Miljenko Jergović u Leipzigu dobio književnu nagradu za europsko razumijevanje

U prosincu 2025. je u Leipzigu Odjel za kulturu i ured Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje objavio da je Miljenko Jergović, autor i kolumnist 24sata i tjednika Express, dobitnik Leipziške nagrade za europsko razumijevanje 2026.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ako vam se video ne prikazuje, prijenos dodjele nagrade možete gledati i OVDJE.

Leipzišku književnu nagradu za poticanje razumijevanja u Europi 2026. Miljenko Jergović je dobio za njegovu zbirku pripovijedaka Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered, objavljenu 2022. u izdanju nakladničke kuće Bodoni. Za to je djelo Miljenko Jergović dobio i nagradu Fric, a do sada je prevedena ili se prevodi na desetak europskih jezika. U Njemačkoj je knjigu po naslovom Das verrückte Herz objavila jedna od najuglednijih njemačkih nakladničkih kuća Suhrkamp najesen 2024. godine. Knjigu je s hrvatskog jezika na njemački prevela Brigitte Döbert.

U obrazloženju žirija stoji: “Leipziška nagrada za europsko razumijevanje 2026. dodjeljuje se hrvatsko-bosanskom piscu Miljenku Jergoviću, koji u svom pripovjedačkom djelu s velikom nepokolebljivošću preispituje linije loma povijesti zapadnog Balkana. Bilo da je riječ o obiteljskim panoramama koje zahvaćaju šire razdoblje, pomaknutim filmovima ceste ili refleksivnom portretu oca, ratna iskustva uvijek čine srž ovih priča.”

Žiri u nastavku obrazlaže: “Opsada Sarajeva, gdje je autor rođen 1966. godine, središnja je tema njegove najnovije zbirke priča Trojica za Kartal, koja je ujedno i vlastiti komentar na njegovu ranu zbirku Sarajevski Marlboro. Dirljivi lik susjeda koji prelazi na stranu okupatora, mladić koji više ne može obući svoje sretne gaće, zviždanje granata koje budi sjećanja na jarbole na moru, dvije vaze u stilu secesije koje preživljavaju udare bombi, ali se poslije ipak razbiju. Ponekad drastično, nekad nemilosrdno, ponekad poetično pisac promatra trajne rane pojedinaca i razaranje društva. Okretanjem neupadljivim detaljima i fragmentima pruža estetski otpor velikim simplifikacijama i opasnostima nacionalizma.”

Žiri Leipziške nagrade za europsko razumijevanje 2026. godine čine dr. Maike Albath (književna kritičarka i autorica), dr. Katja Gasser (voditeljica odjela za književnost ORF-a i književna kritičarka), dr. Skadi Jennicke (pročelnica ureda za kulturu grada Leipziga, predsjednica žirija), Michael Lemling (direktor knjižare Lehmkuhl) te dr. Lothar Müller (književni kritičar i novinar).

Leipziška nagrada za europsko razumijevanje  se dodjeljuje svake godine od 1994. i iznosi 20.000 eura, jedna je od najvažnijih književnih nagrada u Njemačkoj. U upravnom odboru su Slobodna Država Saska, grad Leipzig, Udruženje njemačkih izdavača i knjižara e.V. i Leipziški sajam. Kooperacijski partner je Savezni ured za političko obrazovanje.

Leipzig: Miljeko Jergović dobitnik EU nagrade za književnost | Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Za te pokrovitelje promicanje europskog pomirenja, prije svega sa srednjom i istočnom Europom, smatra se posebnom odgovornošću Leipziga kao tradicionalnoga grada knjige i sajmova knjiga, te oni namjeravaju pridonijeti njezinu ostvarenju zajedničkom dodjelom Leipziške nagrade za europsko razumijevanje knjigom.

Povijesni kontekst nagrade

Leipziška nagrada za europsko razumijevanje pokrenuta je u specifičnom povijesnom trenutku: neposredno nakon završetka Hladnog rata, u vremenu kada je Europa pokušavala ponovno uspostaviti vlastiti kulturni i politički kontinuitet. Osnovna ideja nagrade naizgled je bila jednostavna, ali suštinski iznimno ambiciozna: kroz književnost poticati razumijevanje među europskim narodima, osobito između Istoka i Zapada, dakle među onima koji su desetljećima bili razdvojeni ideološkim i političkim granicama, pa i stvarnim Zidom.

Nagrada nije primarno bila zamišljena samo kao književno priznanje za estetsku vrijednost djela, već prije svega kao priznanje za intelektualni doprinos razumijevanju Europe. Stoga su među njenim dobitnicima autore koji nisu samo pripovjedači, nego i historiografi, novinari, interpretatori povijesti, kulture i identiteta: spisatelji koji Europu ne uzimaju zdravo za gotovo, nego je iznova promišljaju, posebno iz perspektive njenih trauma, lomova i proturječja.

Nije slučajno da se i kronološki popis dobitnika može se čitati kao intelektualna povijest Europe nakon 1989. Najprije dominiraju teme totalitarizma, Holokausta, sjećanja i raspada istočnog bloka. Tu su Ryszard Kapuściński ili nobelovac Imre Kertész, ljudi koji pišu iz iskustva 20. stoljeća, pokušavajući razumjeti katastrofe koje su oblikovale europsku svijest. Njihovi tekstovi su svjedočanstva, ali i duboke moralne refleksije. S naših prostora i jezika na listi dobitnika su i Aleksandar Tišma, Dževad Karahasan, Bora Ćosić, Slavenka Drakulić... Počasnu je nagradu primio i zagrebački izdavač, prevoditelj i urednik Nenad Popović. 

