'Ne daj se, Zagrebe!' Sarajevski umjetnik još jednom oduševio!

Poznati sarajevski umjetnik Midhat Kapetanović oduševio je novom ilustracijom, ovaj put nakon stravičnog nevremena koje je pogodilo Zagreb. Kapetanović je na Facebooku podijelio crtež Zagija koji se čvrsto tijekom oluje drži za uličnu svjetiljku, čvrsto drži šaku, a oko vrata mu vijori marama s crvenim i bijelim kvadratićima.

Oduševio i nakon potresa

- Za moje Smogovce uragan nije ništa nego povjetarac. Ne daj se Zagrebe - napisao je uz objavu.

Kapetanović se u prošlosti proslavio sjajnim crtežima Zagija, Vučka i Pobjednika.

Nije prvi put da ovaj sarajevski genijalac oduševljava regiju.

ZAGI I VUČKO U POTRESU 'Slika majki s bebama ispred rodilišta me rasturila. Ruka je sama od sebe krenula crtati...'

'Slomila me ta slika iz Zagreba. Plačem ja, plače supruga...'

Prije dvije godine, kad je Zagreb pogodio strašan potres, na internetu je osvanula ilustracija Zagija koji preko ruševina zagrebačkih cigli, umoran i slomljen, hoda zagrljen s Vučkom, sa šalom koji vijori još od 1984. 

Kad smo ga nazvali, otkrio nam je kako je ilustracija nastala spontano, bila je to privatna poruka za njegove prijatelje u Zagrebu.

- Čuo sam za potres, počeo sam gledati slike i vidio jednu koja te pogodi. Mame u bademantilima vani ispod neba, vidi se da je zora, s bebama stoje ispred bolnice i gledaju da im zgrada ne padne na glavu. Te sekunde kao flashback sjetio sam se Sarajeva ‘92. kada se dogodilo isto, kada su žene s medicinskim osobljem evakuirale porodiljnu klinku i kad su granate padale po bolnici. Tko baca granate na tek rođeno dijete? Bio je to dan kad mi je baš sjelo da je to pravi rat, bilo je užasavajuće. Imao sam tada 16 ili 17 godina. Prošlo je 20-ak godina od Sarajeva i ta slika mladih mama ispred zagrebačke bolnice me rasturila. Rekao sam ženi: 'Daj mi 15 minuta'. Mislila je da ću slati poruke prijateljima. Ali ja sam sjeo crtati - rekao nam je tada. 

- Žena je došla s kavom i pitala me što crtam. Kad je vidjela, ništa nisam rekao, ja sam već plakao. Onda je ona sjela i sama “odvalila” plakati. Pitala me jesam li kome to poslao, rekao sam da sam postavio na Facebook i tagirao našu raju. Bitno mi je bilo da znaju da mislim na njih. Bila je to moja riječ podrške, moja poruka da bih volio da mogu učiniti nešto više. I crtež je nastao kao moja frustracija da ne mogu učiniti baš ništa.