDP-a i Milanovića da bi DORH i policija napokon trebali raščistiti kriminal u Zagrebu.

Preko Ive Josipovića, Bandić se povezao i s liječnikom Nikicom Gabrićem koji se tada ocrtavao kao nova nada sa svojom idejom da vlast u državi trebaju preuzeti stručnjaci. Bandić je tu ideju sasvim prihvatio i bez stranačke podrške, složio šarenu listu za izbore.

 -Znao je da ga Ostojić ne može ugroziti u gradonačelničkoj utrci. Listom uglednika i izborom za zamjenice bivše ravnateljice Ekonomskog instituta Sandre Švaljek i  kulturnjakinje Vesne Kusin, dao si je novi imidž. Čovjeka koji okuplja, pod čijim vodstvom mogu funkcionirati stručnjaci  - kazao je jedan njegov suradnik.

Ključno je da je Ivo Josipović imao veliki utjecaj na sastavljanje te liste. Ili kako bi rekao jedan Bandićevac "određeni krug biznismena oko Josipovića". U svakom slučaju, ideja se pokazala punim pogotkom.

Bandićeva lista premoćno pobjeđuje SDP  u Zagrebu, a u kolaciji s HSS-om i HSLS-om dobiva i stabilnu većinu. Ono što se pokazalo kroz godinu i pol vladavine je da uglednici nisu previše raspravljali u Skupštini. Nisu stizale svježe ideje. Šutljiva je to skupina zastupnika koja je isključivo ovisila o Bandiću i njegovom pojavljivanju. On je taj koji je odgovarao oporbi.  Sve konce u gradu su i dalje držali Bandićevi ljudi. Samo je klub HSLS-a i HSS-a predvođen Darinkom Kosorom katkad znao zapapriti gradonačelniku. Bandićevi ljudi mislili su da mogu raditi u miru.

BANDIĆ I BANDIĆEVCI

'Vidiš onog čovjeka koji ispred američke ambasade peče kobasice? Vidiš je l', e, pa on često pogleda gore prema prozoru od veleposlanika, i misli si, mogao bi ja u neku kombinaciju s njima. Ne bi. Svatko mora znati gdje mu je mjesto jer mu je tamo najbolje'. Ovim je riječima Bandić objašnjavao svojim suradnicima što od njih očekuje.

„Šef od prvog dana funkcionira isto“, kažu nam ljudi koji su godinama bili u njegovom najbližem timu, nikad ne miješa kruške i jabuke. 

Bandićevi ljudi podijeljeni su u tri ešalona. Baš kao u vojsci, svatko od njih zna u kojim poslovima može, a u kojima ne može sudjelovati. U slučaju da je netko od njih pobrkao lončiće pa se polakomio za 'većim kombinacijama' Bandić bi ga brzo i bez pardona spustio na zemlju. Pri tom nije birao riječi. Osobno bi nazvao i skinuo mu sve po spisku. Mnogi su zbog guranja prstiju iz 'povlaštenih' zaposlenika prešli u one koje Bandić uopće ne zarezuje. A to je, kažu, bilo najgore kad bi se dogodilo. Takvu sudbinu doživjela je Jelena Pavičić Vukičević. Od tajnice Gradske organizacije SDP-a popela se na pročelnicu najvećeg gradskog ureda, onog za sport, kulturu i obrazovanje. Šef je sposobnu djelatnicu jako volio pa je u predzadnjem mandatu bila njegova zamjenica. Istu funkciju obećao joj je i nakon gradonačelničkih izbora 2013. No, na sam dan izbora, postalo je jasno da će na to mjesto postaviti Sandru Švaljek i Vesnu Kusin. Razočarana Jelena Pavičević Vukičević tu se večer nije pojavila u Bandićevom izbornom stožeru na Bundeku. Sutradan mu se nije javljala na telefon i ponudila ostavku. Bandić je bio uporan, urgirali su i drugi, pa je Jelena Pavičević Vukičević dobila zadovoljštinu u obliku predsjednice kluba zastupnika Bandićeve nezavisne liste.