Nije slučajno da od početka 2000-ih do sredine 2010-ih nagrada sve više ističe autore koji Europu promatraju kao složen kulturni prostor, prostor veoma različitih tradicija, jezika i sudbina. Tu je, na primjer, Claudio Magris, pisac Europu crta kao mrežu povezanih, ali često napetih kulturnih identiteta. Tu su pisci koje možemo nazvati simboličkim kartografima Europe. Kasnije nagrada ide i autorima koji se bave suvremenim, posve aktualnim krizama: autoritarnim režimima, ratovima, migracijama i bolestima liberalne demokracije. Imena poput nobelovke Svetlana Aleksijevič, Mashe Gessen, Marije Stepanove ili Alhierda Bachareviča svjedoče o toj promjeni. Njihova djela nisu tu da povezuju, već da razotkrivaju, da pomognu razumjeti i prepoznati. Europa tu prestaje biti utopijski projekt zajedništva ili jedinstva, ona je tu mjesto mračnih rasjeda, duhovnih pukotina.

Prije trideset godina je razumijevanje u nazivu nagrade značilo pomirenje i dijalog, a sada je to suočavanje sa bolnim tragedijama. Književnost je tu manje most, a više precizni alat koji nam predočava nepravde, asimetrije moći i potisnute povijesti.

Nagrada je otpočetka prepoznavala autore koji dolaze s europskih “rubova” — iz geografskih, političkih ili jezičnih periferija. I to je već bio signal koji dovodi u pitanje ideju Europe kao nekog stabilnog centra, jednoga kontinenta s jednom idejom i jedinstvenim vrijednostima. To je pluralan ali nestabilan prostor, za njegovo puno razumijevanje treba pojačati glasove onih koji su već tradicionalno marginalizirani. Često upravo ti glasovi daju najjasniji uvid u stvarnost Staroga kontinenta.

Leipziška nagrada je kulturna, ali i politička gesta. Ističući autore koji kritički promišljaju društva, ratove, režime, nasilje i mržnju ili tematiziraju iskustvo egzila, nagrada uvijek i iznova jasno signalizira vrijednosti koje želi afirmirati: slobodu izražavanja, otvorenost i spremnost na samokritiku.

Nagradu, kako je već izrečeno u nekim esejima o dobitnicima, valja doživjeti kao svojevrsni intelektualni barometar kontinenta. Ona ne mjeri samo literarnu vrijednost, nego i stanje europske svijesti: njezine strahove, nade i proturječja. Čitajući listu i djela dobitnike, nije vidljiv samo niz velikih imena, među kojima je i više nobelovaca, nego i promjenjivu sliku Europe same — kontinenta koji se, unatoč svim krizama, i dalje pokušava shvatiti.

Leipziška nagrada za europsko razumijevanje:

2025: Alhierd Bacharevič 

Glavnu nagradu za europsko razumijevanje u Leipzigu je prošle  godine dobio bjeloruski pisac Alhierd Bacharevič za roman „Europski psi“. Knjiga je objavljena u veljači 2024. u izdavačkoj kući Voland & Quist. U obrazloženju žirija stoji: „Alhierdu Bachareviču polazi za rukom da svojim romanom ‘Europski psi’, koji puca po svim pripovjednim šavovima, stvori furioznu književnu viziju budućnosti. Već sam naslov, koji preuzima stih iz pjesme W. H. Auden, izražava smjer tog pothvata: ‘U noćnoj mori tame / svi psi Europe laju’. Bacharevič, rođen 1975. u Minsk, koji od 2020. živi u egzilu kao pisac i prevoditelj, slijedi Audenovu preporuku: ‘Slijedi, pjesniče, slijedi pravo / do dna noći …’. Njegov silazak vodi u najmračnije kutke i zakutke sadašnjosti, gdje iz proturječja izvlači iskre i pušta ih da se ugase u 2050. godini između Minska, Vilnius, jednog mediteranskog otoka, Hamburg, Prag i Berlin.“
Žiri dalje piše: „Divlja mješavina političkog trilera, epa, pustolovne priče, satire i bajke povezuje referentne točke koje sežu od James Joyce, Jonathan Swift, Selma Lagerlöf i Joseph Brodsky do Aleksandar Puškin, Vladimir Nabokov i Paul Celan. Čudnovati besposličar pojavljuje se kao izumitelj utopijskog jezika, neustrašivi dječak pomaže špijunki i pronalazi utočište poput Nils Holgersson pod krilima jedne sive guske, a ljekovite moći jedne osušene majčice tražene su u čitavoj diktatorskoj hiper-državi. Strastvenije se ne može pripovijedati o Europi i njezinim ponorima.“ Njegova supruga, bjeloruska pjesnikinja Julija Cimafiejeva, prošle je godina dala velik intervju o njihovu djelu i životu u egzilu za naš Express.

2024.: Omri Boehm

Leipzišku nagradu za europsko razumijevanje knjigom za 2024. dobio je njemačko-izraelski filozof Omri Boehm za knjigu „Radikaler Universalismus. Jenseits von Identität” (Radikalni univerzalizam. S onu stranu identiteta). Knjigu je u rujnu 2022. objavio Propyläen Verlag u prijevodu s američkog engleskog Michaela Adriana. U obrazloženju žirija stoji da mu se nagrada dodjeljuje "zbog ustrajnosti kojom brani bit humanističkog univerzalizma, obvezu priznavanja jednakosti svih ljudi, kao i obvezu da se progovori protiv svakog relativiziranja". U toj svojoj knjizi, Boehm se "odlučno suprotstavlja ideološkom okoštavanju prisutnom u današnjici, prihvaćajući doslovno Kantovo određenje prosvjetiteljstva kao ‘izlaska iz samoskrivljene nezrelosti’ te podvrgava zapadni liberalizam — osobito svako poimanje identiteta u apsolutnim kategorijama — kritičkom preispitivanju.”
Žiri je dodao: „Boehm predlaže da su krajnje istine neizostavne čak i u modernim društvima, jer ljudsku jednakost i dostojanstvo čine neotuđivima. Ne ustručava se zahtijevati metafizička opravdanja za univerzalizam, koja pronalazi gradeći mostove između Kantove filozofije i nasljeđa biblijskih proroka. U svojem upečatljivom tumačenju hebrejske Biblije otkriva lik neposluha u Abrahamu, koji umjesto sina žrtvuje ovna. Ustrajući na pojmu pravde iznad Boga, Abraham postaje arhetip etičkog monoteizma koji Kant prevodi na jezik moderne filozofije. Omri Boehmovo utemeljenje univerzalnog humanizma politički je relevantno. Njegove knjige, uključujući izdanje Israel – eine Utopie (Izrael – jedna utopija) iz 2021., napisane su u obranu liberalnih demokracija i istodobno ih izazivaju u pogledu njihove tvrdnje o obvezujućoj naravi univerzalizma.”

