Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Hrvatske mirotvorke iz stepe i pustinje: Opasnost uvijek vreba

Jedna je mislila da će biti ekonomistica, druga se vidjela u pravu, a na kraju - evo ih u vojsci. Neke su bile u Domovinskom ratu, a zajedničko im je da su sudjelovale u NATO i UN misijama

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Brigadirka Ana Hajdić, stožerna narednica Gordana Gašparić Pofuk, satnica Monika Čabraja, bojnica Maja Skrba i brigadirka Ojdana Žužul iskusne su vojnikinje. Neke su sudjelovale u Domovinskom ratu, no zajedničko im je da su sudjelovale u NATO i UN misijama.

U prvom hrvatskom kontingentu u operaciji ISAF u Afganistanu bila je stožerna narednica Gordana Gašparić Pofuk iz Bojne za opskrbu - Zapovjedništva za potporu. U Oružanim snagama RH je od 1993. godine.

- Nakon što sam završila srednju ekonomsku školu u Čakovcu, otac mi je bio mobiliziran u 34. inženjerijskoj bojnoj u Čakovcu. Potaknuta ponosom, uključila sam se i ja da dam svoj doprinos u obrani suvereniteta RH - kaže Gordana.   

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL Gordana Gašparić Pofuk, stožerna nardenica: U oružanim snagama Republike Hrvatske je od 1993. godine. Sudjelovala je u vojnim akcijama Bljesak i Oluja.  

Sudjelovala sam u operacijama Bljesak i Oluja, priča dalje Gordana. Za misiju, s obzirom na to da unutar vojne policije nije bila izvršena popuna, prijavila se izvan svoje grane. Na obuci je bila godinu i osam mjeseci, a obitelj ju je potakla u odlasku u misiju. Ali nije se znalo gdje će se ići.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL 24.11.2017., Zagreb - Pripadnice OSRH koje su bile u misijama (Afganistan, Zapadna Sahara, Indija i Pakistan). Stozerna narednica Gordana Gasparic Pofuk, brigadirka Ana Hajdic, brigadirka Ojdana Zuzul, satnica Monika Cabraja, bojnica Maja Skrba. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

- Te 2001. godine, kad smo krenuli na pripreme, i onda u rujnu kad su pali ‘Blizanci’ u New Yorku, počelo se kalkulirati o Afganistanu. Ništa nije bilo konačno, sve dok Sabor nije donio odluku kad i kamo idemo. Kad je obitelj saznala da idem u Afganistan, više im nije bilo svejedno, no sve je prošlo bez problema – rekla je Gordana. U Kabulu je bila smještena u kampu Warehouse.

- Prvi dojam, kad smo došli, bio je šok. Sjećam se kad smo sletjeli, vozili su nas autobusima. Bio je petak i kiša je malo padala. Bio je to kulturološki šok kada smo vidjeli lokalno stanovništvo kako pere bicikle iznad lokava od kiše. Radila sam u stožeru zapovjednika voda vojne policije. Što se tiče boravka u kampu i potreba, ništa mi nije nedostajalo. No najviše mi je nedostajala domaća hrana – rekla je Gordana.

Također, bila je u misiji u Afganistanu s 2007. na 2008. te je tad u misiji upoznala sadašnjeg supruga.

- Danas smo u sretnom braku, ponosni na dvije prekrasne curice, Mateju i Luciju, i sad bi ipak bilo malo teže otići u misiju. S obzirom na to da je naš poziv takav kakav je i ako bih slučajno trebalo ići u misiju, onda bih otišla – rekla je Gordana.

Brigadirka Ana Hajdić iz Zapovjednog operativnog središta bila je u misiji u Afganistanu 2005. godine, u glavnom gradu Kabulu, smještena u vojnom kampu Warehouse. Pripadnica Oružanih snaga je 25 godina, a kad je 2003. godine prvi kontingent OSRH otišao u Afganistan, već tad je počela razmišljati o odlasku u mirovnu misiju, što je 2005. uspjela i realizirati.