Bandić ima, kažu sugovornici, silnu energiju. Taj čovjek doslovno nema mira jedne sekunde. Sve mora imati pod kontrolom i ništa se ne može napraviti bez njega. No, isto tako, ima model prema kojem funkcionira. Oko sebe skuplja ljude koje favorizira. Kad ih se zasiti, bez većeg obrazloženja se distancira od njih i prebaci na 'novu igračku'. Prema tom principu funkcionira neovisno radi li se o ljudima iz prvog, drugog ili trećeg ešalona. Najbolji primjer je njegov intimus, sunarodnjak, veliki prijatelj i poslovni suradnik, Slobodan Ljubičić Kikaš. Ovaj mu je  silno zamjerio i shvatio kao nož u leđa smjenu 2008. na kojoj je inzistirao Zoran Milanović.

Ipak, svađa nije dugo trajala, a Kikaš se, nakon dugog Bandićevog nagovaranja, vratio u Holding. Unatoč narušenom zdravlju, pristao je na vruću fotelju.

Kikaš je veliki financijski stručnjak. Upućeni kažu, da je Bandiću godinama desna ruka za sve važnije poslove u Gradu. Dobar s mnogim uglednim poduzetnicima, gospodarstvenicima i financijašima Kikaš je oduvijek djelovao iz sjene. Svoje prijateljstvo s Petrom Pripuzom nikada nije krio, baš kao ni s nekima od najbogatijih obitelji u Hrvatskoj. Za razliku od Bandića, Kikaš nikada nije bio populist. Na toj prvoj, elitnoj i najvažnijoj razini odlučivalo se o najvećim poslovima u gradu. Sve ugovore koje Grad potpisao s velikim tvrtkama, od teleoperatera do naftnih kompanija, čije gorivo koriste za službene automobile dogovoreni su na 'visokim' razinama. U tako važne projekte bili su uključeni i pročelnici gradskih ureda, poput Slavka Kojića, najodaniji ljudi zagrebačkog gradonačelnika, kao i njegovi specijalni savjetnici, poput nedavno uhićenog Željka Horvata. Mnoge od njih, kao i Bandića, tijekom posljednjih 15 godina pratile su afere, no nitko od njih za ništa do sada nije sudski procesuiran.

U srednjem, i najraznolikijem ešalonu, nalazili su se ljudi koji su mu bili vrlo, vrlo bliski, ali nikada dovoljno da bi s njima dijelio i ono najintimnije. Zdenko Zdena Antunović, glavni tajnik Zagrebačkog športskog saveza, jedan je od najživopisnijih likova uz gradonačelnika. Mnogi su se pitali zašto mu je toliko bliska osoba koja nije previše omiljena među Bandićevim ljudima. Čak i on sam s njim je nekoliko puta ušao u sukob. Antunović je promijenio nekoliko funkcija, svojevremeno je bio direktor Arene, bio je i direktor KK Cibone, Bandić ga je selio jer nigdje s njim nije bio previše zadovoljan. No, Antunović je kao vjeran pas slušao šefa i bio je čovjek od povjerenja. Baš kao i tri, također pritvorena gradska čelnika u aferi Agram, pročelnik Ureda gradonačelnika Miro Laco, Vidoje Bulum, pročelnik Stručne službe gradonačelnika, i Ivan Tolić, član Uprave Holdinga i bivši direktor ZET-a. Miro Laco uz Bandića je "od prvog dana". Put Mira Lace seže u dane kad je sudjelovao u ratnim akcijama zbog čega je više puta odlikovan visokim državnim ordenjem. U svojoj biografiji ima mrlju, prema pisanju Feral Tribunea, 1993. još s 12-ero uniformiranih ljudi ušao je u stan Marice Janković i objasnio joj da mora iseliti. Bile su to – navodi ovaj list –  godine kada se u Hrvatskoj zbog 'krivog' prezimena letjelo na ulicu. Suprug Marice Janković bio je oficir u JNA.  Tri godine kasnije MORH je tražio da se Jankovićima oduzme stanarsko pravo navodeći kao razlog to što ne žive u stanu dulje od šest mjeseci. Sud je uvažio zahtjev, a Jankovići o svemu pojma nisu imali jer ih pravni zastupnik određen po dužnosti, Zoran Kosić, ni o čemu nije obavijestio. Tek 1999. doznali su da im je sve oduzeto i podnijeli su tužbu na sudu. Njemu se pak nije žurilo i tužba je tek 2002. godine odbačena.