2023.: Maria Stepanova

Ruska pjesnikinja Marija Stepanova primila je 2023. nagradu "za njezin bezuvjetno poetski pristup promatranju svijeta. Njezin je rad čvrsto ukorijenjen u sadašnjosti i u ruskom jeziku pjesnika kao što su Aleksandar Puškin, Osip Mandeljštam i Marina Cvetajeva, a istodobno otvara prostor u kojem se mogu čuti odjeci svjetske književnosti i osjetiti prisutnost Dantea, Goethea i Walta Whitmana, uz Ezru Pounda, Inger Christensen i Anne Carson".
Žiri napominje da ona u svojem ciklusu „Girls Without Clothes” iz istoimene pjesničke zbirke nastoji zaštititi žensko tijelo od neravnoteže moći između promatrača i objekta. U ciklusu pjesama naslovljenom "Odjeća bez nas" poigrava se lirskim oblicima kako bi stvorila savršen vijenac soneta koji prikazuju odjeću kao životni kod. U ciklusu „Ako si zrak" ulazi u kraljevstvo mrtvih, kao što je to učinila i u svojem veličanstvenom romanu „In Memory of Memory”, gdje je ispreplela vlastitu obiteljsku povijest s retrospektivnim pogledom na Staljinovu vladavinu i raspad Sovjetskog Saveza. Njezino lirsko ja obraća se otvorenom grobu i uranja u krajolik svojega djetinjstva. Duboko u zemlji leže bojišta 20. stoljeća i kosti mrtvih. Uz prozu i eseje, Stepanovina poezija obrađuje temu sjećanja. Ona slijedi tragove neimenovanih mrtvih i otkriva neispričane događaje, pritom posežući za ironijskim obratima i izbjegavajući svaku vrstu ratničkih pokliča. Iako Maria Stepanova u svojim pjesmama piše o dubinama ljudskosti, ona svojim jezikom pruža i veliku nadu dajući književni glas neimperijalnoj Rusiji koju treba čuti diljem Europe. Zagrebačka izdavačka kuća Fraktura objavila je 2021. njenu knjigu "Sjećanja, sjećanja", sagu o životu židovske ruske obitelji kroz nostalgične, tople i ironične prizore, u prijevodu Tatjane Radmilo.

2022.: Karl-Markus Gauß

Austrijski pisac, esejist i urednik primio je 2022. nagradu za knjigu „Die unaufhörliche Wanderung: Reportagen”. Knjiga sadrži priče o posebnim mjestima i osobama u Europi. "Kada Karl-Markus Gauß razmišlja o Europi — a vjerojatno nema drugog pisca u Europi koji tako često i tako postojano promišlja to nesagledivo raznoliko prostranstvo zapadno od Rusije — on promatra manjine koje su ostale prianjati uz pukotine te sporne građevine: stanovnike Spiša i Bačke; kaldejske kršćane u Sirijskoj pravoslavnoj crkvi koji sami sebe nazivaju Asircima i možda sasvim moguće žive u kući pokraj vas; Aromune koji govore vlastitim jezikom i nastanjuju sjever Grčke, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju i Albaniju; ili Rome koje se može pronaći u Slovačkoj i posvuda drugdje gdje ljudi ne usvajaju samo zakone marginalizacije nego i (nepisana) pravila gostoprimstva te su im spremni ponuditi mjesto za boravak. Sve su te manjine, sa svojim nepoznatim običajima, jezicima, književnim tradicijama i religijama, u Karl-Markusu Gaußu, i samome potomku dunavsko-švapske obitelji, pronašle neumornog, odanog, radoznalog i pažljivog kroničara. Više od četrdeset godina taj putnik, hvaljen zbog stilskih suptilnosti i odbojnosti prema sveznalačkom patosu, svjedoči kulturnim gubicima (osobito u jugoistočnoj Europi) i suprotstavlja im se ukazujući na očito nagomilavanje povijesne vrijednosti", piše u obrazloženju žirija.
"Njegov je rad sizifovski — što znači da će se, unatoč njegovim naporima, kamen koji mukotrpno gura uz planinu neizbježno ponovno otkotrljati dolje. Kad nije na putu, u Salzburgu piše putopise o svojim neprekidnim lutanjima kao dodatak desetero knjiga koje je dosad napisao. Ili uređuje književni časopis Literatur und Kritik, čiji je suizdavač više od trideset godina. A kada ga okolnosti drže zatvorenim kod kuće, kreće na Abenteuerliche Reise durch mein Zimmer, „pustolovno putovanje kroz moju sobu”, kako se zove jedna od njegovih veličanstvenih knjiga. A budući da očito malo spava, piše i opsežne dnevnike koji otkrivaju politički pronicljivog suvremenika bez stranačke pripadnosti, koji, na sreću, posjeduje dovoljno ironije i duha da mu rado dopuštamo da osvijetli tamne ponore našega društva. Uostalom, gotovo nitko drugi nije tako jasno progovarao protiv desnog populizma i tako neumorno zagovarao humanu izbjegličku politiku. Leipziška nagrada za europsko razumijevanje knjigom dodjeljuje se velikom europskom piscu, nastavljajući blistavi niz srednjoeuropskih dobitnika nagrade od Aleksandra Tišme do Claudija Magrisa", stoji na kraju obrazloženja. Karl-Markus Gauß čest je gost književnih festivala u Hrvatskoj, djela su mu prevođena na naš jezik, tekstovi i intervjui su mu objavljivani u 24sata i Expressu. 

