'Nakon fizičkog napada tražili smo zaštitara. Dom zdravlja nas je poslao na tečaj samoobrane'

Kap koja je prelila čašu, kad sam definitivno odlučila otići iz obiteljske medicine bila je kad mi je na vrata ambulante došla policija. Narkoman iz ambulante bio je umiješan u ubojstvo, a kao alibi je naveo da je bio kod mene u ambulanti. Makon posjeta policije tražila sam isključenje tog pacijenta iz ambulante, morala sam se u pet navrata očitovati HZZO-u zašto želim isključenje. Odnos s njim postao je neizdrživ nakon tog zahtjeva, a cijeli proces trajao je dulje od 6 mjeseci. Nakon toga ga je HZZO isključio iz moje ambulante i upisao ga u susjednu s kojom dijelim prostor pa sam ga i dalje sretala. Nakon fizičkog napada na kolegicu iz Doma zdravlja molili smo da nam postave zaštitara, ali nas je umjesto toga dom zdravlja poslao na tečaj samoobrane. Pobjegla sam na specijalizaciju u bolnicu, gdje ni najgore 24-satno dežurstvo i ostanak rada u ambulanti nakon dežurstva nije ravno stresu rada u obiteljskoj - razlozi su odlaska iz obiteljske medicine jedne liječnice.

Nakon što smo otkrili da je u Vukovarsko-srijemskoj županiji čak devet ambulanti obiteljske medicine bez stalnog liječnika, te nam je dr. Ljiljana Ćenan otkrila da sve više njenih kolega daje otkaze, prikupila je niz svjedočanstava svojih kolega koji su napustili obiteljsku medicinu. Detaljno su joj otkrili svoje razloge, moleći za anonimnost, a dr. Ćenan je za 24sata ustupila njihove izjave.

Previše birokracije, rad u više ambulanti odjednom, agresija pacijenata, a nikakva zaštita, preko 200 pacijenata u danu, sve su to razlozi zbog kojih liječnici napuštaju obiteljsku medicinu, a svi su složni kako je glavni krivac za administraciju HZZO, kako se moglo iščitati iz niza svjedočanstava koja smo pročitali te izvukli neke od njih.

- Radila sam u ruralnoj ambulanti Koprivničko-križevačke županije skoro 10 godina te sam nakon maltretiranja od strane ravnateljice, neispunjenih obećanja za dobivanje koncesije, slanja kontrolora HZZO-a radi bizarnih stvari (kada su mi pomogli odvjetnici KOHOM-a) odlučila napustiti Hrvatsku u ljeto 2017. Sad sam u Njemačkoj i otvorila sam svoju praksu u jednom malom mjestu, uložila sam dosta, ali i dobila nepovratnu pomoć od komore u iznosu od 70.000 eura. Konačno mirno i bez grča u želucu radim svoj posao - otkriva jedna od liječnica.

Druga priznaje kako nikad nije planirala raditi u obiteljskoj medicini, no ističe kako je zahvalna na tom iskustvu jer je puno naučila, ali i da je jedva dočekala napustiti tu granu medicine.

- Radno vrijeme ne završava odlaskom iz ambulante, odgovarala sam na mailove izvan radnog vremena. Popodnevne smjene sam ostajala nekad i do večernjih sati, po dva i pol sata izvan radnog vremena. U svakoj ambulanti u kojoj sam bila, suočavala sam se s očitovanjima zbog kontrole bolovanja, kontrole kućne njege, kontrole radnog vremena, socijalnih radnica. Cijepljenje protiv COVID-19 obavljala sam izvan radnog vremena kao i svi kolege, mobitel za pripravnost radi COVID-19 sam nosila po tjedan dana i javljala se na njega od 0 do 24h. Svaki godišnji odmor sam planirala prema kolegici iz suprotne smjene jer je nemoguće ostaviti ambulantu bez zamjene. Doživljavala sam frustraciju pacijenata jer sam im bila tko zna koja liječnica u nizu, a oni su htjeli imati nekoga za stalno na koga mogu računati i razviti povjerenje. Pisala sam propusnice za COVID-19, otvarala veliki broj bolovanja usred COVID-19, prijavljivala pacijente u platformi za COVID-19. Telefon u ambulanti zvoni non-stop, dnevno je stizalo između 30 i 50 mailova, bilo je nemoguće fokusirati se i kvalitetno odraditi pacijenta kako to zahtijeva zakon. Imala sam po 15 minuta za prvi pregled, a 10 za kontrolu radi velikog broja pacijenata upisanih u ambulantu što fizički, što telefonski, što mailom. U obiteljskoj nema vremena za znanstveni rad i općenito napredak kroz struku pa je u skladu s tim plaća daleko manja nego kolegama u općim bolnicama ili KBC-ovima - iskustvo je druge liječnice.

