Naša kalvarija ipak je završila: Nakon više od 25 godina četiri obitelji pronašle su najmilije
Do danas smo objavili više od 160 ispovijesti, a unatoč silnoj tuzi i boli, obitelji su nam otvorile vrata svojih domova, srca, i s nama podijelile višegodišnje razočaranje, nade, misli...
Bilo mi je teže dok sam tražila sina. Tješio me taj ‘možda’, koji me stalno dizao i tjerao naprijed. Pa sam si govorila: ‘Možda nije mrtav, možda je kod nekoga, možda će se vratiti’. To me hrabrilo.
Ali od kada sam ga pronašla i dostojno pokopala 2017. godine, sve više sam bolesna i stalno po bolnicama. Evo, ne smijem ni pomisliti da svog Vladu više nikad neću čuti ni vidjeti, priznaje nam Mira Nikl (74) dok joj suze klize niz ispaćeno lice.
POGLEDAJTE NJEZINU PRIČU:
Vlado Nikl, pripadnik Tigrova, s nepunih je 26 godina nestao u okolici Okučana 1991. Nakon više od dva desetljeća traženja i pokušaja da sazna kakva ga je sudbina zadesila, Mira je konačno pronašla svoj mir. Nedugo nakon što je o svojoj agoniji i patnji progovorila u serijalu “Nestali”, posmrtne ostatke sina identificirala je 12. travnja 2017. na zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta.
Iako je rane na slomljenom srcu peku kao i te ratne 1991. godine i nikad neće zacijeliti, zahvalna je što je nakon toliko godina patnje uspjela okončati agoniju i pokopati sinove posmrtne ostatke. Iako je isprva na grob dolazila često, svaki dolazak loše joj se odražavao na zdravlje.
- Tri puta mi je pozlilo na njegovu grobu, pa je kći obilazak i održavanje groba preuzela na sebe. Sa suprugom svakodnevno obilazi Vladin grob. Oni su duše od ljudi, brižni su i paze na mene. Ali Vladino mjesto je prazno i to boli. I dalje jako boli. Osjećam se prazno. I tužno. Posebice navečer. Noću je strašno. Nema veće boli od majčine boli za preminulim djetetom - govori nam Mira.
Dok popravlja ljiljane u vazi na sinovu vječnom počivalištu, priznaje nam kako svakodnevno razgovara s njim.
Tuga i dalje ostaje
- Na posebnome mjestu kod kuće imam sinovu sliku. Pričam s njim, pričam mu o svemu, prisjećam se svega lijepog i ružnog što smo prošli. Pa mu kažem: ‘Vlado moj, zašto se to dogodilo? Prošle su tri tužne godine otkad smo te pronašli i od tebe se zauvijek oprostili. Ni godine koje su prošle, ni život koji prolazi sjećanje na tebe izbrisati neće. Živa sam, ali to ne mogu zvati životom kad čovjek, pogotovo majka, izgubi dijete. To je moja najteža rana s kojom moram živjeti. Sestra sa suprugom obilazi svaki dan tvoj grob i moli se za tvoju dušu. Plačem i znam da osjetiš moju tugu za tobom. Zahvaljujem dragom Bogu što mi daje snage dok ne odluči da ti se pridružim. Volim te, sine’ - zatomljujući jecaje kaže ova neutješna majka.
O svojoj neprežaljenoj ljubavi, Dadi Tutiću, koji je ubijen i bačen u masovnu grobnicu kraj zloglasne vile Gavrilović u Petrinji, te o višedesetljetnoj potrazi za njim Davorka Tutić pripovijedala nam je 2017. godine u serijalu “Nestali”.
Sad, tri godine kasnije, i ona je uz ostale sugovornice iz serijala, Mariju Raužan, Miru Nikl te rodbinu i prijatelje Žarka Manjkasa Crvenkape, zaključila najmučnije poglavlje svog života. Ovaj Međunarodni dan nestalih neće dočekati s pitanjem koje 29 godina nije silazilo s njezinih usana: Gdje je nestao moj suprug Dado? Nakon agonije traženja od 16. rujna 1991. godine, kad mu se zameo svaki trag, Davorka ga je u lipnju identificirala na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati. I pokopala u rodnom Sisku, u grobnici koju je rezervirala prije mnogo godina, nadajući se da će ga kad-tad pronaći.
