Na današnji dan prije 78 godina partizani su oslobodili Split

Tog 26. listopada 1944. partizanska vojska porazila je okupatorske snage ustaše i Nijemaca i tako oslobodila Split. Bila je to važna politička i vojna pobjeda, piše Antifašistički vjesnik.

Splitska operacija

Borbe za oslobođenje Splita u stvari nisu ni vođene u samom gradu, već na njegovim prilazima, i to od pravca Omiša i Sinja, otuda su nastupale brigade 26. i 20. divizije. Glavni sudari bili su istočno od Splita, od Strožanca do Žrnovnice i Mravinaca, na grebenu Mosora, kod Dugopolja i Dicma, na prilazima Klisu i u Kaštelima, kod Sv. Kaje i Divulja. Međutim, nekih oštrih i dugotrajnih borbi oko Splita nije bilo.

Za obranu rajona Splita Nijemci su angažirali cijeli 892. pješadijski puk 264. pješadijske divizije s ojačanjima. Komandno mjesto puka bilo je u Klisu. Puk je imao tri bataljuna, svaki po četiri čete, ukupno 12 četa.

S Nijemcima oko Splita nalazili su se 3. i 26. ustaški bataljun 6. ustaške pukovnije, Oružničko zapovjedništvo, Župska redarstvena oblast, domobrani i mornari NDH, te 2. domobranski građevinski bataljun. Sve te snage bile su u njemačkoj borbenoj grupi Müller.

Tako je u Splitu i oko njega bilo više od 150 do 200 artiljerijskih cijevi zemaljske, obalne i protuzračne artiljerije. U protuzračnom i protudesantskom smislu Split je bio jedan od najbolje branjenih gradova. Za protuzračnu obranu angažirano je oko 80 protuzračnih topova i mitraljeza raznih kalibara, čak i protuzračni topovi od 88 mm, koji su se smatrali najboljim u Drugom svjetskom ratu. Obalni rub je branilo 11 njemačkih obalnih baterija. Tu su se nalazili i dalekometni topovi kalibra 152 mm.

Osim masovnog minsko-eksplozivnog zaprečivanja, Nijemci su u Splitu i oko njega planirali rušenje pojedinih objekata na komunikacijama, značajnih industrijskih objekata i važnijih zgrada. U tu svrhu u Split je 4. travnja 1944. iz Beograda došao njemački general Banzig, komandant inženjerije Grupa armija »F«, koji je s vojnim komandantima razmotrio sve mjere rušenja lučkih objekata i instalacija.

Početni napad prema Splitu, na osnovi naređenja Štaba 26. divizije, izvela je sama 12. brigada i to s 1., 2. i dijelovima 4. bataljona. Ujutro 21. listopada poduzet je napad na neprijateljska uporišta od Grljevca do padina Mosora iznad sela Žrnovnice. Napad 12. brigade izveden na vanjsku obranu Splita nije dao očekivane rezultate. Jedino je 1. bataljon oslobodio Grljevac, a ostali bataljoni su vraćeni na polazne položaje. Nijemci i ustaše pružili su snažan otpor. U tome ih je naročito podržala artiljerija s vatrenih položaja kod Klisa, Mravinaca i Solina. Postalo je jasno da se s tako slabim snagama ne može probiti njemačko-ustaška vanjska obrana Splita i da je potrebna veća tenkovska i artiljerijska podrška napadu.

U tom istom vremenu, dok se 26. divizija iskrcavala na obalu i vršila koncentraciju istočno od Splita, sjevernije, u rajonu Sinja, prikupljale su se brigade 20. divizije i sukobile s ustaškom Borbenom grupom Cetina. Naime, Štab 8. korpusa čekao je da se 26. divizija iskrca na kopno, pa da s njom, 20. divizijom, Dinarskim i Mosorskim partizanskim odredom istovremeno napadne neprijatelja na čitavom teritoriju od Sinja do Splita. Iz Sinja su se povukli u Klis dijelovi 264. pješadijske divizije, tako da je oko Sinja ostala sama ustaška Borbena grupa Cetina s 1700 vojnika.

Tako su se oko Splita našle od operativnih jedinica dijelovi 20. i 26. divizije (tri narodnooslobodilačke brigade – 10. i 12. dalmatinska i 3. prekomorska), jedna četa tenkova 2. tenkovskog bataljona i dvije baterije 1. haubičkog diviziona Artiljerijske grupe 8. korpusa. Od partizanskih jedinica bili su tu Mosorski partizanski odred kod Dugopolja i Dinarski kod Sinja.