OTKRIVAMO Devet ambulanti u Vukovarsko-srijemskoj bez doktora: 'Kolege daju otkaze u obiteljskoj...'

Još jedna od liječnica odmah na početku navodi da je iz obiteljske ambulante otišla najviše zbog administracije i birokracije. 

- Radila sam u ruralnoj ambulanti s manjim brojem pacijenata, no nakon odlaska liječnice na drugu specijalizaciju sam često pokrivala i ambulantu koja je bila zamjenska mojoj. S obzirom na to da je riječ o ruralnom području, ambulante su bile udaljene 20 kilometara. Koliko god da mi je bilo lijepo raditi kao primarni liječnik, toliko me izluđivalo suludo brojanje kilometara, provjeravanje pravilnika, iščitavanje klauzula koje često nisu bile u skladu s kliničkim smjernicama, i samim time često glumljenje dežurnog policajca pred pacijentima. Nisam imala ni podršku doma zdravlja u kojem sam radila, npr. molila sam službeni auto za kućne posjete kojeg nisam dobila u godinu i nešto rada u obiteljskoj. Kad sam zatražila set za šivanje, rečeno mi je da u toj ispostavi to nitko ne radi, a da taj set košta. Poručili su mi da pacijente pošaljem na hitnu - ispričala je svoje razloge odlaska iz obiteljske medicine jedna liječnica.

Iskustvo rada u obiteljskoj medicini, jedne liječnice iz Zagreba, počelo je kaže, četiri mjeseca nakon završetka Medicinskog fakulteta kad se prijavila na rad pod nadzorom. 

- Započela sam u 2019. u zagrebačkom domu zdravlja, prvo uz mentora prvih šest mjeseci uz povremeno samostalan rad, a od svibnja 2020. do ožujka 2021. radila sam samostalno kao zamjena za bolovanja, godišnje te i u call centru/COVID ambulanti. Ukupno sam prošla 13 različitih ambulanti, dala sam otkaz zbog odlaska na specijalizaciju iz dermatovenerologije - navodi.

'Jedva sam čekala da se raspiše natječaj za specijalizaciju u bolnici i pobjegla glavom bez obzira'

Druga je liječnica dala otkaz nakon dvije godine rada, a nakon čega je otišla na specijalizaciju iz kardiologije.

- Prva stvar koja me odbila od obiteljske je hrpa administracije, gušenje u papirologiji zbog koje sam se jedva stizala baviti medicinom. Drugo to što mi je bilo tko s ulice mogao ući u ambulantu, zahtijevati što je htio, a pomoć i zaštitu nisam imala ni od koga. Sin od palijativne pacijentice svakodnevno me maltretirao, dolazio u ambulantu i zahtijevao da usred radnog vremena odlazim njegovoj majci u kućnu posjetu. Zvala bi hitnu, slala pacijenticu u bolnicu s uputnicom za bolničko liječenje te unatoč objašnjenju kad su kućne posjete i da ne mogu izaći kad on to želi, on me neprestano maltretirao, a nadređeni mi nisu pružali nikakvu pomoć. Pacijent je postao sve agresivniji te sam zbog njega morala otići na bolovanje, a potom i zahtijevati promjenu ambulante. Jedva sam čekala da se raspiše natječaj za specijalizaciju u bolnici i pobjegla glavom bez obzira - iskustvo je druge liječnice obiteljske, a sad specijalistice kardiologije.

Jedna je pak liječnica otišla iz obiteljske medicine prije tri godine, a u obiteljskoj je provela dvije godine radeći u Domu zdravlja Zagreb Centar, koji joj je bio prvo radno mjesto nakon završetka faksa. 

- Prvo sam radila po raznim ambulantama diljem Zagreba, a kasnije sam dobila stalnu ambulantu. Prvi radni dan, ambulanta u užem centru grada, dolazi mi pacijent s bolovima u prsima, a ja nisam imala ni EKG. Svaki mjesec sam imala oko 8-10 duplih smjena, nekoliko mjeseci čak i 12. Isplaćivali su prekovremene samo za četiri duple, ostalo je išlo kao slobodni dani koje ne mogu iskoristit sve jer nema tko raditi moju ambulantu. Radila sam i ujutro dvije ambulante te popodne isto dvije ambulante. U jednom danu imala sam ukupno 250 pacijenata u te četiri ambulante u jednom danu. Svako ljeto sam radila cijeli 7. ili 8. mjesec dvije ambulante - kazala je liječnica.

Iako je među liječnicima poznato da je rad na hitnoj najteži, jedna je liječnica ispričala da joj je čak i rad na hitnoj bio lakši od rada u obiteljskoj ambulanti.