Laco je kasnije od države otkupio stan po povoljnim uvjetima za 115 tisuća kuna. U njemu danas više ne živi jer se prije nešto više od godinu-dvije preselio u kuću u podsljemenskoj zoni. Jankovići su za utjehu dobili, 16 godina nakon što su izbačeni iz stana u Središću, upola manji stan od Ministarstva regionalnog razvitka. Bilo je to priznanje države da se 1993. dogodila nelegalna deložacija. Laco je kazao da taj stan nije zauzeo, nego se u njega uselio po pravomoćnom rješenju MORH-a tvrdeći da je sve izvedeno po zakonu.

U dugom periodu vladavine Milana Bandića Zagrebom Laco nije previše iskakao. Tek jednom u slučaju zagađene vode na Vrbanima kada je novinarki Jutarnjeg lista zaprijetio 'utapanjem u Savi'. Slučaj je završio na sudu, ali Laco je oslobođen. Bio je ključni Bandićev operativac na terenu kada je trebalo pridobiti braniteljsku populaciju. Vidoje Bulum slovi kao čovjek zadužen za pravno pokrivanje svih poslova u Gradu Zagrebu. U USKOK-u sumnjaju da je Bulum bio ključna veza s "Dolinom Neretve" u financiranju predsjedničke kampanje 2009. godine. Zasad se Bandića tereti da je na računu utajio preko pet milijuna kuna poreza, no pravi krak istrage ide prema tome kako je Bandić skupio 34 milijuna kuna. Hrpa novca je došla od službenika zaposlenih u metkovskoj gradskoj upravi koju je tada vodio Stipe Gabrić Jambo. Uplaćivali su po maksimalnih 90.000 kuna iako bi to teško mogli opravdati svojim primanjima. Među svjedocima u slučaju Agram je pola zaposlenih u tadašnjoj upravi Metkovića, ali i Jambini kumovi, prijatelji, rodbina. Sumnja se da je crni novac dolazio iz Zagreba, a onda razbijan na manje količine koje su uplaćivali gradski službenici. Slično se radilo i sa službenicima u Zagrebu na lokalnim izborima, ali kada su novinari koje prate Bandića provalili model, izgleda da se tražilo udaljeno mjesto i imena koja će se teže povezati s Bandićem.

Jedan od izuzetno bliskih ljudi Bandiću je i Duško Ljuština, ravnatelj kazališta Kerempuh. Upravo njemu Bandić je povjerio koordinaciju kampanje izbornog stožera. Za dio novca koji je pronađen u pretresu Bandićevog uredu, 40 000 kuna, Bandić je kazao da mu je posudio upravo Duško Ljuština.

U trećem, i zadnjem ešalonu, nalaze se ljudi na nižim pozicijama. Točnije, operativci. Među njima je svakako Bandićev tjelohranitelj, Robert Ljutić. Napredovao je od tjelohranitelja do zamjenika šefa kabineta. Kad je nedavno otkriveno da je plagirao diplomu, Bandić ga je 'spasio' i premjestio da drugo radno mjesto. Ljutić je uz šefa godinama. Jedan od najkontradiktornijih stvari vezanih uz tjelohranitelja jest kako je i prema kojim kriterijima svojedobno postavljen na funkciju predsjednika povjerenstva koje dodjeljuje na korištenje gradske poslovne prostore u gradu Zagrebu. O njemu se pisalo i kontekstu afere kada je kupio zemljište za sto tisuća eura kojem je, zahvaljujući samo jednoj odluci o sužavanju granica Parka prirode Medvednica, preko noći cijena utrostručena. Tu je još cijeli niz sličnih ljudi poput Ljutića različitih profila. Bivših policajaca, šofera, šefova odjela pojedinih službi koji se bave 'manje važnim' poslovima u gradu, organizacije koncerata, sajmova i kulturnih sadržaja za obljetnice i blagdane. Uglavnom oni koordiniraju događajima koje Grad organizira. 

Dok je Bandić bio u Remetincu, glavni operativac za grad bio je njegov pročelnik financija Slavko Kojić. Iako je Kojić odan gradonačelniku, nikada nije bio jedan od onih koji će pohlepno riskirati vlastitu glavu da bi se svidio šefu. Sandra Švaljek, zamjenica,  nema dovoljno političkog iskustva, pa se ništa ne radi bez pročelnika za financije. Kojićeva supruga Daniela Franić opunomoćena je da vodi Zagrebački holding. Ali u njemu neočekivano veliki utjecaj ima pročelnica za zdravstvo i čelnica Nadzornog odbora Mirna Šitum.

