'Na Velebitu smo jeli poskoke i čekali Oluju! Još čuvam kože'

Jednom je jedan nepoznati autor zapisao: "Vi s Velebita stanite u prvi red za raj, jer pakao ste već prošli", a zapisano najbolje opisuje hrabrost, odvažnost i nepokolebljivost kad je trebalo stati na prvu crtu obrane i braniti svaki kutak jedine nam domovine. Takvu odvažnost u velebitskim bespućima najbolje su dokazali pripadnici Specijalne jedinice policije "Tigrovi" iz Gospića, PU Ličko-senjske županije, kojom je zapovijedao Miroslav Cindrić (65). Ratnog zapovjednika teško je bilo nagovoriti na razgovor, ne zato što ne bi imao što ispričati o tim ratnim godinama, već iz samo jednog razloga - nikad nije želio, kako nam je rekao, govoriti o ratnim godinama.

- Prvi ste, a zašto, ni sam ne znam. Teško se prisjećati tog vremena, velebitskih zima i ljeta, svojih momaka, od kojih neki nisu više s nama - započinje priču ratni zapovjednik, Gospićanin Cindrić (65), kojega malo tko zna po imenu, već po ratnom nadimku Cindra.

Geostrateški položaj Gospića za obranu domovine u Domovinskom ratu bio je presudan jer obraniti Gospić značilo je obraniti tri ključna cestovna pravca Ljubovo, Oštarijska vrata i Pločanski klanac, koje je neprijatelj htio osvojiti i time presjeći sjeverni od južnog dijela domovine. Od 1990. godine Cindra je preuzeo zapovjedništvo Specijalne policije Perušić i aktivno se uključi u obranu Domovine. Godine 1991. postaje zapovjednik Specijalne postrojbe 'Tigrovi' Gospić, a to je obnašao sve do odlaska u mirovinu 2007. godine, u činu generala. U Domovinskom ratu sa svojom jedinicom Specijalne postrojbe 'Tigrovi' Gospić na svim ratištima sudjeluje u svim vojno-redarstvenim akcijama. To bi bilo to što se tiče Cindre i on bi tu najradije stao, ali nas zanima što je bilo tih ratnih godina, jer specijalci su uvijek i na svim ratištima bili prvi, ali ni danas ne žele govoriti o svojim podvizima.

- Ja sam bio samo jedan među njima, bili su to moji momci koji su bez pogovora izvršavali svaku zapovijed. Ako ste mislili da specijalci mogu biti pametni, tu ste pogriješili. Najbolje to mogu posvjedočiti riječi našeg ministra Medveda, kad mi je prije neku godinu rekao u šali: 'E, moj Cindra, vi ste još na Velebitu, još se niste spustili', a onda sam ja njemu prošlu godinu u Kninu rekao, bio je tu i premijer Plenković: 'Gospodo, evo da znate da su se konačno specijalci spustili s Velebita i sad se šeću po svojoj slobodnoj Hrvatskoj'. Medved mi je na to rekao: 'Pa kako si se toga Cindra sjetio?', a ja sam spremno odgovorio kako se onoga što se trebamo sjetiti mi uvijek sjetimo - kaže ratni zapovjednik, kojega polako u razgovoru vraćamo na ratne godine, posebno dane pred veličanstvenu vojno-redarstvenu akciju Oluja.

- Prošli smo sva hrvatska ratišta od Voćina, Slavonije i Like pa do juga Hrvatske. Odlazili smo tamo gdje bi nas poslali. Kad su nas zvali, mi smo se odazivali, sve obavili kako treba i odlazili na druga ratišta. Prije Oluje cijelu godinu smo bili neprestano na Velebitu. Dušice, Marasovac, Glavinovac... Kad govorim bili smo, ne govorim samo o svojoj jedinici. Govorim o svim specijalnim jedinicama i hrvatskim bojovnicima. Godinu dana, ma dvije smo se pripremali za završnu akciju Oluja. Bili smo na Velebitu, upoznali teren, napravili pravce, krenuli i to je to - kratko prepričava vrijeme priprema.

- Kad je počela Oluja, bili smo na Dušicama, Sveto brdo. Moj pravac djelovanja za dan Oluje je bio da moja jedinica, s još dvije koje su mi pridodane, krene od pravca Sveto brdo prema Svetom Roku, Luki i Lovincu. Morali smo presjeći komunikaciju Medak - Gračac. Mi smo to napravili u drugom danu i ušli u Lovinac. Tad sam tražio od zapovjedništva da mi dozvole, i svim drugim jedinicama koje su bile pod mojim zapovjedništvom, da 'očistimo cestu Sv. Rok, Raduć, Medak i Gospić te smo to treći dan uspješno odradili. Ušli smo u Gospić, 'očistili' cestu da se iz Gospića moglo ići za Gračac. Dečki koji su bili s moje desne strane očistili su dio od Sv. Roka do Gračaca, a mi od Sv. Roka, Raduća i Medaka do Gospića. To je bila zapovijed i mi smo je, hvala dragom Bogu, izvršili. Kad je sve prošlo, onda je to bila neka druga težina. Znali smo naš pravac, mjesecima ga pripremali, ali nemojte slučajno napisati, opet vam govorim, kako smo to mi, specijalci iz Gospića odradili, to su odradili specijalci iz cijele Hrvatske. Odradili smo to 'vrh, vrhova', da ne govorim dečki s moje desne strane. Pravac kojim sam zapovijedao s Velebita, doći do Donjega Lapca, mi smo bez pogreške odradili za tri dana - kaže Cindra, kojega ponovno "vraćamo" na Velebit i ratne godine provedene na Velebitu.