- Prošla sam nekoliko različitih radnim mjesta kao liječnica i mogu reći da je rad u ambulanti obiteljske medicine bio najzahtjevniji. Čak i u usporedbi s radom u bolničkom hitnom prijemu.
Na posao sam išla s grčem u želudcu i svaki dan bila u strahu što me tamo čeka. U godina dana doživjela više neutemeljenih verbalnih napada, na jedan sam čak morala pozvati policiju da intervenira. Kao obiteljski liječnik dostupan si svakom uvijek i koliko god puta to pacijent poželi, a opet je javno mijenje da ništa ne rade, ne javljaju se na telefon, itd. Rekla bih svima, neka dođu jedan radni dan, i pokušaju odraditi isto pa neka onda sude. Samo podijelite radno vrijeme s brojem pacijenta koji su dnevno upisani u ambulantu, neke dane je bilo i do njih 160. Većinu dana doslovno ne bih stigla otići na WC cijelu smjenu, a kamo li imati

Druga je nakon završenog faksa htjela specijalizaciju iz obiteljske, ali je nakon odrađenog staža i godine dana samostalnog rada odustala od iste dodajući da je to "prelijepa grana medicine koju je uništila administracija i HZZO".

- Prvo su bili covid i neprestana zvonjava telefona, odluke su donosili oni koji veze s praksom nisu imali. Pacijenti su postali sve nasilniji. Bilo je toliko administracije, a malo vremena za pregled. Svi su se istresali na nama. Što god si bio dostupniji, to ti je bilo gore. Kad bi nazvala HZZO i kontrolora te pitala kako da napišem lijek koji specijalist preporuči, a pacijent nema pravo, kontrolor bi naglasio da mogu na privatni recept da bi mi par mjeseci kasnije stigla zamolba za očitanjem  zašto je isti lijek propisan na privatni recept. Ravnatelji domova zdravlja borili su se samo za očuvanje svoje stolice. Radila sam brze Covid testove dok sam bila trudna, a potom je stigao dopis Ministarstva da se pola od cijene testa daje sestri, pola doktoru. Još uvijek mi ništa nije plaćeno. Ravnateljima nije u interesu kvaliteta rada, već kvantiteta. Samo da je pacijent u pravu i da sve štima, da slučajno ne završe u novinama zbog uskraćivanja prava pacijentu, a kad isti ti pacijenti dolaze i prijete doktoru onda ništa. Službenice HZZO-a su čast iznimkama bile drske i bezobrazne. Pacijenta pošalješ u HZZO da im objasne neke stvari u vezi putnog naloga, šefica HZZO-a zalupi vratima i njoj nitko ništa ne može iako ona uredno odlazi s posla sat i pol prije kraja radnog vremena - ispričala je o svojim razlozima odlaska iz obiteljske.

'Cijeli kolovoz radio sam tri ambulante'

Iako su se većinom javile liječnice, bilo je i nekoliko liječnika koji su otkrili svoje razloge napuštanja obiteljskih ambulanti.

- Počeo sam raditi dvije godine prije Covida i otišao nedavno. Htio sam raditi obiteljsku, ali sam s vremenom shvatio da sam nekako dobio posao administratora HZZO-a. Ne vidim tko će raditi taj posao za pet do deset godina, a nisam baš htio biti jedan od troje liječnika u gradu od 30.000 ljudi kad svi odu u penziju ili neko bolovanje - kazao je jedan od liječnika.

Drugi opisuje kako je jedno ljeto cijeli kolovoz radio tri ambulante.

- Izgledao sam kao zombi. Mladi kolege u domu zdravlja bez specijalizacije trebaju mentore od doma zdravlja, a ne deklarativno postavljene ljude koji vode obiteljsku medicinu. Bilo je tu i fizičkog nasrtaja na mene, verbalnih prijetnji.. - opisuje.

Jedna je liječnica pak nakon rada u obiteljskoj Hrvatsku napustila i zamijenila je Njemačkom.

- Otišla sam 2017. iz obiteljske zbog niza razloga kao što su nemogućnost dobivanja koncesije, napredovanja, stručnog usavršavanja, nasilje u ordinaciji, nemogućnost biranja sestre i naručivanja potrebne opreme i materijala, teror od strane osiguravatelja, netransparentna dodjela koncesija, uskakanje i zamjene kad se kome sprdne, nemogućnost adekvatnog parkiranja ispred ordinacije (svakodnevne kazne za parkiranje). U Njemačkoj sam kupila ordinaciju, otplatila kredit, počela sa sestrom i administratoricom, sada ih ukupno zapošljavam šestero plus administratora plus spremačicu. Nemam šefova nad glavom, odgovaram samoj sebi, pratim propise, koji su transparentni, "njemački HZZO" je partnerski raspoložen prema liječnicima, nema pritisaka i muljanja - ispričala je liječnica.