Nakon što je Bandić pritvoren, ipak pokazalo se da bi se izbor novih ljudi u ekipu mogao pokazati kao odbijanac u gradonačelnikovu glavu. Nisu oni ustali protiv njega, ne nikako. Samo su čini se vidjeli priliku da Grad vode na jedan drugačiji način. Primjerice, Sandra Švaljek i Darinko Kosor su svojim inzistiranjem da šefa Holdinga biraju na javnom natječaju, jako razljutili staru gardu. Ali "starci" su u određenoj mjeri stjerani u kut. Bez Bandića nije više ništa isto.

Nova ekipa s kojem je Bandiću zabranjeno komunicirati na slobodi i petljati im se u rad je kao prvi potez sasjekla neke njegove projekte i silno ga razočarala. Primjerice, izgradnju još tri fontane koje je Bandić uporno gurao. Sjekli su i donacije za sport i sve ostale. Ono što je Bandić  izvrsno koristio za kupovanje naklonosti, oni su odlučili promijeniti.

U Holdingu kardiologinja Mirna Šitum potiho i polako već radi čistku kadrova Slobodana Ljubičića, što bi mogla biti uvertira u preuzimanje nad upravljanjem tvrtke. Ljubičić je dao ostavku na mjesto predsjednika uprave, a za njim je to učinio i drugi Bandiću odani kadar – Ivan Tolić. Obojica su ostavke dali kako bi ih pustili iz pritvora, a kasnije su otišli i sa svojih direktorskih funkcija na nižim razinama.. Tolić je osumnjičen da je sudjelovao u namještanju posla tvrtki Cezar Petra Pripuza. Smjena čeka i Miljenka Benka, voditelja Čistoće, osumnjičenog za isto kazneno djelo. Šitum je trn u oku i Tihana Colić koja će također letjeti iz uprave Holdinga. Colić je osoba od povjerenja Petra Pripuza i prvo je zaposlena na mjesto pomoćnice u Gradskoj plinari, a zatim ju je Ljubičić povukao u upravu. Njeno zapošljavanje se stavlja na teret Ljubičiću i direktoru Plinare Anti Dodigu koji je podnio ostavku.

Prema našim informacijama, duo Šitum-Franić želi maknuti i Ljubičiću silno odanu šeficu kabinete predsjednika uprave: Anu Stojić Deban.  Uglavnom, u Holdingu se dovode novi ljudi, neovisni direktno o gradonačelniku.

Ključno je tu da je Ljubičić digao ruke od Holdinga ili barem takav utisak želi ostaviti.

Formalni Bandićev utjecaj slabi. Kada je pušten iz pritvora, on je kao ptica u zlatnom kavezu. Apsurd je da je iz pritvora mogao smijeniti Sandru Švaljek i imenovati drugu zamjenicu. Kada bi to uradio u sa slobode, odmah bi bio vraćen u pritvor. Zagreb se nakon Bandićeva pritvora opet našao u svojevrsnoj krizi. Gradonačelnik je fikus koji ne želi biti i samo je pitanje koliko će dozvoliti da mu vlast klizi iz ruku.

EPILOG

Hrvatskom se takozvanom elitom proširio endemski psihološki poremećaj – takozvani omnipotentni delirij. Uspješni političari u trajnom prodoru, nenavikli na postojanje bilo kakvog otpora, išli su iz pobjede u pobjedu smanjujući neprestano smisao za trezveno procjenjivanje realnosti. „U fazi omnipotentnog delirija sve kočnice popuste, a karakteristika je osoba kod kojih je sve išlo glatko to da su uvjerene da su sposobnije od drugih“ objasnio je svojedobno u  Slobodnoj Dalmaciji psiholog dr Ante Gilić, dodajući da ljudi zahvaćeni delirijem imaju dva izlaza – ili prkosno brane svoju poziciju ili okrivljuju druge, ali  krivnju ne priznaju.  Mišljenja o Bandićevom slučaju su podijeljena.