2021.: Johnny Pitts
Britansko esejist, pisac i fotograf Johnnyju Pitts dobio je nagradu za knjigu Afropean. Njegovu "percepciju ne oblikuju ni misija ni ideologija, nego onaj koji se u najboljem mogućem smislu neprestano poigrava svojim pogledom na svijet. S malo novca i Interrail kartom krenuo je iz industrijskih pustoši sjeverne Engleske kako bi slijedio iskustvo života u europskim metropolama koje oprezno naziva afropskima. To je putovanje u crnačku dijasporu, put u neslužbenu Europu, među ljude čiji teški životi uglavnom prolaze nezapaženo, obilježeni nesigurnošću. Pitts, sin bjelkinje iz radničke klase iz Sheffielda i crnog soul pjevača iz New Yorka čija je majka radila na poljima pamuka Južne Karoline, pretvara promišljen, osjetljiv reporterski glas u potragu za vlastitim identitetom. Afropsko iskustvo nije monolitno; ono je raznoliko, proturječno i teško obuhvatljivo. Uvijek je nevidljivo i nejasno, postkolonijalni fenomen sklepán privremenim spojnicama", piše žiri u obrazloženju i dodaje: 
"Pokušaj Johhnyja Pittsa da iz raznorodnih dojmova sastavi koherentnu sliku  je rođen iz nade i melankolije. Pogled kojim promatra ljude i njihove životne priče čini ih vidljivima i daje im dostojanstvo. Afropean je veliko, produktivno nedovršeno djelo koje će, valja se nadati, njegov autor nastaviti. To je nešto što treba poželjeti svima nama, i samoj Europi".

2019.: Masha Gessen
Rusko-američka novinarka, autorica, prevoditeljica i aktivistica Masha Gessen dobila je nagradu za  knjigu „The Future Is History: How Totalitarianism Reclaimed Russia”. "Plamenovi netolerancije rasplamsavaju se sve češće, a sve češće ih prati i nasilje. Ponegdje se šire poput šumskog požara, prijeteći uništenjem živih društava izgrađenih na slobodi i poštovanju. U tim teškim vremenima revnost, hitnost i snažno angažirana inteligencija s kojima se susrećemo kod Mashe Gessen — kao autorice i građanke — nude uvjerljiv pojas za spašavanje. U središte toga spektakularnog i, prema njezinim vlastitim riječima, „razmahnuto faktografskog ruskog romana” postavila je četiri životne priče: izmučeni pritiskom Putinovih politika, četvero mladih ljudi suočava se s mogućim slomom svojih životnih nada. Emancipacijsko buđenje devedesetih guši se, katkad brutalno premlaćivano. Gessenina aluzija na nedostatak demokratskih instrumenata u post-sovjetskom društvu izoštrava našu svijest o eroziji naših vlastitih egalitarnih institucija, o prijetnji koja se nadvija nad onim što smo oduvijek smatrali zajamčenim. Važna knjiga, neumoljiva, potresna i ujedno prodorna u svojoj analizi. Nemilosrdni napadi na građanska i ljudska prava opisani i dokumentirani na njezinim stranicama odnose se i na sve veći broj zapadnih zemalja. The Future is History govori nam i o tome, jer su napadi usmjereni upravo na one vrijednosti i uvjerenja na kojima svaki oblik europskog razumijevanja neizbježno mora biti izgrađen", objavio je žiri povodom djele.

2018.: Åsne Seierstad
Norveška autorica i novinarki Åsne Seierstad dobila je nagradu za njezin dokumentarni roman One of Us (Jedna od nas). Čitanje knjige One of Us uznemirujuće je iskustvo. Åsne Seierstad dugi niz godina izvještava iz svjetskih ratnih zona, uključujući Čečeniju, Srbiju, Afganistan i Siriju... No 22. srpnja 2011. nalazi se u svojoj domovini, gdje doživljava teroristički napad na vladinu četvrt u Oslu i nezamisliv pokolj na otoku Utøya. Sedamdeset i sedam ljudi umire. Sve to planira i izvršava jedan jedini čovjek, Anders Breivik. Njegov cilj: „neovisnost Europe”. Njegovi neprijatelji: islam i „radikalna feministička agenda”. One of Us zapanjujući je pokušaj razumijevanja. Åsne Seierstad opisuje čovjeka čiji se život, tijekom dugih razdoblja, nije nimalo osobito razlikovao od života njegovih vršnjaka. Ipak, u jednom trenutku on otpada, odlučivši „nanijeti društvu nezamislivo brutalnu štetu”. Seierstad koristi bezbrojne mozaične komadiće ne samo kako bi sastavila predodžbe i emocionalni svijet počinitelja, nego i kako bi dala glas obiteljima žrtava i preživjelima. Time je stvorila dokumentarni roman koji je poučno uravnotežen između izvještaja i pripovijesti, između činjenice i mašte, te tako oslobađa monumentalni vrtlog sila. On sadrži temeljne istine o prijetećem dobu u kojem živimo. Ipak, Åsne Seierstadino postignuće jest to što nas suočava s pukim katastrofalnim razmjerima onoga što se dogodilo, dovodeći nas licem u lice s tragedijom proživljenom na pojedinačnoj razini. Njezina nas knjiga primorava da postavimo pitanja o uključivosti i zajedništvu te o tome koji su elementi potrebni za stvaranje obazrivog i dostojanstvenog suživota", stoji u obrazloženju nagrade.

2017.: Mathias Enard
Francuski autor i prevoditelj Mathias Enard dobio je nagradu za roman Compass (u nas je roman 2017. objavila Fraktura pod naslovom Busola, u prijevodu Ivane Šojat). "Prepuna znanja, njegova novela Compass pokazuje kako su islamska, kršćanska i židovska tradicija međusobno isprepletene. Više od toga, on dokazuje stoljeća utjecaja koji je Orijent vršio na europsku kulturu: Okcident je nezamisliv bez Orijenta. Taj uzvišeni, melankolični, a ipak svjetovan roman, književno slavlje naše zajedničke kulturne baštine koje istodobno priziva tekuća barbarska djela razaranja što pustoše arapske krajeve, završava jednostavnom rečenicom, posvetom. Ona glasi: Za Sirijce. U današnjem svijetu, gdje Orijent i Okcident stoje jedan nasuprot drugome, sve više zahvaćeni paralizom neprijateljstva, straha, prijetnje i protuprijetnje, on nam, prožet golemim ljudskim suosjećanjem, pruža uvid u arapski kulturni prostor", piše u obrazloženju.