Slavili bi 30 godina braka
- Sretna sam, ali i beskrajno tužna što mi se moj Dado vratio kući nakon toliko godina. Konačno je pronašao svoj mir. I ja uz njega. Naša kalvarija je završila. Prve dane nakon pokopa dolazila bih na grob i pitala samu sebe: ‘Bože, jesam li ga zaista našla nakon toliko godina boli, patnje i truda?’ - rekla nam je Davorka Tutić (54). Sad, kad je konačno završila svoju misiju, okrenula se sebi i rješava zdravstvene probleme koji su joj se nakupljali tijekom više od četvrt stoljeća agonije.
POGLEDAJTE VIDEO: Davorka Tutić ispratila supruga na vječni počinak
Pokretanje videa...
01:44
- Da je sve ostalo kako treba, slavili bismo 30 godina braka. Ja njega i danas vidim živog i sjećam se našeg zadnjeg susreta, kad se vraćao na frontu. Zagrlio me, poljubio i rekao: ‘Ti znaš da sam ja snalažljiv, sve će biti u redu’. I eto, ništa više nije u redu - pričala nam je Davorka u ožujku 2017. godine svoju tužnu priču. Supruga je upoznala 1989. u sad razrušenom petrinjskom hotelu. Ubrzo su se vjenčali i prve godine braka željeli su provesti uživajući jedno s drugim. Živjeli su kod Dadinih roditelja, putovali, a djecu i gradnju kuće ostavili za buduće godine. Došao je rat i uništio im život.
- Bili smo mladi, zaljubljeni i sretni. Nije uništena samo njegova nego i moja mladost. Ja njega sanjam i dan danas. U snu smo sretni, zagrljeni, a kad se probudim, sjedim na krevetu, svjesna da je to bio samo san - rekla je Davorka. Tad nam je i ispričala da je supruga posljednji put čula 14. rujna oko 16 sati. Rekao joj je: “Nemoj me ići tražiti, bit će sve dobro. Kad budem mogao do telefona, javit ću ti se”.
Nakon Oluje, 26. rujna 1995. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci strijeljanih hrvatskih branitelja sa stratišta u Petrinji. Na identifikaciji na Šalati prepoznala je tranzistor, suprugovu malu Majku Božju i novčanik u kojem je još bio neki novac.
- Mislila sam: ‘To je to, sad nema druge istine i nema nadanja čim si prepoznala stvari’. Kraj sebe sam imala Dadin zubni karton i, kad su ga vidjeli, eliminirali su me rekavši da to nije on jer nisu pronašli lubanju. I forenzičari su mi rekli da su tijela bila u fazi raspadanja. Kako bilo, kosti svog supruga još nisam pronašla. Tko zna, možda još leži negdje na ovim obroncima, a nije isključeno ni da su tijela zamijenjena - s bolom nam je govorila Davorka.
Još ne vjeruje da ga je našla
Isto kao i tog 26. rujna 1995. godine osjećala se i kad joj je na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati potvrđeno da se pronađeni skeletni ostaci 99,9 posto podudaraju s DNK Dadine obitelji.
- I našla sam ga, svojom upornošću, borbom i zahvaljujući Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Hrvatskom Feniksu, svim našim članicama, a posebice Stjepanu Sučiću i Višnji Bilić iz Uprave za zatočene i nestale te ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu. Dugi niz godina, na svakom našem Saboru i skupštini na kojima smo se okupljali, potezala bih pitanje pronalaska supruga Dade.
Godine su prolazile, vlade su se mijenjale i svi obećavali i govorili da će se riješiti. No ništa se nije rješavalo. A onda, 2018. godine na Saboru Udruge nestalih u Baškoj, razgovarala sam s Višnjom, Sučićem i ministrom Medvedom, koji su mi rekli da će dati sve od sebe da se to riješi. I hvala Bogu, riješilo se, a hvala i obiteljima koje su to omogućile - niže Davorka otirući suze. Kaže nam kako se često na njegovu grobu pita je li moguće da ga je uspjela pronaći nakon svih tih godina.
U studenom 2016. godine Hrvatska je tragala za 1940 ljudi nestalih u Domovinskom ratu. Upravo zbog te prevelike brojke, ali i činjenice da su problem nestalih mediji zaboravili i zapostavili, dnevni list 24sata odlučio je pridonijeti rješavanju tog važnog pitanja, iščupati ga s margina i staviti u fokus javnosti. Željeli smo probuditi svijest i savjest svakog pojedinca da napokon prijavi svaku do sada prešućenu informaciju. Do danas smo objavili više od 160 ispovijesti, a unatoč silnoj tuzi i boli, obitelji su nam otvorile vrata svojih domova, srca, i s nama podijelile višegodišnje razočaranje, nade, misli...