Od jedinica i ustanova vojnopozadinske vlasti bile su dvije partizanske čete Splitskog područja i četiri komande mjesta sa svojim stražarskim-zaštitnim jedinicama. Mornarica NOVJ vršila je prebacivanje jedinica i materijalnih sredstava s Visa i Brača na kopno i osiguravala pomorske komunikacije.

Napad jedinica 26. i 20. divizije na njemačko-ustašku splitsku i sinjsku grupaciju počeo je 25. listopada, čime se počela realizirati druga etapa splitske operacije. Tog dana avijacija 1. i 2. eskadrile NOVJ u dva navrata tukla je neprijatelja u Klisu. Težište zračnog napada bili su vatreni položaji njemačke artiljerije u tvrđavi Klis i komandno mjesto njemačkog 892. pješadijskog puka. Naredna tri dana – 26., 27. i 28. listopada, kada su najviše trebali zrakoplovi podržati napad i gonjenje Nijemaca i ustaša, nisu se pojavili nad bojištem »radi kišnog i oblačnog vremena«.

Dalmatinska 12. brigada istovremeno je 25. listopada 1944. godine krenula u napad s tri bataljona – 1., 2. i 4. na frontu od Strožanca do Žrnovnice.

Prvi bataljon napao je i razbio njemačko-ustaške snage u Strožancu i stigao blizu mosta na rijeci Žrnovnici ispred Stobreča. Iz podzemnih tunela istočno od mosta Nijemci su pružili žestok otpor, ali su savladani. Međutim, kako je most na rijeci Žrnovnici bio porušen, nije se brzo mogla prijeći rječica. Glavnina bataljona je nastavila s napadom, prešla rijeku Žrnovnicu, počela napredovanje prema njemačkim položajima na Kili i oko Firula, i s istočne strane prodrla u grad.

Prema Žrnovnici napadali su 2. i 4. bataljon 12. dalmatinske brigade. Napad je uspio, iako su Nijemci i ustaše pružili snažan otpor i imali dobru vatrenu podršku artiljerije. Ispred dva naša bataljona našle su se dvije njemačke čete (jedna u Žrnovnici, a druga u selu Marin) i ustaše. Bataljoni su zauzeli Žrnovnicu, osim školske zgrade, obišli njemačke položaje i krenuli između Korešnice i Mravinaca prema Splitu. Navečer oko 23 sata u Žrnovnici je likvidirana preostala neprijateljska posada koja se nalazila u školskoj zgradi. Ubijeno je 20 neprijateljskih vojnika, 15 je zarobljeno i 20 ranjeno. Ujutro oko 6 sati 26. listopada jedinice 12. dalmatinske brigade su bez borbe ušle u Split, dočekane od stanovništva s velikim veseljem. Zarobljeno je 700 domobrana, žandara i policajaca i zaplijenjena je velika količina ratne opreme.

Nijemci i ustaše su se povukli tek u toku noći između 25. i 26. listopada, nakon što su u sudaru s 12. brigadom doživjeli poraz i pošto su izgubili ključne pozicije istočno od grada. To priznaje i Štab njemačke 264. divizije, u svom dnevniku za 25. listopad piše: »Neprijatelju je uspjelo da naše jedinice koje su se nalazile na istočnoj divizijskoj granici privremeno okruži«.

Tenkovi su ujutro 26. listopada stigli do rijeke Žrnovnice, koju nisu mogli brzo prijeći zbog nadošlih voda s južnih padina Mosora i porušenih mostova. Kada su tenkovi prešli rijeku Žrnovnicu, krenuli su preko Mravinaca za Solin, ali su se dosta sporo kretali radi minskih polja koja su se morala očistiti, tako da su stigli u Solin tek oko podne 26. listopada, kada se neprijatelj povukao u pravcu Kaštela.

U isto vrijeme kada je 25. listopada počeo napad 12. brigade 26. divizije prema Splitu i 1. čete 2. bataljona 3. prekomorske brigade na Mosoru, nešto sjevernije, južno od Dugopolja, pojavio se 1. bataljon 3. prekomorske brigade, koji je imao zadatak osloboditi Dugopolje i produžiti napredovanje prema Klisu.

Ujutro 25. listopada jedinice 3. prekomorske brigade došle su u dodir s ustašama južno i istočno od Dugopolja, razvile se za borbu, izvršile napad i oko 13 sati oslobodile Dugopolje.