2016. - Heinrich August Winkler
Povjesničar Heinrich August Winkler iz Berlina dobio je nagadu za njegovo epohalno djelo History of the West. "Gradeći monumentalnu pripovijest koja nadilazi države i kontinente, Winkler u svom jasnom i lucidnom pisanju pokazuje istančan osjećaj za mjeru, prateći stoljetnu borbu za očuvanje društvenih postignuća 1776. i 1789. godine. Majstorski spajajući analizu i pripovijedanje te povezujući golemu raznolikost aspekata u uvjerljivu sintezu, Winkler širokoj povijesno zainteresiranoj publici daje neke neprocjenjive orijentacijske točke. Ponavljajući i naglašavajući sjajnu snagu zapadnog projekta i njegovu neizbrisivu važnost za današnji svijet, ovo je djelo osobito važno u dobu u kojem se zapadne vrijednosti doimaju krhkijima i osporavanijima nego ikad prije", stoji u obrazloženju žirija.

2015. - Mircea Cărtărescu
Rumunjski autor Mircea Cărtărescu dobio je nagradu za njegovu trilogiju „Orbitor”, objavljenu 2014. "Nadilazeći sve zamislive granice, ovo monumentalno i neobuzdano prozno djelo podjednako je künstlerroman, urbana kritika i pripovijest univerzalne valjanosti koja ipak nadilazi stvarnost u duhu nadrealnog, halucinatornog i vizionarskog. Svaka nit utkana u kroniku potječe iz svijesti pripovjedača u prvom licu, sanjara i pjesnika u nastajanju Mircee, u čijem se umu unutarnji i vanjski svjetovi stapaju. Mirceino istraživanje vlastitog identiteta i jezika širi se te postaje i istraživanje svijeta i kozmička fantazija. Izranjajući iz mikrokozmosa vlastitog podrijetla, povijesti svoje obitelji i djetinjstva, djelo se rascvjetava u makrokozmos Bukurešta, stvarnog i mitskog, koji se pojavljuje kao mjesto prisile i obmane pod apsurdnom i megalomanskom diktaturom. (…) Leptir — njegovo tijelo i dva para krila sa svojim kaleidoskopskim svijetom boja — krovna je metafora čitave trilogije, apoteoza preobražaja i neprestanog mijenjanja oblika svijeta unutar ovog jedinstvenog, univerzalnog opusa", obrazložio je nagradu žiri. Cărtărescua su u Hrvatskoj objavile izdavačke kuće Meandarmedia (Nostalgija, u prijevodu s rumunjskog Luca-Ioana Frana, Marine Gessner i Ivane Olujić) te Fraktura (Solenoid, u prijevodu Gorana Čoakhodžića).

2014. - Pankaj Mishra
Indijski izdavač i povjesničaru Pankaj Mishra dobio je nagradu za djelo From the Ruins of the Empire: The Revolt Against the West and the Remaking of Asia (Iz ruševina carstva: pobuna protiv Zapada i preoblikovanje Azije), u kojem analizira nezapadnu perspektivu potrage azijskih intelektualaca za odgovorima na nasilničke taktike Zapada. "Bogato ilustriran činjenicama i ispripovijedan živopisnom prozom, Mishra pripovijeda priču o tome kako se Azija podigla protiv zapadnog imperijalizma, opisujući različite odgovore koje je Azija pronašla kako bi se suočila sa zapadnom modernošću. On predstavlja intelektualnu i političku mobilizaciju na primjeru triju ikonoklastičkih osobnosti koje su oblikovale uspon Kine i Indije u globalne sile te oblikovale uspjeh političkog islama. Upravo nezapadni pogled na Zapad čini Mishrino djelo tako bitnim za pomoć Europi u određivanju vlastitog samorazumijevanja unutar modernoga svijeta", objavio je žiri.

2013. - Klaus Michael Bogdal
Klaus-Michael Bogdal, njemački profesor književnosti, nagrađen je za knjigu „Europe’s Invention of the Gypsies: A History of Cultural Violence”, koju je 2011. objavio Suhrkamp (u nas je knjiga objavljena 2019. pod naslovom "Europa je izmislila Cigane : priča o fascinaciji i preziru". Izdavač je Zagrebačka naklada, a prevoditelj Dalibor Joler). "Prirodno rođeni lopovi i lažljivci, Sotonini suputnici, ljudi iz zabiti, neukrotivi divljaci, skupina antisocijalnih izopćenika – to su samo neki od izraza kojima se tijekom posljednjih 600 godina nastojalo izopćiti i marginalizirati romsko stanovništvo Europe. U ovoj briljantno istraženoj, komparativnoj studiji, Klaus-Michael Bogdal pripovijeda kako je ta stoljetna mržnja uspjela opstati u napetosti između fascinacije i prezira sve do današnjih dana. U ovoj uvjerljivoj i pristupačnoj povijesti, Bogdal pokazuje kako su Europljani neprestano nastojali održati što je moguće veću udaljenost od tog prezrenog naroda na dnu društvene hijerarhije. Nijedan od različitih društvenih i političkih poredaka u kojima su živjeli nije im omogućio da konačno “stignu” u Europu. Uvijek nepoželjni, od svog dolaska prije 600 godina bili su izloženi stalnim progonima i marginalizaciji: kako u imaginarnom prostoru umjetnosti, tako i u političkoj stvarnosti. Knjiga prikazuje povijest prikazivanja „Cigana” u europskoj književnosti i umjetnosti od kasnog srednjeg vijeka do danas – od Norveške do Španjolske, od Britanije do Rusije. Bogdal se pritom oslanja na dokumente koji sežu od ranih kronika i pravnih spisa, preko umjetničkih djela i etnografije, do sjećanja na Holokaust među Sintima i Romima", objavio je žiri nagrade.
 