Velebitske zime i ljeta te ćudljiva i divlja priroda s kojom su se specijalci stopili ostavili su neizbrisivi trag, toliko znakovit da je Cindri i danas o tome teško govoriti. Ratnom zapovjedniku podrhtava glas, nije mu svejedno, i sam je zatečen.

- Uf, kako ste me podsjetili na mjesece i godine koje su ostavile neizbrisiv trag. Trebalo je izdržati velebitske zime, temperature koje su se spuštale debelo ispod ništice. Ja i danas živim na Velebitu, pokraj moje kuće je spomenik. Baš me emocije tuku. Mi smo ušli na Velebit, ali nitko nije znao puno o preživljavanju na Velebitu. Ja sam lovac, godinama sam odlazio na Velebit, pa sam nešto malo znao, ali lov i rat su drastična razlika. Dečki koji i danas dođu gledaju i odu. Preteško je i danas, ali su ponosni na te godine. Eto, to je to - drhtavim glasom punim emocija govori ratni zapovjednik specijalaca.

- Kad divljak pođe na Velebit, s ciljem braniti i obraniti domovinu, onda mu ništa nije teško. I dalje vam nemam što reći. Svi specijalci su jasno rekli: 'To moramo odraditi, briga me za život, a kad odradimo, onda ćemo zbrajati račune'. Moj nijedan pripadnik nije bio stariji od 24 godine, a ja sam tad imao 30 godina, bio sam najstariji i najbedastiji - kroz smijeh će Cindra.

- Lako ti je napraviti s ljudima koji žele, koji idu sa srcem, a moji su momci bili upravo takvi. Moji su dečki bili divni samo dok spavaju. Kad govorim o specijalcima, nema tko nije zaslužan - netko malo više, netko malo manje.

Dobro, vratimo se na Velebit, kažu da su vam poskoci bili najbolji prijatelji. Smijeh, a onda kao da smo "uboli" baš tamo gdje treba jer Cindra spremno odgovara.

- Jesu, imao sam jednoga dečka, danas je pokojni, on je sa mnom lovio poskoke i sušio kože. I danas imam te kože koje me podsjećaju na te dane. Lovili smo ih i derali kože, odsijecali glave i još četiri prsta tijela od glave dokle seže otrov, a od ostatka pekli ćevape. Kako je to dobro meso, bolje od piletine - smješka se Cindra.

- Još u kuvertama imam sušene kože poskoka koje smo mi pojeli. Nisu svi mogli, ali većina jest, to je nama bilo kao otići u najbolji restoran i naručiti ćevape. Imao sam četiri ranjena, nisam imao poginulih i kad gledaš druge postrojbe, ovladaju te emocije i čovjek bude sretan. Sjećam se jedne zime, trebala je biti smjena. Helikopter je došao po nas. Dečki su se ukrcali, ali je počela orkanska bura, pa smo moja tri dečka i ja ostali na Velebitu s ostalim specijalcima. Pao je snijeg, sve je ledilo, a onda 1994. godine u kolovozu ćudljivi Velebit mijenja svoje lice. Temperatura 39 stupnjeva, a od liječnika smo imali zabranu sunčanja na Velebitu. Moj jedan specijalac, Ante Podnar, gore na vrhu okupao se pod nekim improviziranim tušem na drvetu i legao samo 15 minuta na sunce, da se osuši. Dobio je prvi stupanj opeklina, nismo ga mogli transportirati. Helikopter nije mogao sletjeti. Imali smo jednog dobrog liječnika s kojim smo komunicirali. Rekao nam je da uzmemo američku crnu kremu za čizme i cijeloga ga namažemo. Nakon toga da uzmemo sve ručnike koje imamo, smočimo ih i stavljamo na njegovo tijelo. Ponavljali smo to tri puta, svaki put ručnici su bili u potpunosti suhi. I spasili smo ga. Eto, to vam je, uz sve ratne akcije, bio život ratnika na Velebitu - kaže nam Cindra.

Na naš upit je li i sam bio ranjen, Cindra onako više usput govori kako jest, ali da nije bilo ništa strašno. Neprijatelj je pogodio tenk koji su specijalci prije u akciji zarobili, Cindra je bio ranjen u ruku. Nije previše obraćao pažnju na ruku i ranu.

- Ma ucrvala se, tek sam tad ozljedu shvatio ozbiljno, mogao sam ostati bez ruke, ali nisam, i o tome ne treba previše govoriti. Diglo me u zrak, pao sam, nisam htio ići liječniku, ali u pitanju je bilo da će mi odrezati dio ruke. Tek tad sam otišao - govori zapovjednik specijalaca.

Najteže od svih ratišta, čak i od velebitskih surih visova, bilo je ono u Voćinu 1992.

- Kad je Voćin pao, bili smo tamo mjesec dana, onda Velebit, Južno ratište, granica s Crnom Gorom, Cavtat i Dubrovnik. Tad su nas digli, na Božić 1992., na Velebit, na kojemu smo dočekali i Oluju - sjeća se ratni zapovjednik koji na samu riječ Velebit mijenja ton i boju glasa, jer Velebit je bio paklen po specijalnim akcijama koje je trebalo izvršiti u iščekivanju velebne Oluje.

Ovaj Ličanin, koji i danas živi s Velebitom, poručuje kako su danas druga vremena, ali kad bi dobio poziv, ponovno bi ponovio sve jer jedna je Hrvatska, jedna je Oluja. Kako bi ratovali? Kao i tad, samo još iskusnije. Ruku pod ruku s poskocima koji su im više puta bili prava gurmanska poslastica.