- Bio je to za mene profesionalni izazov za koji sam se smatrala spremnom jer sam dovoljno iskustva prikupila tijekom Domovinskog rata – rekla je Ana. Prije odlaska u Afganistan prošla je posebnu obuku.

- Godine 2005. Afganistan je izgledao drugačije nego što izgleda danas. I u toj zemlji, kao i u Hrvatskoj, rat je ostavio dosta posljedica. Kad sam stigla u Kabul, osjetila sam mali kulturološki šok, kao i drugi kolege. Koliko god se pripremaš, dolazak u područje misije zahtijeva prilagodbu – rekla je Ana.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL Ana Hajdić, brigadirka: Pripadnica oružanih snaga je već 25 godine. Boravila je u Afganistanu, za koji je bila spremna zbog iskustva iz Domovinskog rata

Ondje je obnašala dužnost vojnog savjetnika, “Military Assistant”, zapovjednika multinacionalne brigade.

- Planirala sam, organizirala i koordinirala provedbu svih aktivnosti u kojima je sudjelovao zapovjednik brigade.

Njezino radno vrijeme bilo je od 7 do 19 sati svaki dan, uključujući subotu i nedjelju. Samo ponekad nedjeljom popodne, ako je to dopuštala situacija na poslu, moglo se provesti nekoliko sati izvan ureda.

- Tad bismo organizirali sportske aktivnosti i natjecanja u trčanju, odbojci ili nogometu. Uglavnom uz posao, sport i druženje, vrijeme i boravak u misiji brže prođe. Dodaje kako bi ponovno otišla u misiju jer je to prilika steći nova znanja i obogatiti profesionalno iskustvo.

Satnica Monika Čabraja iz Personalne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga RH također je bila u misiji u Afganistanu.

- U Oružane snage pristupila sam nakon završenog Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2007. godine. Odluku sam donijela iz obiteljskih razloga i mogućnosti napredovanja. Naime, MORH je poslodavac kojemu je briga za obitelj i zaštita prava roditelja implementirana u poslovnu praksu. Tad sam već bila majka, mlađe dijete mi je imalo osam mjeseci. Rad u odvjetničkom uredu ne bih mogla uskladiti s obiteljskim obvezama – kaže Monika. U misiji u Afganistanu bila je od ožujka do listopada 2013. godine. Bila je smještena u bazi Camp Marmal u gradu Mazar E Sharif.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL Monika Čabraja, satnica: U oružane snage ušla je 2007. godine nakon završetka pravnog fakulteta. U vojsku je ušla - radi bolje budućnosti za svoje dijete.

- Razgovarala sam s članovima obitelji o važnosti odlaska u misiju za uspješan nastavak karijere, nužnosti stjecanja iskustva u međunarodnom okruženju, kao i financijskoj naknadi s obzirom na zahtjevnost misije. Obitelj me je u potpunosti podržala – dodaje Monika.

Kaže da su joj ondje nedostajali obitelj i prijatelji.

- Klimatski uvjeti su iznimno zahtjevni, a temperature nerijetko prelaze 40 stupnjeva Celzijevih i zrak je izuzetno suh. Više od 12 sati ste u odori i čizmama. Morate biti disciplinirani i voditi brigu o svojem zdravlju. Psihički, emotivno i fizički je jako zahtjevno, ali uz potporu kolega koji su u istoj situaciji sve se izdrži. Kolege su me prihvatile kao člana tima. Radom i zalaganjem stječe se poštovanje i uvažavanje kolega, a nisam imala drugačiji tretman zbog činjenice da sam žena – rekla je Monika te dodala da ako se utvrdi potreba službe, ponovno bi otišla u misiju u Afganistan.