2012. - Ian Kershaw i Timothy Snyder
Nagrada za 2012. godinu ravnopravno je dodijeljena britanskom povjesničaru Ianu Kershawu i američkom povjesničaru Timothyju Snyderu. Iako se oba istraživača u svojim  studijama bave Drugim svjetskim ratom, njihove su odgovarajuće povijesne istraživačke linije toliko različite da se njihova djela veličanstveno nadopunjuju i mogu se čitati kao pandani. Isto tako, zajednička im je sposobnost da omoguće dublje europsko razumijevanje naše vlastite strašne prošlosti, istaknuo je žiri u obrazloženju nagrade. Velika studija Iana Kershawa „The End. Hitler's Germany 1944-45” izdvaja se iz velikog mnoštva povijesnih radova o kraju rata svojim sveobuhvatnim prikazom, dubinskom analizom i živim pripovijedanjem. Kershaw pronalazi nove odgovore na pitanje zašto su Nijemci, već poraženi na bojištu, nastavili ratovati gotovo godinu dana, izdržavajući pred potpunim uništenjem svoje zemlje, i nalazi brojne rasvjetljujuće primjere koji potvrđuju bogatstvo različitih razloga iza njemačkog samouništenja. Timothy Snyder, pak, spaja mukotrpno istražene podatke o njemačkim i sovjetskim ubojstvima sredinom 20. stoljeća sa sjećanjima na pojedinačne patnje. U svojem djelu „Bloodlands. Europe between Hitler and Stalin” širi našu percepciju industrijskog masovnog ubojstva fokusirajući se na glad i teror kao uzrok više od polovice smrti žrtava. Time „Bloodlands” ni u jednom trenutku ne upada u opasnost otupljivanja naših osjetila: unatoč nezamislivoj statistici, Timothy Snyder zadržava jasan pogled na ljude i njihove pojedinačne sudbine. Djela Iana Kershawa su u nas objavljivana u nakladama Frakture, V.B.Z.-a i Vizure. Timothyja Snydera je proteklih godina također prevodilo i objavljivalo više izdavača, poput Naklade Ljevak, Zaklade Čujem, vjerujem, vidim i Frakture. 

2011. - Martin Pollack
Austrijski autor Martin Pollack dobio je nagradu za 2011. godinu. Njegov upečatljiv i pionirski opus se, u službi prosvijećene povijesne politike, prije svega usredotočuje na rubne i dugo zanemarivane regije istočne Europe. "U svojim povijesnim reportažama, koje se uvijek iznova vraćaju Galiciji kao polazištu i emigracijskom epicentru europskih katastrofa, Martin Pollack dosljedno baca rasvjetljujuće svjetlo na naš suvremeni svijet, oslanjajući se na jednako nenametljivo koliko i mukotrpno istraživanje i arhivski rad. U Kaiser von Amerika, primjerice, svojem najnovijem svesku dokumentarne proze, opisuje masovni egzodus Židova, Poljaka i Ukrajinaca iz Galicije i tu izbjegličku struju prepoznaje kao prototip suvremenih migracijskih obrazaca sa svim njihovim podmuklim krijumčarima i ljudskim ropstvom. Izbrušen kao prevoditelj Ryszarda Kapuścińskog, Martin Pollack njeguje reportažu kao umjetnički oblik na nesigurnom užetu između eseja i dokumentacije — uvijek usmjeravajući svoju empatiju na to da povijesnim bezimenim žrtvama podari ime i čast", objavio je žiri. Pollackovu knjigu "Mrtvac u bunkeru, izvješće o mojem ocu", objavio je 2019. zagrebački Durieux, a preveo s njemačkog Boris Perić. 

2010. - György Dalos
György Dalos, Berlinčanin rođen u Budimpešti 1943. primio je nagradu za knjigu za „Der Vorhang geht auf. Das Ende der Diktaturen in Osteuropa”. "Njegov suptilno nijansiran prikaz povijesnih procesa koji su doveli do implozije komunističkih aparata vlasti u Poljskoj, Mađarskoj, DDR-u, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj fascinira svojom nadmoćnom činjeničnom upućenošću, osjećajem za znakoviti detalj i sigurnom pouzdanošću prosudbe. Refleksivnim oprezom i nepristranom ironijom Dalos razotkriva glavne smjerove i ljudsku dimenziju epohalne promjene, politiku „bratskih država”, ovisnosti vladara, protagoniste oporbe, dinamiku masovnog ustanka — i naposljetku, također, teško breme nasljeđa s kojim su se post-’89 društva morala suočiti. Nagrada odaje počast predanom demokratu. Kao romanopisac, povjesničar i esejist, György Dalos daje glas ideji europskog razumijevanja i služi joj na posve izniman način kao posrednik", objavio je žiri.

2009. - Karl Schlögel
Njemački je autor (rođen 1948.) primio nagradu za knjigu „Terror und Traum. Moskau 1937”. "S dubokim poštovanjem prema neshvatljivome, autor je pedantan u svom istraživanju i vizualizaciji te godine terora. Schlögel ističe nesrazmjere, nepovjerljiv je prema mišljenju koje pretpostavlja uzročnost, plan i red. On svemoć državne vlasti čita kao nemoć, utopiju kao „mišljenje zbog nužde” i na taj način uklapa krajnje suprotnosti terora i sna u pripovijest sinkronije koja je svjesna granica prenosivosti jezika. Promijenjenim perspektivama, analogijama i osima promatranja koje razvija, jednom od najzagonetnijih pozornica novije europske povijesti donosi novu, mjesnu svijest", objavio je žiri..

2008. - Geert Mark
Nizozemski autor dobio je nagradu za svoje mnogobrojne oblike rada u kojima istražuje i rasvjetljuje povijest i suvremenost Europe u 20. stoljeću. Njegovi opisi pojedinačnih i kolektivnih biografija razotkrivaju i ocrtavaju društveno-ekonomske procese i kulturne promjene. On spaja povijesno istraživanje s ulogom ispitivača, promatrača, putnika — i snažnog pripovjedača. Amsterdam mu služi kao predmet „biografije” jednog grada; njegovo rodno selo Jorwerd koristi se kako bi pokazalo nestanak sela u Europi. "On pripovijeda priču 20. stoljeća kao obiteljsku povijest u „The Century of My Father” i u svom magnum opusu „In Europe”, kao putovanje u prošlost na mjesta razaranja i ponovnog rađanja našega kontinenta. Djelo Geerta Maka pokazuje nam disonantni višeglasni karakter europskog pamćenja", stoji u obrazloženju žirija.

