Ukrajinka Nadia Špehar (28) u Hrvatskoj živi tri godine, a od početka rata u Ukrajini volontira dan i noć te sunarodnjacima nalazi smještaj, posao i rješava svu papirologiju, ali i prijevoz za one koji se vraćaju u Ukrajinu
UKRAJINKA S HRVATSKOM ADRESOM
Nadia kao 112 za sve Ukrajince, zovu je dan i noć za pomoć i ona se uvijek javi i rješava sve...
Svojoj obitelji sam rekla da ako neće doći u Hrvatsku, ja dolazim po njih. Uzvratili su mi da izvolim biti korisna tu gdje sam odlučila živjeti i neka pomognem Ukrajincima koji su došli, govori nam Nadia Špehar (28) iz Grabovnice u Lici. Mobitel joj ne prestaje zvoniti. Na užarenoj liniji najčešće su njeni sunarodnjaci koji traže pomoć u novoj zemlji. Nadia je u Hrvatsku došla prije tri godine. U Ukrajini je radila kao voditeljica restorana, a ovdje je službeno konobarica. Hrvatski jezik naučila je u rekordnom roku, u međuvremenu se i udala, ali domovinu nije zaboravila.
- Na početku rata otvorile su se grupe na društvenim mrežama na kojim sam napisala da želim pomoći. Nisam ni sanjala da će me više od dva mjeseca nazivati ljudi. Dnevno imam po dvadeset poziva. Zovu me ljudi s granice koji ne znaju kuda da krenu, pa oni kojima treba pomoć oko papira i rješavanja statusa. Nedavno sam otišla s trudnicom kod ginekologa i prevodila, a često me zove i policija jer se ne mogu sporazumjeti s Ukrajincima. Moj broj čini se da imaju svi potrebiti, a meni ne smeta da me ljudi zovu. Službeno sam i prevoditeljica, ali moj rad traje od jutra do mraka - priča Nadia, koja od veljače takoreći radi dvije smjene.
Koordinira između poslodavaca i Ukrajinaca koji traže posao, a samo ih je u Lici i na Kordunu nekoliko stotina.
- Ukrajinci nalaze posao, a ja provjerim papire i doista moram reći da su svi dosad poslodavci bili jako korektni. Dvadesetak ljudi je zaposleno, ali svaki dan netko dođe, ostavi svoj kontakt i traži radnike, pa ako mogu spajam poslodavce i zainteresirane za posao - dodaje Nadia. Nedavno je iz Mariupolja izašla i tročlana obitelj. Otac Dimitri, majka Galina i Aleksandar. Napustili su domovinu te preko Rumunjske i Srbije završili u Crnoj Gori, u kojoj su proveli tjedan dana. I tamo su dobili Nadijin kontakt i nakon razgovora s njom odlučili su svoj novi život nastaviti u Hrvatskoj. U Mariupolju ovoj obitelji nije ostalo - ništa.
- Inženjerka sam građevine i prvo moram naučiti jezik, a onda ću potražiti posao. Engleski ne govorim pa je oko mojih papira i statusa Nadijina pomoć bila jako važna. Puno teže bi išlo bez nje - kaže nam Galina. Suprug Dimitri je radio kao IT stručnjak. Zbog zdravstvenih razloga nikad nije bio vojni obveznik i napustio je Mariupolj u zadnji čas.
- Svjestan sam da sam u stranoj zemlji čiji jezik ne govorim, ali uspjeli su nam barem riješiti papire i status - kaže Dimitri. Sedmogodišnji Aleksandar krenuo je u drugi razred osnovne škole, pronašao nove prijatelje, ali mu nedostaje njegov stari život.
- U mom razredu ima i Ukrajinaca, a lijepo se slažem i s jednim Filipom. Sve moje stvari i igračke su ostale u mom gradu. To mi jako nedostaje - kaže nam sjetno dječak koji, nasreću, nije svjestan da je njegov život i život njegove obitelji bio ozbiljno ugrožen u opkoljenom gradu iz kojeg su uspjeli pobjeći. Sve vrijeme razgovora Nadiji zvoni telefon. Puno je izgubljenih duša koje traže pomoć u tuđini, ali i onih koji se unatoč strahotama žele vratiti kući.
- Zvao me čovjek koji je bio na putu prema Ukrajini, no nije znao kako će doći do kuće jer nije imao prijevoz i ne zna jezik. Iznazivala sam sve koje znam i ne znam, i evo ga, sretno je stigao u Lavov - kaže nam Nadia.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
