Miljenku Jergoviću uručili nagradu 'Aleksandar Tišma': 'Ovo je za mene velika stvar'

U Svečanoj sali Matice srpske u Novom Sadu u srijedu je upriličena svečanost uručenja Međunarodne književne nagrade "Aleksandar Tišma". Ovogodišnji laureat jedan je od najznačajnijih suvremenih pisaca naših prostora i kolumnist 24sata Miljenko Jergović.

Ova ugledna nagrada, koja nosi ime velikana srpske književnosti Aleksandra Tišme, dodjeljuje se autorima čiji rad odražava duhovnu širinu, humanistički angažman i vrhunsko umijeće pripovijedanja, vrijednosti koje su bile zaštitni znak Tišmina opusa. Jergović, čiji su romani i zbirke priča prevedeni na mnoge svjetske jezike, još jednom je potvrdio svoj status ključne figure europske književnosti, a odluka žirija ponovno je privukla pozornost književne javnosti diljem regije.

Svečanoj dodjeli nazočili su eminentni članovi međunarodnog žirija, čija nazočnost dodatno potvrđuje visok ugled ove nagrade. Među njima su bili Ilma Rakusa, ugledna književnica i književna kritičarka, László Marton, cijenjeni mađarski pisac, Vladislava Gordić Petković, istaknuta književna kritičarka, i Cécile Wajsbrot, francuska afirmirana književnica, dobitnica nagrade prije dvije godine.

Dodjela nagrade u Matici srpskoj tradicionalno okuplja najznačajnija imena književne scene, a ceremonija je bila prilika za osvrt na bogat književni put Miljenka Jergovića i njegov doprinos suvremenoj literaturi.

- Ovo prestižno priznanje Miljenku Jergoviću slavi njegovu autorsku izvrsnost, humanizam i pripovjedačku snagu, vrijednosti kojima se Jergović vodi kroz cijelu svoju karijeru - rečeno je na početku svečanosti te istaknuto da dodjela Nagrade "Aleksandar Tišma" Miljenku Jergoviću nije samo formalno priznanje nego duboka književna korespondencija između dvaju autora.

VIDEO Miljenko Jergović u Leipzigu dobio književnu nagradu za europsko razumijevanje

- Da, to je nešto što se stvarno čini neobičnim. Moji prvi dojmovi su impresivni kada sam saznao za nagradu, a to je već bilo sad prije određeni broj tjedana, tako da sam u međuvremenu se uspio resetirati, da ne kažem i smiriti, ali bio sam jako ganut, naprosto zato što je Aleksandar Tišma veliki europski pisac i pisac moje generacije koja se formirala intelektualno, književno i na sve druge načine tih '80-ih godina. Tišma je bio jedan od onih pisaca koje smo mi čitali i uz koje smo na neki način stasavali. Dobiti nagradu koja nosi njegovo ime za mene je stvarno velika stvar. Ja sam ga upoznao 2000. godine u Švicarskoj i to je bilo neko neobično poznanstvo. Prvo, zato što smo se upoznali daleko od svojih svjetova, a drugo: što smo se upoznali kao ljudi koji su tu bili dovedeni na jedan književni skup, mirotvorni književni skup, i trebali smo igrati ulogu predstavnika svojih kultura, predstavnika na neki način svojih naroda. A vi, kad predstavljate na taj način svoju kulturu, obično se podrazumijeva da predstavljate nešto što je dobro, nešto što je najbolje. A zapravo je meni uvijek u glavi i to da, ako te zovu kao predstavnika onoga svega što ti jesi, onda te zovu i kao predstavnika onog najgoreg. I to je vrlo čudna uloga, međutim ta uloga koja nam je bila zadana nije odredila niti ritam niti smisao naše komunikacije i našeg poznanstva. Dakle, mi smo se ipak upoznali kao dvojica ljudi - rekao je Jergović nakon što službene ceremonije dodjele svjetski značajnog priznanja.

PETAK ČETRNAESTI Jergović: Nekoliko riječi o tome kako je nastao pederbal

Vrlo dirljivim riječima obratili su se članovi žirija, među njima i Ilma Rakusa, kojoj je pripala čast da Miljenku Jergoviću dodijeli veliko međunarodno književno priznanje. Posebno dojmljivo bilo je obraćanje pisca Lászla Martona, koji je s mnogo emocija govorio o Jergovićevim djelima, u kojima je on kao kroničar povijesti koje se prelamaju kroz velike, nerijetko tragične društvene lomove iznosio pred čitatelje. Suvremenici Tišma i Jergović su majstori minucioznog psihološkog portretiranja, gdje svaki predmet, miris ili sporedni lik u njihovim djelima postaje nositelj dublje egzistencijalne istine.