Iz ureda u zapadnu Saharu

U mirovnoj misiji u Zapadnoj Sahari bila je brigadirka Ojdana Žužul, koja je danas u Oružanim snagama načelnica Odjela za potporu i strateško komuniciranje u Kabinetu načelnika Glavnog stožera.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL Ojdana Žužul, brigadirka: U Oružane snage ušla je 1992. godine. U odlasku u misiju imala je potporu obitelji, a prije Domovinskog rata nije se vidjela u vojsci.

U vojsku se prijavila kao dragovoljac u ljeto 1991., a u Oružane snage pristupila je početkom 1992. godine. Nikad nije mislila da će raditi u vojsci te da nije bilo Domovinskog rata sigurno i ne bi. S obzirom na to da je završila Ekonomski fakultet, raspoređena je na poslove financija i proračuna. Poslovima proračuna i nabave bavila se do 2006. godine, kad su je postavili u zapovjedništvo NATO-a u nizozemskom Brunssumu, u kojemu je provela četiri godine.

- Nakon NATO-a željela sam vidjeti UN iznutra – rekla je Ojdana. U misiji u Zapadnoj Sahari bila je 2015/2016. godine. Željela je otići u misiju jer nakon iskustva Domovinskog rata njezin odnos prema ratu, miru i misijama potpuno je drugačiji.

- Nekako mi se činilo, a sudjelovanje u UN-ovoj misiji me učvrstilo u uvjerenju, da se nakon dolaska mirovnih snaga UN-a smanjuje broj stradavanja - rekla je Ojdana.

Foto: Privatni album Nakon dolaska nas, mirovnih snaga, smanjuju se broj stradavanja. Nisam imala iluzija da ću promijeniti svijet, ali svaka pomoć koju mi pružimo siromašnom djetetu Afrike je zapravo velika pomoć, kaže Žužul

To ju je jako motiviralo na odlazak u misiju. Isto tako, željela je pridonijeti boljitku života ljudi. Nije imala iluzija o velikim promjenama i utjecaju na situaciju na terenu, za nešto takvo nije imala ovlasti, ali je smatrala da je mala pomoć koju pružimo siromašnom djetetu iz Afrike zapravo jako velika. Kad je stigla u Zapadnu Saharu i kad je izašla iz helikoptera usred pustinje, bila je malo šokirana.

- Pitala sam se: ‘Jesi li baš toliko ekstremna?’. Prvu noć, kad sam vidjela koliko ima žohara, to mi je bilo strašno. Također, velike su razlike u temperaturi. U početku mi je sve to bilo strašno, ali onda sam se privikla – rekla je Ojdana. Njezin posao je bilo patroliranje, dok je sam smisao nadziranje primirja.

- Najveća opasnost su minska polja kojih ima puno i koja se nalaze na gotovo svim rutama patroliranja. Unatoč obuci o standardnim postupcima prolaska i patroliranja, opasnosti su velike jer s pomicanjem pijeska u pustinji pomiču se i mine.

Foto: Privatni album Ojdana Žužul upoznala je bivšeg glavnog tajnika UN-a Ban Ki-muna

Kasnije je pozvana u Zapovjedništvo. Ondje je preuzela dužnost pomoćnika načelnika stožera misije

- U odlasku u misiju imala je potporu obitelji iako su bili zabrinuti.

- Nećak mi je prilikom odlaska rekao: ‘Teta, pa tebe ne može ni Google pronaći? Gdje je taj tvoj El Aaiún? - rekla je Ojdana, koja se iz misije vratila s još jednim stečenim iskustvom.     

Osim u misijama u Afganistanu, pripadnice Oružanih snaga bile su u mirovnim misijama UN-a, u Zapadnoj Sahari, Indiji i Pakistanu te na Cipru. Jedna od njih je i bojnica Maja Skrba koja radi u zapovjedništvu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane u odjelu za sigurnost letenja i probne letove.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL Maja Skrba, bojnica: U oružane snage RH ušla je 1995. godine u zrakoplovstvo. Planirala je u vojsci ostati kratko, a sad, 22 godine poslije, još je tu.