2007. - Gerd Koenen i Michael Ryklin
Njemački autor Gerd Koenen i ruski pisac Michael Ryklin primili su nagradu ravnopravno. Obojica izražavaju nadu u europsko razumijevanje s Rusijom koje slijedi demokratska i građanska načela, oslobođeno kalkulacije politike moći. Gerd Koenen dobio je nagradu za djelo „Der Russland-Komplex. Die Deutschen und der Osten 1900 - 1945”. U svojem briljantnom povijesnom sažetku ocrtava intelektualnu, književnu i političku fascinaciju koju je njihov veliki istočni susjed vršio nad Nijemcima. "Njegovo ponovno otkrivanje zaboravljenog poglavlja krajnje bliske i intenzivne povijesti rusko-njemačkih odnosa suočava nas s našim projekcijama na Rusiju kao i s našom podložnošću političkom zavođenju", objavio je žiri. Mikhail Ryklin dobio je nagradu za svoju političku studiju slučaja objavljenu na njemačkom pod naslovom „Mit dem Recht des Stärkeren. Russische Kultur in Zeiten der ´gelenkten´Demokratie”. Kao svjedok, kao netko izravno uključen, kao suptilan analitičar straha i njegove funkcije u stabilizaciji moći, opisuje autoritarne sklonosti današnje Rusije na primjeru kafkijanskog procesa protiv umjetnika i aktivista za ljudska prava u Moskvi. Njegova knjiga dojmljivo je svjedočanstvo o predanosti intelektualca koji je posvećen vrijednostima prosvjetiteljstva i na njima ustraje u svojoj zemlji, suočen sa svakovrsnim prijetnjama, zastrašivanjem i neznanjem. Djela Gerda Koennea je s njemačkog prevodio i objavljivao u Dureiuxu Nenad Popović. 

2006. - Jurij Andruhovyč
Ukrajinski autor dobio je nagradu roman „Dvanaest prstena” (u nas ga je 2011. objavila Fraktura u prijevodu Damira Pešorde), u kojem upoznajemo preklapajuće slojeve društva u tranziciji, u jednom od najudaljenijih područja Karpata. Ovdje se, kao u centrifugi, umjetnički vrte i miješaju noćne more i romantične nade, prošlost i budućnost, mit i magija. Ova obrana „posljednjeg teritorija” na granici na kojoj Europa završava nije samo individualna izjava ljubavi prema „velikoj europskoj zemlji”, nego je ujedno i prosvjed i samopotvrdna izjava protiv nasilja prošle i suvremene povijesti. Andruhovyč vraća zaboravljeno središte kontinenta u našu svijest i jasno nam pokazuje gdje je središte Europe: na margini. Andruhovyč je pisao i za naš Express. 

2005. - Slavenka Drakulić
Hrvatska autorica, rođena 1949. u Rijeci, s adresama u u Stockholmu (Švedska), Beču (Austrija) i Sovinjaku (Hrvatska), primila je nagradu za djelo koje je u njemačkoj objavljeno pod naslovom „Keiner war dabei. Kriegsverbrechen auf dem Balkan von Gericht”, a u Hrvatskoj prvi put 2003. pod naslovom "Oni ne bi ni mrava zgazili" u Biblioteci Feral Tribunea, a prošle je godine knjigu objavila i zagrebačka Fraktura. U knjizi autorica "slijedi mučno pitanje kako susjedi mogu postati ubojice. Strašne istine koje izlaze na vidjelo u optužbama protiv organizatora i izvršitelja ratova u bivšoj Jugoslaviji potiču autoricu na preispitivanje vlastite generacije i njezine upletenosti u tragediju. Zlo je odsutnost empatije — tim je uvidom njezina knjiga u velikoj tradiciji poticajnog novinarstva Zolina „J’accuse” i izvještaja Hanne Arendt o suđenju Eichmannu", obrazložio je nagradu žiri.

2004. - Dževad Karahasan 
Bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan (Tomislavgrad, 1953. - Graz, 2023.) primio je glavnu nagradu "za svoje raznoliko književno djelo, u kojem se poezija i filozofija, tradicionalno i moderno, Istok i Zapad vješto isprepliću. U svojim romanima i esejima oživljava strano u poznatom, uzdiže moć mašte kao prosvjed protiv nasilja, rata i progona. Karahasanovo je djelo u najboljoj tradiciji europskog prosvjetiteljstva. On vjeruje u snagu tolerancije, sposobnost dijaloga, ulogu riječi u otporu barbarstvu", objavio je žiri. U svibnju 2023. od Karahasanu i njegovu djelu za Express je pisao Josip Mlakić.

2003. - Hugo Claus 
Belgijski autor Hugo Claus (1929. - 2008.) primio je glavnu nagradu "za svoj opus u kojem je uvijek iznova prikazivao najcrnje dubine moderne civilizacije na svim njezinim razinama, nasilje koje dolazi iz srca društva i licemjerje političkog svijeta, čineći to nemilosrdno, a istodobno sa snažnim osjećajem za groteskno i apsurdno". Njegov veliki roman „Der Kummer von Flandern” (u nas preveden i objavljen kao "Tuga Belgije, u izdanju Frakture, 2012., prevela Romana Perečinec), koji rasvjetljuje apokaliptičku dimenziju fašizma i kolaboracije, nimalo nije izgubio na aktualnosti te je ovom nagradom osobito priznat. Djelo i autor postali su bitnim dijelom cjelokupne europske savjest

2002. - Bora Ćosić 
Rođeni Zagrepčanin, srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj s adresama u Rovinju i Berlinu, dobio je nagradu za "osebujno prozno djelo usmjereno protiv poricanja slobode, nacionalizma i rasističke mržnje. Uvijek inventivno i eksperimentalno u tehničkom obliku, uvjerljivo svojom osjetljivošću i sposobnošću da pripovijeda svjetsku povijest spajajući zastrašujuće i smiješno, eksplozivno i banalno, ono pruža vrlo raznoliku sliku kraja 20. stoljeća. Kao priča o emigraciji i dokument migracije i gubitka domovine. U velikom je intervjuu za Express Bora Ćosić 2025. govorio o svom djelu i životu Borisu Rašeti.