Kao što je Novi Sad neizostavan dio Tišmina univerzuma, Sarajevo (ali i cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije) u Jergovićevu opusu postaje mitski prostor. Jergovićev pristup gradu i ljudima u njemu - bez uljepšavanja, a s puno empatije - izravno se nastavlja na Tišminu beskompromisnu iskrenost.

Stoga je Nagrada "Aleksandar Tišma", koja teži promoviranju onih autora koji grade mostove, a Jergović je kroz svoj višedesetljetni rad – bilo kao kolumnist, pjesnik ili romanopisac – upravo to: pisac koji ne poznaje granice nego istražuje univerzalnu ljudsku patnju i radost, po mišljenju svih sudionika došla u prave ruke.

PETAK ČETRNAESTI Jergović: Još jedan pokušaj da se objasni zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti

Ova nagrada potvrđuje Jergovića kao jednog od rijetkih autora koji uspijevaju održati visoku estetsku razinu, istodobno ostajući duboko ukorijenjeni u stvarnost prostora o kojem pišu, što ga čini idealnim nasljednikom duha Aleksandra Tišme. 

U nastavku donosimo govor Miljenka Jergovića prilikom uručenja nagrade:

Neobično je dobiti nagradu koja nosi ime čovjeka kojeg ste poznavali. A još je neobičnije kad vam se to, s istim čovjekom, dogodi već drugi put. Ali da ispričam sve po redu:

Aleksandra Tišmu upoznao sam ljeta 2000. u Soloturnu, u Švicarskoj, na tamošnjem književnom festivalu. Posadili su nas pred publiku da vodimo međusobni dijalog o pomirenju zaraćenih naroda. Moglo bi se reći da je to u ono vrijeme bilo u modi: zamišljeno je da Tišma predstavlja Srbe, a ja da predstavljam Bosance i Hrvate. Ako još ima svjedoka iz publike, mogli bi reći kako smo odigrali svoje uloge. Ja sam tad razgovarao sa svojim piscem, on je razgovarao sa mnom. Čini mi se da smo se previše dobro razumjeli, s obzirom na uloge koje su nam namijenjene.

Pitao me je da li bih došao u Novi Sad da održim književnu večer. U tim još uvijek ranim poratnim godinama nije to bilo jednostavno pitanje, kakvo je ipak danas. Rekao sam da bih rado došao. Publika je na to zapljeskala.

Dvadesetak godina kasnije, Aleksandar Tišma odavno se već sasvim preselio u riječi i rečenice svojih knjiga, a za jedne od posjeta Novom Sadu uručeno mi je pismo, otkucano na pisaćoj mašini, u Novom Sadu 16. IX. 2000. godine, što ga je Tišma poslao Kulturnom centru Novog Sada i u kojem, nakon uvoda u kojem opisuje okolnosti našeg susreta u Soloturnu, predlaže organizaciju moje književne večeri.

On je, dakle, mislio ozbiljno. Njegovo pitanje upućeno meni nije bilo prigodno ni ceremonijalno, nije bilo izrečeno da bi publika pljeskala.

Tada sam prvi put dobio nagradu Aleksandra Tišme. Ustvari, dobio sam je još tog 16. IX. 2000, ali nisam tad toga bio svjestan. Postoje nagrade kojih nagrađeni nisu svjesni. One su, možda, i najvažnije.

Žiri, sastavljen od velikih pisaca čiji sam sretni čitatelj, te od osoba koje izdaleka cijenim i volim, s proljeća 2026. dodijelio mi je ponovo Nagradu Aleksandar Tišma. Sam Tišma ovaj put toga nije svjestan, tako da je na meni samo da se nadam da bi na ovo gledao sa simpatijom.

Bio je čovjek koji je druge ljude shvaćao ozbiljno. Vjerovao je da jedni za druge možemo nešto učiniti. Držao je do onog što čovjek jest, po vlastitoj odluci i vlastitom izboru, mnogo više nego do onog što mu je određeno rođenjem i podacima upisanim u rodni list. Pokušavao je učiniti nešto za druge ljude.

Nije se bavio pustim i ispraznim ceremonijalima. Nije bio pripadnik stada sentimentalnih miritelja, zaljubljenih u svoju misiju. Uopće nije bio sentimentalan. Bio je ljubazno mrzovoljan. Nije se poistovjećivao sa žrtvama, nego je nastojao da ljudi ne postanu žrtve. Žrtve doživotno ostaju u klopci vlastite nevolje.

I bio je veliki pisac. Moj veliki pisac.

Hvala vam što ste me nagradili njegovim imenom.