Nema više iščekivanja
Ispričale su nam kako nestale sinove, muževe, žene, djecu, braću, majke i očeve traže već godinama, mole za njih, pate u tišini, pale im svijeće kraj križeva jer ni danas ne znaju gdje su njihove kosti. Od trenutka nestanka svojih najmilijih obitelji su pokušale sve kako bi ih pronašle. Obilazile su institucije, Srbe povratnike, ispitivale, molile, obilazile grobišta, odlazile na identifikacije...
Nakon četvrt stoljeća ustrajnog traganja tim obiteljima više nije bitno ni tko ih je ubio. Samo žele pronaći posmrtne ostatke i dostojno ih pokopati. Osim već pomalo izblijedjelih slika, jedino što im je od njihovih najmilijih ostalo su uspomene.
I možda pokoji predmet koji sve ove godine čuvaju kao relikviju. Serijal “Nestali” iznjedrio je i dvije knjige: “Nestali” i “Nestali 2”, u kojima su objedinjene ispovijesti obitelji.
Tužnu ispovijest o traganju za nestalim suprugom Marijanom, Marija Raužan ispričala nam je krajem 2016. godine u serijalu “Nestali”. Šest mjeseci kasnije supruga je identificirala.
- S pronalaskom posmrtnih ostataka supruga našla sam svoj mir. Iako su i danas prisutni ona muka i nelagoda, nema više iščekivanja. Puno lakše živim i, kad me uhvati žuta minuta, odem suprugu na grob i zapalim mu svijeću.
Imam komadić tog hladnoga kamena i daj Bože svim obiteljima da pronađu svoje nestale iz Domovinskog rata, iskreno kaže Marija Raužan (64).
Njezinu tužnu ispovijest o dugotrajnoj i mučnoj potrazi za suprugom Marijanom, koji se od 18. studenog 1991. godine vodio kao nestao u Domovinskom ratu, objavili smo u serijalu “Nestali” u prosincu 2016. godine. S vremenom je saznala da su joj supruga ubili u logoru Stara Gradiška, no njegovih posmrtnih ostataka nije bilo. Šest mjeseci nakon objavljene ispovijesti identificirala ga je na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati i dostojno pokopala u obiteljsku grobnicu u Cvitovićima kraj Slunja.
- Bilo je teško preživljavati i živjeti s tim, ali čim sam ga dostojno pokopala, ljutnju je zamijenila sreća što mu mogu doći na grob.
Jer znam da je tu. Stanem ili sjednem na grob i pričam mu... Pričam mu o svemu što se dogodilo. A kada dođem kući, kao da osjećam da je tu i da kaže: ‘Samo tako hrabro naprijed, imaš za koga živjeti’. Moja ratovanja su prošla, sad mirno živim s boli dostojnom čovjeka. Moj križni put je završen te mislim da je i moj suprug našao svoj mir - zaključila je Marija.
Olakšanje i spokoj osjetili su i rođaci legende Domovinskog rata Žarka Manjkasa Crvenkape. Poginuo je u HOS-ovoj štafeti smrti 1991. godine u Bogdanovcima. Posmrtni ostaci pronađeni su tek početkom 2020. u Marincima, a rođak Nikola Vidmar identificirao ga je u veljači 2020. godine na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati.
O Žarku Manjkasu Crvenkapi lani u lipnju pričali su nam suborac Damir Radnić (62) i školski prijatelj Stjepan Dugan (54). Crvenkapa je identificiran u veljači 2020. godine.
Radnić i Dugan puno su nam tad pričali o hrabrom i neustrašivom junaku Bogdanovaca. S ponosom su se prisjetili života i posljednjih dana legendarnog heroja koji je uništio 12 tenkova. Isticali su da je bio sjajan mladić.
POGLEDAJTE VIDEO: Našli ostatke Žarka Manjkasa
Pokretanje videa...
01:11
- Žarko nas je sve zadužio, ne samo djelom nego poštenjem, nadahnjujućim visokomoralnim, a s druge strane naivno dječjim ponašanjem. Nastavit ćemo štovati njegov lik i djelo - rekao je Radnić. A Dugan još tuguje za prijateljem kojeg je volio kao brata.
- Da me čuje, rekao bih mu da sam sretan što mi je bio prijatelj i što smo zajedno odrasli. Volio sam ga kao rođenog brata - kroz suze je zaključio Stjepan Dugan.
Hrvatska u ovom trenutku traga za 1869 ljudi nestalih u Domovinskom ratu. Potraga za njima i dalje se mora nastaviti, od njih ne smijemo odustati i ne smijemo ih zaboraviti. Toliko dugujemo njima i članovima njihovih obitelji.
