Neka Plenković ode, pa makar u NATO. Dobro je za njega, kao i za Hrvatsku. (Ne toliko za HDZ)
Zagreb: Sjednica Vlade u NSK
|
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL - ILUSTRACIJA
Plenković je Hrvatsku, njezinu političku scenu, društvo i svoju stranku navikao na percepciju vlastite veličine i važnosti, uvjerio da o njemu ovisi sudbina Hrvatske i sudbina interesnih skupina. Primjerice, liječnika.
Liječnici kažu da su "vapili" za razgovorom s premijerom Andrejom Plenkovićem kako bi izbjegli štrajk i izborili se za zahtjeve koje ne može ili ne želi riješiti resorni ministar Vili Beroš.
A što kad i ako Andrej Plenković ode u NATO savez? Ili na neku drugu visoku međunarodnu dužnost za kojoj on očito "vapi"?
Tko će onda spašavati liječnike i štrajkaše? Tko će spašavati Banijce u kontejnerima? Tko će spašavati roditelje njegovatelje? Tko će spašavati žene žrtve nasilja, osiromašene penzionere, prevarene potrošače, javne službenike i radnike...
Dok liječnici vape za intervencijom premijera, istodobno se zahuktavaju priče o Plenkovićevoj kandidaturi za glavnog tajnika NATO saveza. A možda i za Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. A možda i za mjesto šefa Europskog vijeća. Popisu nema kraja.
Uglavnom, što će biti s nama kad spasitelj Plenković ode na neku uvaženiju, lagodniju i unosniju međunarodnu funkciju?
Jer to je, čini se, samo pitanje dana.
Plenković je Hrvatsku, njezinu političku scenu, društvo, a o vlastitoj stranci da se i ne govori, navikao na percepciju vlastite veličine i važnosti, uvjerio da o njemu ovisi sudbina Hrvatske, da odlučuje o našim sudbinama, kao i sudbini interesnih skupina u društvu. Primjerice, o liječnicima.
Kome je teško, mora se obratiti Plenkoviću.
Danas su to liječnici, prije nekoliko godina to je bila zlostavljana supruga požeškog župana. Sutra će to biti netko drugi.
Dobro je da ode
I upravo zbog toga, dobro je da Plenković napokon ode sa čela Vlade, a onda i HDZ-a, na izborima ili nakon njih. Ne samo zbog samog premijera koji već previše pati pod teretom korupcije, afera, skandala, pandemije, potresa, Zorana Milanovića... Svaka funkcija izjeda, a premijerska izjeda najviše. Naročito ako se na njoj zadrži predugo.
A Plenković je, ruku na srce, već predugo u Banskim dvorima.
Drugi mandat u pravilu donosi kulminaciju svih zala, tako je bilo za Franje Tuđmana, potom za Ive Sanadera, a sada je i s Plenkovićem. Svaka funkcija kvari, a premijerska kvari najviše, naročito ako je u njoj najduže.
Plenković je zagušio Hrvatski sabor, kao i Vladu i naročito vlastitu stranku. Kroz razne malverzacije ubio je demokraciju, parlamentarizam, javno mnijenje, institucije, političku konkurenciju u HDZ-u i u ostalim strankama. Doduše, spašava HDZ, ali to istodobno znači da ubija Hrvatsku.
I sad bi trebao ući kao favorit u utrku za treći mandat na čelu Vlade.
Hrvatska bi to teško podnijela.
Jedan spasitelj
Kao što liječnici vape za sastankom s premijerom, jer od resornog ministra nema pomoći, niti ministar Beroš može išta riješiti bez premijera Plenkovića, tako bi se i Hrvatska orijentirala prema jednom čovjeku koji, vidjeli smo to, naređuje odbijanje prijedloga oporbe za pomoć roditeljima njegovateljima, da bi onda najavio svoj prijedlog pomoći.
Samo kako bi se predstavio kao spasitelj.
To je opasnost za Hrvatsku koja bi se pretvorila u Vučićevu Srbiju, Orbanovu Mađarsku, možda čak i Putinovu Rusiju, gdje jedan lider drži vlast, izigrava Ustav, prilagođava sustav i podvrgava čitavu državu vlastitim interesima, prohtjevima i ukusima.
Činilo se nekada da je Hrvatska zapravo sretna što je od Karamarka i njegove desničarske bojne došla do Plenkovića i njegove koalicije s manjinama i liberalima. Ali to isto govorilo se i za Ivu Sanadera.
Pa je i za Plenkovićeva mandata Hrvatska doživjela korupcijski tsunami. Sustavno pokoravanje institucija. Kontrolu pravosuđa i sudova. Utišavanje kritičara. Uljuljkavanje u lažni osjećaj sigurnosti koji počiva na jednoj osobi i još goroj stranci. I milijunskim aferama, eksplozijama sudačkih automobila, bezočnim pljačkama, novim tajkunima...
Nema neke velike razlike guši li vas čelična ili baršunasta rukavica. Krajnji ishod opet je isti.
Dugotrajna vladavina, a naročito prevlast jedne osobe u politici, može biti pogubna za državu i društvo, za demokraciju, za građane.
Država se sve više orijentira prema jednom lideru, institucije i mehanizmi prilagođavaju jednom čovjeku, građani počinju jednu osobu poistovjećivati s funkcijom.
A to onda blokira sustav, način odlučivanja, podjelu vlasti.
I to je ono što sada imamo i što će eskalirati što se Plenković bude dulje zadržavao na vlasti. On je donio stabilnost, ali Hrvatska se u njoj utapa.