 „Zagreb nije samo glavni grad svih Hrvata, nego i glavni grad svih hrvatskih kriminalaca“ napisao je Dražen Ćurić u Večernjem listu. „Hrvatska metropola je postala ishodiše mita i korupcije, a mnogi rukavci te mutne rijeke vodili su u ured Milana Bandića. Znao je, rekli bi njegovi brojni apologeti i obožavatelji, kak' se to dela.  Bandićevo uhićenje nije dovoljno za katarzu jer je upravo on, koliko god se to nekima sada činilo čudno i pomalo nestvarno, u mnogim sumnjivim procesima bio samo vodonoša. Mali od kužine za velike muljaže. ..Stoga je po meni pravo pitanje zašto su "institucije sustava" čekale tako dugo, zašto prije nisu zagazile u zagrebačku močvaru. Ima i ovdje puno teorija. Meni se čini najuvjerljivija ona koja povezuje zagrebačkog gradonačelnika s drugim moćnicima koji su u Zagrebu uvijek mogli omastiti brk. Pa čak i pošteno ako ne može nikako drukčije.  Sve za što ga se tereti, a riječ je o čovjeku koji ima barem dvije stotine kaznenih prijava, Milan Bandić nije radio sam. Njemu su hrlili u zagrljaj najmoćniji tajkuni, utjecajni nogometni menadžeri, bivši politički moćnici, umišljeni novinari, preplašeni kulturni radnici, estradne zvijezde... Svi koji imali ili su pak maštali o vlasti i moći.“

„On je čovjek jedne apsolutne nadnaravne energije, čovjek koji cijeli dan živi ovaj grad“, rekao je za Bandića Duško Ljuština. „Presudna je kod njega, dodat će Ljuština “priča o '365 dana kampanje godišnje'. On cijeli dan živi ovaj grad, vrlo rijetko su se njegovi kritičari upuštali u to da pobroje što je sve Milan Bandić u ovom gradu napravio: rijetke su svjetske metropole ili ih nema koje izdvajaju više od 8 posto budžeta za kulturu, a Grad Zagreb je 2009. dao 9,74 posto budžeta za kulturu, izgrađen je ogroman broj kulturnih institucija, srednjih, osnovnih škola i dječjih vrtića. Zagreb je pretvorio u jedan od najsocijalnijih gradova i građani su ga sada za to nagradili.“

"Nastradao je zbog predsjedničke kandidature" reći će Zdravko Tomac, uvjeren da se protiv Bandića vodi politički proces.

"Samo mu je još zatvor falio – i Tito i Tuđman bili su u zatvoru, a sad je to i Bandić, i sad može postati predsjednik Hrvatske" rekao je Pavle Kalinić.

Davor Butković u Jutarnjem listu napisao je kako su „momci“ iz policije već 2010 očekivali uhićenje. „U zagrebačkim se političkim krugovima, onim nesklonim Bandiću, čak tvrdilo da se zagrebački gradonačelnik kandidirao za predsjednika Republike kako bi se zaštitio od istraga o kojima se neformalno, ali sve glasnije govorilo. Isti se motiv spominjao u Bandićevoj neuspjeloj kandidaturi na parlamentarnim izborima 2011. godine. (…) Do proljeća 2013. i gradonačelničkih izbora činilo se da je sve zaboravljeno. Bandić je, ponovimo, trijumfirao neobično uvjerljivo za čovjeka za kojeg se godinama govorilo da djeluje na rubu zakona. No, istražitelji s kojima sam razgovarao 2010. godine i dalje su radili, radili i radili, i čekali Bandićevu pogrešku. I sada su, čini se, sigurni da su je dočekali“.

„Milan Bandić“ dodao je komentator Jutarnjeg, „realno govoreći, najmoćniji je političar ikada uhićen u Hrvatskoj“.

Klinička psihologinja Mirjana Krizmanić prisjetila se u razgovoru za Deutsche Welle da je Bandić na samom početku upravljanja gradom putem novina objavio svoj broj mobitela i pozvao da mu se jave svi oni kojima može učiniti uslugu.

"To je bila posljedica njegovih nakana. On osobno je ogromnom broju ljudi napravio uslugu. Drugi dio priče je da je on stvarno uvijek na nogama i obilazi dijelove grada u koje nitko ne odlazi. Tako je pridobivao ljude za sebe i davao im neku sigurnost. Sjećate li se glumice Mire Furlan koja nije mogla otkupiti stan svoje bake? Kada ju je on javno pozvao da mu se obrati za pomoć, a ona je to učinila, stvar je bila riješena. On je moćan čovjek.“