Glavni napad 20. divizije na neprijateljsku grupaciju u rajonu Sinja otpočeo je također 25. listopada, u isto vrijeme kada se ustaška Borbena grupa Cetina počela povlačiti prema Dicmu. Direktno na Sinj krenule su 8. i dijelovi 9. brigade i Dinarski partizanski odred, koji su ga brzo oslobodili. Iz Sinja prema Dicmu, u gonjenje ustaša, krenula su dva bataljona 8. brigade i jedan tenk. Za to vrijeme već su južno od Dicma bili 10. brigada i dijelovi Mosorskog partizanskog odreda koji su zatvorili odstupnicu ustašama. Tada se preko Male Gradine, zapadno od Dicma, pojavila i glavnina 9. brigade. Počeo je koncentrični napad na ustaše u rajonu Dicma, koji su potpuno razbijeni i prisiljeni na predaju. Samo se nekoliko ustaških grupica spasilo bijegom, ostali su zarobljeni. Time je ustaška Borbena grupa Cetina prestala postojati.

Nakon razbijanja ustaša kod Dicma, 10. brigada i 1. bataljon 9. brigade krenuli su prema Klisu. Poslije slabog otpora neprijatelj se povukao iz sela Grlo, a onda i iz Klisa. U napušteni Klis se ušlo u toku noći između 25. i 26. listopada. Gonjenje neprijatelja nije nastavljeno tijekom noći zbog velikog broja minskih polja.

Ujutro 26. listopada jedinice 10. brigade stigle su u Solin i oko 7 sati u Split, gdje je 4. bataljun te brigade zarobio oko 200 neprijateljskih vojnika. Poslije toga su dijelovi 10. brigade napustili Split i vratili se u Klis i Dicmo radi odmora.

U borbama od Sinja do Klisa, 20. divizija je, pored ubijenih, zarobila 1680 neprijateljskih vojnika i oficira, među kojima i zapovjednika ustaške Borbene grupe Cetina, pukovnika Potočnika, satnika Litru, logornika Bilobrka, tabornika Travicu te još nekoliko oficira i svećenika koji su se povlačili s ustaškom grupacijom Cetina (iz izvještaja 9. dalmatinske brigade od 30. listopada, 14. knjiga dokumenata, dokument br. 119, op. p.).

Dok su se jedinice NOV-a približavale Splitu, u gradu su bili svi na oprezu. Pod rukovodstvom Mjesnog komiteta KPH i Gradskog NOO-a, naoružane borbene i udarne grupe, članovi Partije i SKOJ-a, antifašisti i drugi rodoljubi, zajedno s ubačenim borcima Komande mjesta Split i onim domobranima i mornarima NDH koji su se priključili Narodnooslobodilačkom pokretu, čuvali su od rušenja i uništavanja najznačajnije objekte u gradu.

U Splitu je u 26. i 20. diviziju stupilo dragovoljno oko 700 domobrana, oružnika i mornara NDH. (Računa se da je oko 3000 vojnika vojske NDH u Dalmaciji tijekom ofenzive za oslobođenje Dalmacije prešlo jedinicama 8. korpusa.) Oni su s ostalim borcima pokazali veliku hrabrost, mnogi su odlikovani ratnim ordenjem, a neki su postali časnici i dočasnici Titove armije i išli s dalmatinskim divizijama do Istre, Trsta i Soče.

Politički je oslobođenje Splita značilo jednu od velikih pobjeda u završnoj ofenzivi NOVJ, sa snažnim političkim efektom, ne samo u Dalmaciji nego i u Jugoslaviji. Prije Splita konačno je oslobođeno samo nekoliko gradova Jugoslavije, kao što su Beograd, Niš i Novi Sad. Prema tome, Split je jedan od prvih većih gradova Jugoslavije koji su konačno oslobođeni, i to bez učešća ikakvih snaga sa strane. Split je oslobodilo sami NOV. Prisustvo jedne britanske baterije na Braču može se pri tome zanemariti.

Oslobođenje Splita imalo je svoje političko značenje s obzirom na ondašnju britansku politiku, naročito na Churchillovu preokupaciju balkanskim prostorom, i razne kombinacije o savezničkom iskrcavanju u Dalmaciji, pri čemu je Split trebao imati svoju posebnu ulogu.

Veliko je i vojno značenje Splita. Na prvom mjestu svojom pozicijom Split je snažno utjecao na ofenzivne napore 8. korpusa i Mornarice NOVJ, jer bez oslobođenja Splita nije se moglo zamisliti konačno oslobođenje ostalih krajeva Dalmacije i razvoj borbenih djelovanja prema Bosni i Lici. Zatim, Split je svojim ljudskim i materijalnim rezervama ojačao sposobnost 8. korpusa i Mornarice NOVJ za daljnju ofenzivu. Trebalo je, uostalom, što prije osloboditi Split i kao centar kopnenih i pomorskih komunikacija za ofenzivu prema unutrašnjosti i zapadnim krajevima Jugoslavije.