2001. - Claudio Magris
Tršćanski germanist, književnik i kritičar, znan kao jedan od najvećih stručnjaka za povijest i kulturu središnje Europe, dobio je nagradu kao "važan posrednik njemačke književnosti u talijanskom govornom području, ali prije svega kao pisac i novinar koji je svoj književni rad posvetio kulturno-povijesno značajnoj regiji jugoistočne Europe. Prije svega svojom knjigom „Die Welt en gros und en détail” uvjerljivo je uspio stopiti fikciju u književnu topografiju južnih krajeva istočne srednje Europe", stoji u obrazloženju žirija. Slavni je Magrisov "Dunav" u nas objavljen još 1988. u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, u prijevodu Liljane Avirović Rupeni. Brojne Magrisove naslove proteklih je godina objavila zagrebačka Fraktura. 

2000. - Hanna Krall 
Poljska spisateljica primila je glavnu nagradu "za svoj dotadašnji opus, osobito za zbirku kratkih priča „Da ist kein Fluss mehr”, koja svojim visokim književnim kvalitetama postavlja nova mjerila. Oblikujući povijest kroz priče, autorica daje značajan doprinos europskom suočavanju s Holokaustom i njegovim posljedicama za preživjele". Djela Hanne Krall prevođena su na hrvatski, objavljivale su ih Srednja Europa (Stići prije Boga, 2011.) i Dibuk i druge priče (Aura, 2011.)

1999. - Eric J. Hobsbawm
Britanski povjesničar, rođen 1917. u Aleksandriji a preminuo 2012. u Londonu, dobio je glavnu nagradu za svoja djela o europskoj društvenoj povijesti koja uvijek uključuju i kulturnu i intelektualnu povijest. Ovdje se osobita počast odaje njegovu velikom kasnom djelu „The Age of Extremes”, koje je i akademska analiza i osobni rezime. Hobsbawma su u Hrvatskoj objavljivali Disput (Zanimljiva vremena, 2009.) i Novi Liber (Nacije i nacionalizam, 1993.)
Iste je godine počasnu nagradu dobio zagrebački izdavač i urednik Nenad Popović "za svoju predanost kao izdavač širenju južnoslavenske književnosti u Europi, kao i za svoj rad političkog novinara i autora".

1998. - Svjetlana Aleksijevič
Bjeloruska novinarka i spisateljica, rođena 1948. u Ivano-Frankivsku (Sovjetski Savez, danas Ukrajina), s adresom u Parizu, primila je glavnu nagradu za svoju impresivnu dokumentarnu prozu. Njezina hrabrost u suočavanju s ljudskom patnjom, njezina osjetljivost u sažimanju intervjua u književne tekstove, razlog su ugleda koji njezine knjige uživaju kao važna suvremena svjedočanstva o propasti sovjetskog društva. Tekstove i intervjue Svetlane Aleksijevič smo u više navrata objavljivala i u 24sata i Expressu. Djela Svetlane Aleksijevič u Hrvatskoj objavljuje Edicija Božičević, gostovala je i našim književnim festivalima, a 2015. je dobila Nobelovu nagradu za književnost.

1997. - Imre Kertész
Mađarski pisac rođen 1929. u Budimpešti, preminuo 2016., primio je nagradu za svoj dotadašnji opus, sa svojom živom i velikom umjetničkom snagom u obradi teme intelektualnih i egzistencijalnih posljedica Holokausta. Njegov hrabar i strog prikaz sudbine deportiranih Židova i života pod diktaturama impresivno svjedoči o užasima ovoga stoljeća. Imre Kertész je pet godina nakon lajpciške nagrade dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kertésza su u Hrvatskoj objavljivali Durieux i Fraktura. 

1996. - Aleksandar Tišma 
Srpski pisac rođen 1924. u Horgošu, umro 2003. u Novom Sadu, primio je glavnu nagradu "za svoje iznimno djelo koje pjesničkom jasnoćom i neobičnom snagom odražava tragične političke sukobe tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata u multietničkoj Vojvodini. Na pozadini vlastitih iskustava Tišma pripovijeda o ranama i zločinima koje ljudi nanose jedni drugima".

1995. - Péter Nádas 
Mađarski prozaist, esejist i dramatičar (rođen 1942. u Budimpešti gdje i živi) primio je glavnu nagradu za "svoj raznoliki književni opus koji suptilnom preciznošću istražuje ljudske sudbine i odnose na pozadini komunističkoga doba u srednjoj Europi. Posebno treba spomenuti njegov roman „Buch der Erinnerung” (Knjiga sjećanja, u nas objavila Fraktura 2015. u prijevodu s mađarskog Xenie Detoni), emotivnu analizu i ujedno unutarnju povijest našega stoljeća, toliko obilježenog ideologijama".

1994. - Ryszard Kapuściński 
Poljski pisac, reporter, pjesnik i fotograf, rođen 1932. u Pinsku (tada Poljska, danas Bjelorusija), umro 2007. u Varšavi, primio je glavnu nagradu za svoj književni i novinarski rad koji je posvetio unapređenju boljeg međusobnog razumijevanja. Žiri je posebno istaknuo njegovu knjigu „Imperium. Sowjetische Streifzüge”, u kojoj prikazuje i objašnjava različite načine života i društvena iskustva pojedinih naroda u bivšem Sovjetskom Savezu. Kapuścińskog se  prevodilo i objavljivalo u Hrvatskoj ("Imperij", s poljskoga preveo Adrian Cvitanović, Naklada Ljevak, 2021., "Drugi", s poljskoga prevela Tea Božinović, TIM press, 2021., "Car", s poljskog preveo Mladen Martić, AGM, 2016.)