Politolog Berto Šalaj  kaže da je nekritička podrška gradonačelniku ozbiljan indikator razine njihove političke kulture. „Ostavimo po strani krivicu ili nevinost, ali dovelo ga se u kontekst vrlo ozbiljne političke korupcije. Argument 'ako je krao, bar je nešto dao i narodu“, je sindrom“, navodi dodajući da bi trebalo populističke orijentacije istraživati ne samo među političarima, već i među građanima. „Očito u velikom dijelu građana postoji toliko nezadovoljstvo s mainstream političkim strankama da su spremni reći kako je Bandić nešto napravio za sebe, ali je puno napravio i za Zagreb, za razliku od HDZ-a i SDP-a koji rade samo za sebe. Često čujemo da građani nezadovoljno tvrde kako su političari korumpirani, ali kada se dođe do konkretnih osoba, onda im to više ne smeta. To je s moje politološke perspektive ozbiljan razlog za zabrinutost.“

Mirjana Krizmanić dodaje. „Ovdje je korupcija uzela toliko velikog maha da ništa nije sramota. U doba kada sam ja bila mlada, a pogotovo kada su moji roditelji bili mladi, bilo je nezamislivo doći u zatvor. Sjećam se da sam kao dijete slušala majku kako se u Samoboru apotekar ubio jer se ustanovilo da je uzeo novac iz blagajne. Danas najugledniji ljudi mirno idu u zatvor Remetinec, a odatle odlaze u Sabor“.

„Ono što je specifično“ piše Ines Šaškor (Radio Slobodna Europa) je da je Milan Bandić ''pao'' u trenutku najveće, gotovo apsolutne moći. Uspješno se pridizao nakon nekoliko padova, političkih i osobnih. U jednoj od tih okuka izbačen je iz svoje matične stranke, SDP-a i nastavio put kao nezavisni političar, okružujući se isključivo vlastitim ljudima. Izgradio je savršenu klijentelističku mrežu, u kojoj je bilo mjesta za svakoga – poduzetnike, stručnjake, radnike, bankare, policajce, branitelje, novinare, sportaše, umjetnike, činovnike, domaćice, umirovljenike, crkvu. Crkvu naročito. Izvorno ljevičar, odlutao je do krajnje desnice, pa se opet utaborio u neki svjetonazorski centar. Ali ni tu nije izbirljiv. Jednog dana je bio na partizanskoj proslavi s Titovom značkom na reveru, drugog je ugostio desničarsku aktivisticu Judith Reisman. Zadužio je tisuće, deseci tisuća su mu vraćali odanim sljedbeništvom.“

Zagreb se, dodaje Šaškor,  za vrijeme nekoliko gradonačelničkih mandata Milana Bandića promijenio. „Izgrađene su stotine kilometara novih cesta, nova stambena naselja i poslovne zone, deseci vrtića i škola, sportske dvorane, kulturne ustanove. Međutim, sve što se radilo, a radilo se mnogo, bilo je predmet žestokih osporavanja. Sumnja u ozbiljnu korupciju postoji već petnaestak godina.

Spominju se manipulacije gradskim zemljištem, promjene urbanističkih planova uz pogodovanja investitorima, uništavanje zelenih zona, intervencije u gradskoj jezgri i u spomeničku baštinu, nelegalno zapošljavanje u gradskoj upravi i poduzećima, namještanje javnih natječaja, ili izravna pogodba za krupne poslove, kupovanje medija, raspodjela gradskog novca i funkcija po načelu podobnosti ili odanosti ''vođi''. A i novoizgrađeni objekti su se počeli urušavati, ulice tonuti, podrumi poplavljivati. Zagrebačka Medvednica je zbog preizgrađenosti i zapuštenosti infrastrukture doslovno počela kliziti prema gradu.

I to je rezultat udarništva ''a la Bandić''. Vidljiva imovina gradonačelnika i njegovih najbližih suradnika debelo je nesrazmjerna prihodima koje su prijavljivali u imovinskim karticama. Pritom su mnogi uhvaćeni i u osobnim aferama, od kocke i korištenja usluga prostitutki do namještanja poslova rodbini, prijateljima i znancima".

Milan Bandić nesumnjivo je najmoćniji čovjek uhapšen u Hrvatskoj u zadnje vrijeme. Odmah nakon puštanja na slobodu, prvog jutra, izašao je sa svojom svitom u uobičajeni jutarnji jogging, dan kasnije navratio do odvjetnika a dan poslije, otišao na Dolac, kupiti grincajg. Bio je odjeven u trenirku, nonšalantan, ali ipak, primjetno zabrinut.

Jer, nitko ne zna kako će se dalje razvijati njegova sudbina. Poznajući ga, ništa ne bi trebalo isključiti....

Kraj feljtona

Najčitaniji članci