- U Oružane snage sam došla 1995. godine u zrakoplovstvo. Odmalena mi je bila želja da radim u zrakoplovstvu. Iako sam planirala ostati u vojsci kratko, ostala sam, evo, već 22 godine. Kad su počele misije, prijavila sam se za UN-ovu misiju. Prva misija mi je bila na Cipru 2008/2009. Te misije traju godinu dana pa tako i ova na Cipru. Bila sam među prvim žena u ratnom zrakoplovstvu koja je otišla u misiju. UN-ove misije su suprotne od misije u Afganistanu jer u toj misiji mi dolazimo kad rat prestane - priča nam Maja i nastavlja:

- Volim reći da je UN-ova misija diplomatska misija jer je jedino tvoje oružje pregovaranje.

Foto: Privatni album Gordana je u misiji u Afganistanu upoznala svojega muža

Na Cipru je bila vojni promatrač i časnik za vezu za grčku stranu.

- Stalno si na terenu. Ti moraš pokazati nazočnost UN-a i zastavu UN-a te nadgledaš primirje koje su potpisale obje strane. Ima kršenja primirja i tad odlaziš na teren. Bilježiš zašto je došlo do kršenja primirja i onda šalješ izvješća u zapovjedništvo misije. U ovom poslu moraš biti nepristran – kaže Maja.

Sljedeća misija u koju je otišla bila je u Indiji i Pakistanu 2011/2012.godine.

- Na Cipru smo imali osiguran smještaj i hranu, no u Indiji i Pakistanu ne. Sami smo morali naći smještaj i hranu. Kolege su unajmili kuću u Islamabadu. a čuvala nas je pakistanska security služba. To nam je bila baza, a mjesto radnje bila je regija Kašmir. Na posao, na neke postaje, išli smo avionom jer je granica koju smo nadgledali golema. Evo, bili smo gore kad je bila akcija na Bin Ladena. Svaki dan smo prolazili područje u kojemu je on navodno boravio – rekla je Maja.

Maja Skrba je prošla Cipar, Zapadnu Saharu i Indiju

Dodaje kako je svaki dan bilo kršenja primirja i da ni jedan dan nije bio isti.

- Bilo je napornije od misije na Cipru, ali i zanimljivije. S obzirom na to kakva je bila situacija na terenu, gdje su se na njihovim tržnicama bombaši samoubojice dizali u zrak, moraš biti spreman na sve, uklopiti se u njihov stil života i raditi svoj posao profesionalno. Jednostavno, ako razmišljaš o tome, nećeš izaći nikad na teren – rekla nam je Maja.

U toj misiji promatrači nisu naoružani, a ako je bila krizna situacija, s njima su išli u pratnji indijski ili pakistanski vojnici ili nisu uopće izlazili na teren.

Nakon Kašmira, sljedeća misija bila joj je u Zapadnoj Sahari 2015/2016. godine.

- Misija u Sahari je kompletno drugačija od, primjerice, Indije i Pakistana. U Indiji ljudi doslovno izlaze iz zemlje, masa ljudi je oko tebe, a kad dođeš u Saharu, tamo nema žive duše. Do baze u kojoj smo boravili i iz koje smo išli u patrolu dovezli su nas jedan dio puta avionom i helikopterom. Kad sam stigla, imala sam osjećaj kao da sam na Mjesecu – rekla je Maja.

Dodaje kako je najviša temperatura u pustinji bila 52 Celzijeva stupnja.

- Sahara je psihološki teža misija za razliku od Indije i Pakistana, koja je fizički teža. Nema civilizacije. Ondje ima puno minskih polja. Kad su sezone kiša, te mine plutaju i moraš imati dobru pripremu – rekla nam je Maja. Kaže da je vidjela kako se lokalni ljudi bore za život kad je bila u misijama u Indiji, Pakistanu i Zapadnoj Sahari.     

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message